Nakon što je pobijedila Njemačku u utakmici polurevijalnog karaktera, Hrvatska je Europsko prvenstvo završila na 11. mjestu. Najlošiji je to rezultat koji je ostvarila na Europskim prvenstvima još od 2002. kad je bila 16. i rezultat koji se nastavlja na negativni niz rezultata započet na Svjetskom prvenstvu 2021., na kojem je Hrvatska natjecanje završila na 15. poziciji.
Postoje i neke pozitivne točke. Prva je Dominik Kuzmanović, koji je odradio fantastično natjecanje i nametnuo se kao jedna od najvećih vratarskih nada na svijetu. S njim je i Matej Mandić, koji ima atipičnu kombinaciju visine i brzine, tako da je to jedan upitnik manje nego što smo imali prošlih godina. Još jedan upitnik manje je i Ivan Martinović, koji se nametnuo kao glavna opcija na vanjskim pozicijama, a plus je i Veron Načinović, koji je solidan u napadu, ali odrađuje odličan posao u obrani i daje mogućnost da se igra ubrza jer nije potrebno raditi izmjene obrana-napad.
Međutim, to ubrzavanje nije baš bilo kontrolirano. Hrvatska je izgubila više lopti od ijedne druge momčadi na cijelom Europskom prvenstvu. Možda bi stvari bile drugačije da je Martinović ostao zdrav ili da je Josip Šarac mogao odigrati svoju ulogu, ali Hrvatska je često izgledala izgubljena u improvizaciji, tako da eksperiment koji je Goran Perkovac pokušao napraviti ipak nije uspio.
“Uvjeren sam da ću ih ja voditi, ali moraju neki igrači ipak sami sa sobom odlučiti da ulažu u sebe”, rekao je izbornik u sažimanju dojmova nakon poraza od Islanda koji je zaključio nade u to da će Hrvatska igrati polufinale. “Skandinavci, Austrijanci i Švicarci u slobodno vrijeme jednostavno uzmu bicikl, trče, planinare, a znate i sami da je naša kultura takva da kada smo slobodni ne radimo ništa.”
Hrvatska se drži svoje kreativnosti i odbija prihvatiti da je sport otišao naprijed
U suštini, Perkovac je u pravu. Hrvatski rukomet mora uhvatiti korak s europskim.
Ovo što je Hrvatska odigrala u Njemačkoj bolje je od onoga što je igrala lani i daje barem osnovu za nešto više, ali na tome treba raditi. Treba posložiti igru, shematizirati akcije da se eliminiraju izgubljene lopte i improvizaciju koristiti kao dodatnu vrijednost u konkretnim situacijama, a ne kao jedino rješenje — jer inače se momčad dovodi u situaciju da preostala petorica igrača moraju pročitati misli onog koji napada s loptom. Rukomet koji Hrvatska tvrdoglavo igra i forsira jer joj je ispod časti šablonizirati akcije ima ogromne limite protiv današnjih momčadi.
Nikša Kaleb je za vrijeme prijenosa utakmica na RTL-u više puta naglašavao kako su španjolski treneri posvećeni analizi, kako sastanci traju satima i kako se utakmica priprema u najsitnije detalje. Ali je isto tako svaki put napominjao da se španjolski treneri pogube kada im promijeniš jednu varijablu.
Tu se nameću dva pitanja. Od 24 reprezentacije koje su se plasirale na Europsko prvenstvo, njih pet ih ima Španjolca za izbornika. Prošle sezone su na Final Fouru Lige prvaka trojica od četvorice trenera bili Španjolci, među 10 najbolje plaćenih rukometnih trenera su šestorica Španjolaca, a Španjolci su bili motor u reorganizaciji poljskog i mađarskog klupskog rukometa, kao i uspjeha skopskog Vardara, koji je dvaput osvojio Ligu prvaka. Ako ih je tako lako nadmudriti, zašto ih uzima cijela Europa, ali i Egipat koji je prošle sezone pod Robertom Garcíjom Parrondom pobrisao pod s Hrvatskom? Drugo pitanje je još jednostavnije. Ako se španjolski treneri već pogube kada im promijeniš jednu varijablu, zašto je onda nismo promijenili?
Odgovor je još jednostavniji: zato što nemamo varijable koje možemo mijenjati. Hrvatska još uvijek odbija prihvatiti to da joj je potreban Ivano Balić želi li nastaviti igrati istim stilom kojim je igrala u vrijeme Ivana Balića. Ako nemaš takvog igrača koji u svakom trenutku može stvoriti višak nekim neočekivanim potezom, onda se ne možeš osloniti na improvizaciju. Moraš shematizirati akcije i završavati uigranom kombinatorikom, a ne prodorima jedan-na-jedan — jer ne ideš više jedan-na-jedan nego si u situaciji jedan-na-šest.
