Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Horor, slom, pobjeda

Hrvatska je pomela Špajolsku, ali nije zapravo napravila još ništa

Horor.

Vjerojatno ne postoji bolji način da se opiše situacija u kojoj su Domagoj Duvnjak, Luka Cindrić i Igor Karačić zabili ukupno tri gola iz 16 ispucanih lopti. Mizernih 18 posto šuta i ukupno 18 porazbacanih napada promašenim udarcima ili izgubljenim loptama bi u ogromnoj većini slučajeva automatski značili raspad sistema i čist put u visoki poraz protiv svake iole ozbiljne reprezentacije.

Također, vjerojatno ne postoji drugačiji način da se opiše 11 minuta između 46. i 57. minute utakmice u kojima Hrvatska nije zabila gol nego kao mentalni slom. Jer između golova Luke Stepančića i Davida Mandića nije prošlo samo tih 11 sušnih minuta; u tom vremenu je Hrvatska uspjela baciti u bunar čiste dvije kontre u dva uzastopna napada na zbilja nevjerojatan način. U velikom postotku utakmica protiv iole ozbiljnijeg suparnika takva bi crna rupa presudila porazom, a vezani kiksevi kod uzastopnih prilika za lagani gol bi slomili moral i završili svaku priču.

Zakonitosti igre i ljudske psihe su naprosto takve. Ako ti trojica glavnih kreatora opasno podbace, to obično ima izravne posljedice na rezultat. Ako u prijelomnim trenucima utakmice napraviš dvije pacerske pogreške, jasno je da to onda gomila frustraciju koja najčešće proizvodi nove pogreške.

Međutim, ovaj put su vrijedili neki drugi zakoni.

Ovaj put nije bilo ni horora ni mentalnih slomova, Hrvatska je pokazala da može preživjeti i loš dan cijele vanjske linije i ogromne crne rupe. Nazovite to karakterom, srećom ili kako god želite, ali Hrvatska je usprkos svemu pomela Španjolsku s terena.

Ključ je ponovo bio u obrani. Iako je Lino Červar čekao sve do 21. minute kako bi prešao na obranu 5-1, ona se opet pokazala kao glavno oružje ove reprezentacije. Osjetio je trenutak jer su Španjolci napravili izmjene u vanjskoj liniji, a Hrvatska je nanizala pet uzastopnih golova u nešto više od četiri minute i prelomila utakmicu, a onda je kontrolirala situaciju do samog kraja. Naravno, opet obranom. Kombinirala se zona 6-0 s agresivnijim izlascima, pokazalo se strpljenje i metodičnost u pristupu, volja i snaga volje. Igrači su pokazali da su karakterni i talentirani, stožer da može držati kontrolu i upisala se poprilično rutinska pobjeda, s obzirom da je na drugoj strani bio europski prvak.

Prihvaćamo sve kada ide dobro, a odbacujemo onda kada ne ide jer jedino što znamo je razlika između pobjede i poraza

I sve je dobro.

Kad je dobro i kad po medijima i društvenim mrežama nema horora i mentalnih slomova, onda je lako jer su svi junaci. Bitnije je, međutim, ono što će se dogoditi kad se ovakva utakmica izgubi — a izgubit će se jer nije moguće uvijek kompenzirati lošu utakmicu vanjske linije i crne rupe s nevjerojatnim kiksevima. Onda neće ništa biti dobro, bit će horora i mentalnih slomova, a junaci će postati luzeri. Onda će postati važno koliko su Duvnjak, Cindrić i Karačić šutirali, onda će se secirati zašto Lino nije ranije prešao na 5-1 i onda će se itekako pamtiti onih 11 minuta bez gola i dvije kontre bačene u bunar.

A to ponašanje je važno jer hrvatski rukomet su jednakoj mjeri medalje i porazi. Veličanstvene pobjede i horori. To treba shvatiti i prihvatiti, to treba uzeti kao osnovu sporta na kojoj se može raditi i popravljati stvari.

Za svaku medalju ili pobjedu kao što je ova protiv Španjolske dolazi i hrpa poraza. Hrvatski rukomet su Marin Šego ili Željko Musa, ali hrvatski rukomet su isto tako Bjelovar, Split ili Metković, proizvodni centri koji su potpuno devastirani. Hrvatski rukomet je reprezentacija koja skida europskog prvaka, ali i klubovi koji su redom  u padu na svim razinama i drži se na rijetkim projektima koji su temeljeni isključivo na entuzijazmu pojedinaca. Hrvatski rukomet je euforija desetak dana siječnja i grubo zanemarivanje ostalih 350 dana i 11 i pol mjeseci godišnje.

Ali nekako je pravilo da prihvatimo sve kad ide dobro, a odbacimo onda kada ne ide.

Rezultat toga nije samo da nam junaci u jednom porazu postanu luzeri, a veličanstvene pobjede horori i mentalni slomovi. To će oni već nekako preživjeti, mogli su se dosad naviknuti na takav pristup javnosti koja će ih gaziti već na idućem porazu. Ali istovremeno je rezultat takvog pristupa i to da se gase klubove s tradicijom, stanje u kojem nam je ženski rukomet, kaos u kojem je sudačka organizacija, omladinski pogon i domaća liga. Neprihvaćanje poraza oni nažalost neće preživjeti.

Hrvati ne vole rukomet, vole biti rezultatski relevantni, vole hepeninge i ivente, vole euforiju, glamur i šušur koji se pojavi kod ambicioznih momčadi, a sve to rukomet svako malo ponudi. Ali nisu Hrvati krivi za to. Nitko nikad iz Saveza nije planski poslao trenere u školu na sat tjelesnog odgoja i pokazao kako se igra taj rukomet, prezentirao zašto je ta igra stvarno zanimljiva. Nitko nikad nije napravio strategiju kako spojiti profesionalni i amaterski sport, povezati najvišu razinu rukometa s rekreativnim bavljenjem sportom. Nitko taj sport nikad nije približio javnosti i onda je logično da ga javnost percipira kroz medalje i poraze, kroz veličanstvene pobjede i horore. Prihvaćamo sve kada ide dobro, a odbacujemo onda kada ne ide jer jedino što znamo je razlika između pobjede i poraza, nikad nas nitko nije učio nečemu dubljem.

U tom kontekstu na Svjetskom prvenstvu još ništa nije napravljeno. Pobjeda protiv Španjolske je fantastična i daje dobru šansu za prolazak dalje, ali Hrvatsku tek sada čeka prava stvar. Prvo u nedjelju ide utakmica protiv Brazila koja je zapravo osmina finala, pa četvrtfinale protiv Njemačke i onda eventualno još jedno popravno četvrtfinale protiv Francuske, ako baš bude trebalo. I ni onda nismo ništa napravili jer tek tada idemo u Herning gdje se dijele medalje. Što ćemo napraviti ondje? Ne znam, možda veličanstvena pobjeda, a možda horor i mentalni slom.

Ali u suštini to ne bi trebalo biti toliko bitno. Bitnija bi trebala biti potreba za sportom koji počiva na ideji i programu, analizi i argumentima. Sportski uspjesi se grade poštivanjem struke i poštivanjem rada, a kvaliteta toga se vidi isključivo u kontinuitetu, broju djece koja trenira, domaćoj ligi i malim proizvodnim sredinama. Ondje gdje hrvatski rukomet, usprkos ovakvim veličanstvenim pobjedama, doživljava isključivo horore.