Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Ideolog u krizi vjere

Guardiola, čini se, ne vjeruje više dovoljno u vlastite ideje

Pretjerivanje je sastavni dio nogometa. Krize, potresi i propasti su priče jednako privlačne kao sage o uspjehu. Nevjerojatna igračka zvijezda koja više ne vrijedi ništa, genijalni trener čije je vrijeme prošlo, stil igre koji je jučer bio jedino rješenje danas je pročitan. Jučerašnji idol danas je neznalica, a i današnjeg idola će prije ili kasnije progutati vrijeme. Čisto i degutantno pretjerivanje.

Većina ljudi će reći kako je to sasvim fer, jer nogomet se zasniva na rezultatu i rezultat pokazuje koliko si dobar. To je možda djelomično točno, ali rezultat je prolazan i samo je nuspojava hrpe čimbenika.

Nogomet se ne zasniva na rezultatu; nogomet se, zapravo,  zasniva na vjeri. Doduše, ne na vjeri koju bazirate na Božjoj pomoći koja će iskovati trofeje onda kada nemate znanja, nego na vjeri u ono što radite, u ideju koja vas definira.

Manchester City je znao što radi. Četiri su godine na Etihadu spremali zamku kojom će dovesti Pepa Guardiolu, stavili su u nju Txikija Begiristaina i Ferrana Soriana za mamac i napokon su upecali kapitalca kojeg su čekali. Doveli su nekoga da instalira ideju koja će ih definirati. Nisu doveli samo trenera – doveli su ideologa, gdje je nebitno to što ima 22 trofeja i 73,2 posto pobjeda, jer plaćaju vjeru u ono što je naumio napraviti.

Za sada nije uspio. I ne, ne budite smiješni, ne radi se tu o rezultatskom neuspjehu koji je samo trivijalna posljedica hrpe čimbenika.

Startali su sa savršenih 10 pobjeda iz 10 utakmica, izgledali su najbolje u ligi, a onda šest utakmica nisu pobijedili nikoga. To je prošlo relativno tiho jer raja je imala pametnijeg posla, bavila se cipelarenjem Joséa Mourinha. Možda se sjećate, nekoć je on bio vrhovno božanstvo trenerskog Panteona. Danas mu zamjeramo sve ono što smo nekoć kod njega obožavali. Ali, kad je Mourinho dokazao da, iako više nije najbolji na svijetu, nije baš sve zaboravio, moramo naći novu metu. I tu se Guardiola našao izloženiji nego ikad prije.

Pepov problem nije to što je tvrdoglav u nogometu koji nije prilagođen Premier ligi. Upravo suprotno, njegov je problem u tome što nije tvrdoglav

Da, griješio je. Osovina Pep Guardiola-Txiki Begiristain nije napravila pretjerano dobar posao u transferima. U momčad koja vapi za redizajnom za više od 100 milijuna eura doveo je Leroyja Sanéa i Johna Stonesa. Činjenica je da jedan uopće ne igra, dok drugi pokazuje rupe u svim fazama igre koje se nisu niti nazirale u Evertonu. Inzistirao je na Claudiju Bravu, jer je vratar koji se osjeća ugodno s loptom u nogama jedan od preduvjeta uspješnosti njegovih ideja. Bravo se pokazao kao pogreška, a jedan od dokaza je i činjenica da je, od zadnjih 20 udaraca u okvir Cityjeva gola, iza njegovih leđa završilo čak 13. Gabriel Jesus tek dolazi iz Palmeirasa, a kako je Ilkay Gündogan (opet) ozlijeđen, kao daleko najisplativije pojačanje pokazuje se Nolito.

S druge strane, pokazuje nervozu koja je njemu nesvojstvena. Čovjek koji je Alexandera Essweina okarakterizirao sa “super, super Spieler“ i dijelio komplimente suparnicima kad je bilo jasno da su to kurtoazne gluposti, postaje sve otresitiji u davanju izjava. A sukobi s medijima imaju samo jedan rezultat ─ još više pretjerivanja i posljedičnog pritiska. I pričaju priču frustracije. Uostalom, bivše vrhovno božanstvo trenerskog Panteona imalo je svoje arogantne ispade, ali tek u Real Madridu je ušao u otvoreni rat s medijima pokazujući znakove ozbiljne frustracije. Guardiola je još daleko od tog stupnja, ali indikativno je da više nema „super, super Spielera“.

Indikativno je i to što nije uspio podići svoju momčad. Nakon što je njegov Chelsea razvaljen od Arsenala 3:0, Antonio Conte je promijenio taktičku postavku, provjetrio svlačionicu i nanizao 13 pobjeda. Nakon što je Conte pobijedio Manchester United 4:0, Mourinho je napravio potrebne prilagodbe u ulogama i trenutno ima niz od 12 utakmica bez poraza. Nakon što je Liverpool izgubio od Burnleya primivši dva gola iz dva udarca, nanizao je 11 utakmica bez poraza. Nakon što je City izgubio prvu utakmicu, upao je u krizu iz koje se još nije trgnuo, a putem je prosuo 21 bod na uzorku od 15 utakmica. Psihički momčad izgleda jako nestabilno, bez one aure vrhunske momčadi koja vjeruje u sebe i kad ne ide.

Taktički tu isto ima groznih stvari na koje nismo navikli od perfekcionista Pepa. Već duži niz utakmica Manchester City je iznimno ranjiv na suparničku tranziciju. Nešto što je zapravo očekivano za momčadi koje teže posjedu i aktivnoj igri. Međutim, nije očekivano da iz kola u kolo ima sve više problema s tim segmentom igre. Dijelom je to vezano uz sve češće izostanke Fernandinha, koji je sposoban svojim obrambenim i trkačkim kvalitetama kompenzirati manjak strukture, ali manjak ikakvog napretka po pitanju defenzivne kompaktnosti jako zabrinjava. Bez pravog presinga i bez imalo kompaktnosti City dokazuje stari aksiom da je propuh ubojit. Propuh koji je Everton kaznio s četiri komada.