Uostalom, pitanje je bi li i Balićeva improvizacija prošla u današnjem rukometu.
Karel Madou napravio je znanstveni rad o fizičkim zahtjevima u elitnim momčadima u njemačkom i švicarskom rukometu. Prema njegovim podacima, 1996. je u prosjeku bilo 55,1 napada jedne momčadi po utakmici, dok je 2016. taj broj skočio na 64,6 napada po utakmici. Efektivno vrijeme igranja se povećalo s 48 na 54 minute, a prosječni broj kontakata igrača s loptom se u 60 minuta utakmice povećao s 90 na čak 172.
Kad je objasnio zašto se odlučio umiroviti, pokojni Zlatko Saračević ispričao je anegdotu sa starta svoje karijere. Tada je imao vremena zabiti gol, mahnuti publici i prošetati do klupe kako bi odmorio dok njegova momčad igra obranu. Na zalazu karijere bi njegova momčad kod tog mahanja već primila gol i Saračević je shvatio da je priča gotova.
Nije da Saračević nije imao talenta. Čovjek je igrao finale Lige prvaka 2002. s 41 godinom na leđima te zabio sedam golova u prvoj i četiri u drugoj utakmici. Mogao je on, barem što se tiče golova i ozljeda, odigrati koju sezonu na vrhunskoj razini, ali problem je bio način na koji se rukomet razvio. Igrao je samo napad, ali ni tako više nije mogao pratiti tempo i povukao se iako je još imao golova u rukama. Rukomet je danas neusporedivo brži, okrutniji i traži veću efikasnost u izboru akcija nego što je to bilo prije 20-ak godina.
Hrvatska od toga bježi. Ona se drži svoje kreativnosti kao pijan plota i odbija prihvatiti da je sport otišao naprijed. Možda je to naprijed zapravo korak natrag i možda se cijeli sport kreće u krivom smjeru, ali tu Hrvatska ima tri izbora. Prvi izbor je da ne sudjeluje u nečemu što joj se ne sviđa, a ovi rezultati sve više idu prema tome. Drugi izbor je da smisli nešto novo što će biti revolucija koju će svi pratiti kao što su pratili onu iz 1980-ih kad je cijela Europa učila igrati rukomet od naših trenera. Treći bi izbor bio prihvatiti da je sport otišao dalje i pokušati uhvatiti korak.
“Sjećam se jedne utakmice s Norvežanima”, ispričao je Goran Šprem u Podcast Inkubatoru. “Sjedimo na kavi ujutro i Norvežani s nama. S njima dolazi autobus analitičara koji je vrtio kompjutere, snimao akcije i analizirao. I kažu oni nama da smo gotovi, da su sve naše akcije skinuli, točno znaju što igramo, koja nam je koja akcija, kako koja počinje i kako koja završava. Mi ih gledamo, oni odu i mi kažemo — pa jebote, mi nemamo nijednu akciju, oni nas ne mogu pobijediti.”
Kad Perkovac priča o Skandinavcima koji voze bicikl, onda je to priča i o autobusu norveških analitičara. Oni nisu više na istoj razini kao prije 20 godina. Norvežani, Danci, Šveđani, pa i Austrijanci ili Portugalci kontinuirano razvijaju svoje sustave. Poboljšali su metodologiju treninga, promijenili su način na koji se pripremaju za utakmice, razvili su analitiku. Taj autobus analitičara je bio početak, shvatili su sve što funkcionira i što ne funkcionira te danas rade sasvim drugačije nego što su radili tada. Podigli su tempo, promijenili su igru i vuku je dalje u svom smjeru.
Hrvatska radi isto kao i prije 20 godina.
O tome najbolje govori činjenica da je ovo Europsko prvenstvo završila na 11. mjestu, da je prije toga bila deveta na Svjetskom, a na onom Svjetskom prije toga je bila 15. A tu ne pričamo o Perkovcu ili Hrvoju Horvatu. Radi se o trojici različitih izbornika od kojih svaki ima svoje mane, ali nije da su na klupu pali s Marsa. I ako sva trojica rade loše rezultate, onda možda nije problem u njima.
Zato su priče o smjeni Perkovca, iako sve glasnije, potpuno promašene. Što će Hrvatska dobiti s četvrtim izbornikom u tri godine? Možda nešto i dobije, ali prije svega treba prihvatiti da je smjer u kojem se hrvatski rukomet kreće — i u kojem ga već godinama vode ljudi koji će birati i novog izbornika jednako kao što su izabrali Perkovca — naprosto pogrešan. Možda je u nekom moralno-estetičkom smislu i ispravan, ali je definitivno suprotan smjeru u kojem se kreće europski rukomet.
A rezultati to jasno pokazuju.
