Prije četiri sezone Istra je nanizala 23 utakmice bez pobjede. Ljudi su u 13. kolu dobili Osijek koji se borio za ostanak, a onda su nanizali 23 utakmice u kojima nisu pobijedili nikoga. Promijenili su tri trenera, koristili su 37 različitih igrača u sezoni, skupili gol razliku od -35 i lako je moguće da bi se muka nastavila da sezona nije završila i prekinula pomalo nevjerojatni niz.
Međutim, još nevjerojatnija je činjenica da je Istra usprkos svemu tome ostala u ligi. Ljudi se 23 kola nisu mogli sastavit s tri boda niti u teoriji i opet nisu ispali jer je u HNL-u igrao NK Zagreb koji je bio lošiji čak i od takve raspadnute Istre i u 36 kola je skupio gol razliku od -37 i tek smiješnih 17 bodova.
Zbog toga Rudeš svoj moto “Totalno drukčiji od drugih” slobodno može zamijeniti s “Već viđeno”.
Porazom od Hajduka Rudeš je u proteklom kolu i matematički ispao iz HNL-a. Međutim, njegovih 14 bodova i 77 golova koliko je momčad popila u 34 kola su već viđeni stil ispadanja iz Prve HNL. Uostalom, takav raspad nije nimalo neočekivan s obzirom na to da su u Rudešu momčad skupljali doslovno nekoliko dana prije početka prvenstva nakon što se Baskonia-Alaves grupa povukla iz dogovora zajedno s trenerom, dužnosnicima, igračima koje je dovela na posudbu iz Španjolske i onim drugima koje je potpisala do kraja lipnja, ostavivši Rudeš s tek trojicom nogometaša na profesionalnim ugovorima.
Kad već znaš tko ispada, u puno utakmica se nema za što igrati i to utječe na kvalitetu nogometa u ligi. Kad liga nema taj 10. klub, to utječe na ostalih devet
Nakon toga teško može ikoga iznenaditi da je Rudeš, baš poput Istre četiri sezone ranije, imao 23 uzastopne prvenstvene utakmice bez pobjede, da je promijenio tri trenera i da je koristio okruglih 40 igrača. Tu nije bilo baš ništa drugačije od drugih; cijeli se raspad dogodio po već viđenom receptu kombinacije loše financijske konstrukcije, užasne organizacije i preživljavanja dan za danom bez jasnog plana i ikakve samoodrživosti na otvorenom tržištu.
Hrvatska, očito, nema 10 nogometnih klubova.
Iako po Registru profesionalnih sportskih klubova Središnjeg državnog ureda za šport u Hrvatskoj djeluje 15 profesionalnih nogometnih klubova, ovogodišnji Rudeš, spomenuti NK Zagreb, prošlogodišnja Cibalia i RNK Split prije toga su savršeni dokazi da su neki od njih profesionalni samo na papiru i da već neko vrijeme ne možemo sastaviti ligu koja će imati 10 konkurentnih klubova.
I ne treba raditi dramu oko toga da već prije Božića znamo tko će ispasti iz lige. To se naprosto događa svugdje. Zabrinjava, doduše, činjenica da se kod nas redovito događa da klub koji ispadne iz Prve HNL odleti u Treću ligu, jer klubovi po pravilu nemaju financijski i organizacijski minimum koji bi poslužio kao ‘padobran’ i zaustavio slobodni pad, ali svugdje postoje klubovi koji postanu nekonkurentni.
Huddersfield je ove sezone skupio tri pobjede i matematički se oprostio od Premier lige još u ožujku, Chievo ima tek dvije pobjede i — s obzirom na to da su mu oduzeta tri boda — sa Serie A se pozdravio puno prije nego što je početkom travnja i službeno ispao, a nisu puno drugačiji Nürnberg u Bundesligi ili Guingamp u Ligue 1. Bez obzira na to koliko nogomet negdje bio na visokoj razini, često se dogodi da ne nađe onaj jedan fenjeraš koji se raspadne.
Međutim, velika je razlika kad se to dogodi u HNL-u, gdje ispada samo jedan ili u ligama gdje ispada više klubova. Kad je svima nakon petog kola jasno da će Rudeš —a prije njega Cibalia, RNK Split ili NK Zagreb — ispasti, onda to ima puno veće posljedice nego kad je riječ o Huddersfieldu ili Chievu jer se ostatak lige za svoje utakmice priprema sasvim drugačije.