A zapravo taj Everton i nije najgora stvar koja se mogla dogoditi. Jedna od starih Mourinhovih mudrosti bila je i izjava kako je bolje jednom izgubiti 4:0 nego četiri puta po jedan gol razlike. Možda je igračima Cityja upravo ovaj šok koji im je pružio Everton nužno potreban da se trgnu i da počnu raditi prave stvari.

Jer Pepov problem nije to što je tvrdoglav u nogometu koji nije prilagođen Premier ligi. Upravo suprotno, njegov je problem u tome što nije tvrdoglav.

Za ilustraciju toga najbolje nam je uzeti primjer Yaye Touréa.

Yaya je igrao za Pepa u Barceloni. Štoviše, s Pepom je osvojio i Ligu prvaka i u finalu ga je Pep koristio kao stopera. Nakon što se Yayi nije dalo igrati stopera, napravio je transfer u City i tamo se pretvorio od jednog od najdominantnijih veznih igrača na svijetu. Međutim, problem je što je u zadnje dvije godine izgubio veći dio svojih fizikalija i ta dominantnost se istopila. Pep je to prepoznao i, uz par prenapuhanih sukoba s menadžerom, Yaya je završio na dnu klupe. Ipak, nakon nekog vremena dao mu je šansu i on je uzvratio s dva gola. Sve je super, divno i krasno, ali ako je s ta dva gola kupio Pepovo povjerenje, onda je City jako promašio s izborom ideologa.

Neupitno je da je Pep jako fleksibilan u izboru svojih taktika. Igra s tri ili četiri natrag, jedan ili dva holdera, invertirani bekovi, lažne devetke, različiti smjerovi napada. Čovjek je svojim idejama ispisao povijest. Međutim, strategija iza tih taktika uvijek je ista ─ potpuna kontrola. Ili barem pokušaj. A nikakav oblik Yaye Touréa ne uklapa se u priču o potpunoj kontroli.

Protiv Watforda je Yaya imao najviše dodavanja i to s preko 90 posto točnosti. Te suhe brojke ukazuju na jako dobru predstavu. Problem je u tome što je igra kojom je on dirigirao bila ogavno jalova. Njegova reakcija je u pravilu dobra, ali prespora. Dodavanja kasne po nekoliko sekundi, nije više dovoljno mobilan niti ima prave playmakerske sposobnosti. Zapravo, Yaya Touré je igrač koji se nimalo ne uklapa u sistem koji forsira Pep Guardiola, a još manje smisla ima njegovo uparivanje s Fernandom ili Pablom Zabaletom.

Kad bi Pep bio tvrdoglavac koji forsira svoju pozicijsku igru, onda bi na dva zadnja vezna stavio Davida Silvu i Kevina de Bruynea ako baš nema koga drugoga. Kad je stavio Touréa i Zabaletu odbacio je svoju filozofiju, odrekao se ideje zbog koje je doveden i uzeo neko polovično rješenje.

Super je stvar što polovična rješenja moderni nogomet nagrađuje s četiri komada u mreži.

Od samog početka svoje karijere Pep je znao što želi, a to je biti trener. I još važnije, znao je kako želi igrati, imao je ideju i vjerovao je u nju. Kad mu je u Al-Ahliju istekao ugovor, odmah je upisao trenersku školu. Nakon manje od mjesec dana potpisao je za meksičku momčad Dorados de Sinaloa iz samo jednog razloga. Naime, tamo je trener bio Juanma Lillo, današnji pomoćni trener u Sevilli, taktički guru pozicijske igre. Zanimljivo, u Meksiku je jako malo igrao, usprkos siromašnom kadru. Od Lilla je naučio koliko je bitan igrač koji će biti centar mreže dodavanja i koliko je ključno da baš taj bude brz u reakciji. Nema veze što je Pep i u 35. bio bolji i inteligentniji od suigrača, Lillo mu je jasno pokazao da je prespor. Guardiola je naučio lekciju i u Bayernu mu je centar bio Phillipe Lahm, a u Barceloni Sergio Busquets, samo na račun brzine razmišljanja i brzine reakcije. Zbog toga što mu je Busquets donosio, Yaya je igrao stopera.

U Barceloni je došao s jasnom idejom i pokazao potpuno povjerenje u nju. Čitavu je momčad stavio u ruke nekom visokom mršavom liku, dok je Yayi, u naponu snage, rekao da će igrati stopera ili neće igrati uopće. Danas, skoro 10 godina kasnije, Pep pristaje na kompromis, na polovično rješenje s Yayom koji je zašao u pozne nogometne godine. A to je veliki problem.

S tim problemom staju sve daljnje rasprave. Taktika postaje nebitna, promašaji na tržnici trivijalni.

Priča o tome koliko je Pep dobar je nepotrebna i krajnje glupa. On je i dalje najbolji na svijetu i to nekoliko loših utakmica ne može promijeniti. Kao što ni Mourinho nije preko noći zaboravio sve što je znao, tako ni Guardiola nije ostavio mozak s druge strane La Manchea. Ne budite smiješni, to su samo naša svagdašnja pretjerivanja.

Rezultat samo posljedica hrpe čimbenika. Nogomet se zasniva na vjeri u ideju, a to što nema univerzalnog odgovora nogomet čini zanimljivim. Međutim, univerzalno je to što ideje ne trpe kompromise i polovična rješenja. Ideje ne praštaju izdaju i to mora biti ozbiljno upozorenje Pepu.