Najbolji primjer za to je Inter Zaprešić, koji je dosad odigrao 14 utakmica protiv prve četiri momčadi na ljestvici i u njima primio 47 golova ili 3,4 po utakmici. Naravno, u tih 14 utakmica nije upisao niti jednu pobjedu protiv Dinama, Rijeke, Hajduka i Osijeka.
Uostalom, zašto i bi?
Inter u suštini nema za što igrati u tim utakmicama. Niti ima imperativ javnosti, s obzirom na to da nijednom u sezoni osim u utakmici protiv Hajduka nije prebacio cifru od 2.000 navijača na domaćem stadionu, niti je neki sportski motiv pretjerano jako izražen kad protiv nekog igraš četiri puta godišnje.
U toj situaciji je onda pametnije raditi ono što Samir Toplak obično i radi: odmarati igrače i testirati različite taktike ili eventualno taktizirati čisteći kartone. Ključne utakmice za Inter su ionako one protiv Istre, sve ostalo je više-manje nebitno jer Rudeš je na već viđeni način ispao u petom kolu, a ono iznad je ionako nedostižno na račun budžeta. Racionalno je koncentrirati se na tu metu — sve ostalo objektivno ima puno manju važnost od Istre, pa čak i taj prežaljeni Rudeš od kojeg je Inter dvaput izgubio.
I Inter svoj posao obavlja gotovo savršeno. U četiri ovogodišnje utakmice protiv Istre upisao je tri relativno lagane pobjede u kojima je primio tek jedan gol. U tim izravnim dvobojima s jedinim suparnikom u ligi koji ga zapravo zanima — u onome što se u Engleskoj naziva utakmicom “od šest bodova” — Inter je skupio dovoljnu zalihu bodova da zadrži svoju poziciju u ligi bez imalo stresa i da ga gotovo pa i ne zanima što radi u preostale 32 utakmice.
Problem nije u tome kako se Inter postavlja; problem je što je to savršeno logično i vrijedi za veći dio lige, jer riječ je o zakonu spojenih posuda — kad već znaš tko ispada, u puno utakmica se nema za što igrati i to utječe na kvalitetu nogometa u ligi. Kad liga nema taj 10. klub, to utječe na ostalih devet jer naprosto postoji postotak utakmica koje nisu kompetitivne.
U sezoni 2014./15. — zadnji put kad smo u HNL-u stvarno imali 10 klubova, jer nismo imali sigurnog putnika u drugu ligu prije Božića i kad je borba za opstanak bila aktivna na način da su se u zadnjih 10 kola na začelju izmijenila tri kluba — kompetitivnost je imala jasnu posljedicu na kvalitetu nogometa. U ligi je ukupno postignuto 516 golova i to je, usprkos činjenici da je odigrana jedna utakmica manje zbog neodigranog derbija na Maksimiru, najveći broj golova otkad je uvedena liga 10.
Stvar je logična. Kad u ligi igra 10 nogometnih klubova — ali stvarno igra, bez da itko statira čisto da popuni broj — nema nevažnih susreta i utakmice se pripremaju potpuno drugačije. U takvim uvjetima gdje se borite protiv nekoliko konkurenata, utakmica protiv ovih s vrha više nije tek prilika da se odmori igrače za bitniji ogled ili da se isproba neka taktička postavka, nego je to je šansa da se uštipne koji bod koji će napraviti razliku u odnosu na konkurente jer uzorak prosutih bodova protiv izravnih suparnika postaje puno veći od Interove četiri utakmice protiv Istre.
Naravno, neće ‘mali’ uzimati bodove ‘velikima’ niti će ih redovito razbijati na terenu, ali će način pripreme utakmica biti sasvim drugačiji nego sada. A samim tim će cijela liga biti puno kompetitivnija, nogomet će biti kvalitetniji, a igrači će se — neovisno o tome igrali u boljim ili lošijim ekipama — bolje razvijati jer će imati jači podražaj u svim utakmicama.
Problem u cijeloj priči nije u Rudešu jer, kako smo to u zadnjem kolu i matematički potvrdili, on je prolazan. Problem je u tome što Rudeš nije ni po čemu drugačiji od drugih. Nije bio drugačiji od Cibalije, nije bio drugačiji od RNK Splita, nije bio drugačiji od NK Zagreba. Problem je u tome što nemamo 10 klubova jer su ovakva ispadanja kakvo je napravio Rudeš već viđena u svakoj od prethodne četiri sezone.
A to je već uzorak koji polako postaje drama, kao i dobar znak u kakvom je stanju zapravo nogomet u zemlji svjetskih doprvaka.
