Topnički dnevnici

Igor Karačić, umjetnik

On je čovjek kojemu je rukomet igra

Igor Karačić vratio se u sastav hrvatske rukometne reprezentacije za jučerašnju utakmicu protiv Bahreina i, naravno, ostatak Svjetskog prvenstva. Zaigrao je prvi put nakon ozljede i stanke duge dva i pol mjeseca, izjavivši: “Vidi se da sam još pod ručnom, ali bit će to dobro kad dođu najvažnije utakmice.”

Današnji Vikend-retrovizor stoga je posvećen Karačiću, čovjeku kojem je rukomet igra — prisjećamo se jednog prošlogodišnjeg izdanja Topničkih dnevnika…

xx

Prije nekih pet godina, davno prije Telesporta, bio sam na poslovnom sastanku u Skoplju. Između prezentacije koju smo održali i puta doma nisam imao vremena ni za što osim za kavu sa starim prijateljem koji je preselio u Makedoniju kako bi radio u rukometu, jer to doma više nije imalo nikakvog smisla.

“Moraš ovo vidjeti. Pusti sad kavu, ispričat ćemo se kad dođem doma, ovo je svjetsko čudo“, inzistirao je, dok sam mu ja pokušavao objasniti da mi je let za tri sata i da nemam baš vremena za razgledavanje znamenitosti. “Ako zakasniš, sjest ćemo u auto i vozim te za Hrvatsku, ali ovo nikad u životu nisi vidio.”

Bio je u pravu.

U Skoplju je tada bila španjolska rukometna akademija, hrpa djece stare između 14 i 16 godina. Ne sjećam se više je li bila riječ o reprezentaciji ili o klubu, ali došli su na dva tjedna priprema kako bi odigrali seriju utakmica s makedonskim klubovima. Trenirali su dvaput dnevno, igrali su utakmice, zabavljali i glupirali se, ali prijatelj je inzistirao da mi pokaže jednu drugu stvar. Trener ih je doveo na Vardarov trening kako bi gledali Igora Karačića. Čopor od 30-ak djece sjedio je savršeno mirno s bilježnicama u rukama i zapisivao svaki detalj koji im je trener naglasio.

“Rekao sam ti da ovo nikad nisi vidio”, objašnjavao je prijatelj. “Sve što im ovaj kaže, oni zapišu i to ujutro rade na treningu. Razumiješ li ti, čovječe, da su oni prešli 3.000 kilometara kako bi kopirali Igora Karačića? Skupljaju svaki pokret, svaki korak, svaku kretnju. Zamisli, 30 balavih Španjolaca je došlo u Makedoniju kako bi učilo rukomet od jednog Hrvata. Od umjetnika.”

On je jedan od onih igrača zbog kojih vrijedi gledati rukomet, jedan od rijetkih zbog kojih taj sport još uvijek ima smisla

Španjolski trener je Karačića snimio još dok je igrao u Bosni. Prvo je u Sarajevu Zagrebu — za koji su tada u obrani igrali Marko Kopljar, Tonći Valčić, Jakov Gojun i Gyula Gál — zabio devet golova i potpuno zasjenio sve na terenu, a iduće dvije utakmice je igrao protiv Ciudad Reala za koji je branio Arpad Šterbik, a ispred njega su u obrani igrali Didier Dinart i Viran Morros, možda i najbolji obrambeni tandem u tom trenutku. Obrani koja je lomila kosti Karačić je u obje utakmice zabio po četiri gola, uz barem još toliko asistencija.

Međutim, Španjolca nije zadivilo ono što je Karačić napravio. Ciudad Real je između 2008. i 2012. ama baš svake godine igrao finala Lige prvaka, tako da se Dinart i Morros nisu uvijek pretjerano zamarali utakmicama grupne faze protiv nedoraslog suparnika kao što je bila Bosna. Nemojte krivo shvatiti, igrači su i te utakmice igrali ozbiljno i mlatili sve oko sebe, ali nije bila rijetkost da im netko zabije osam golova u dvije utakmice. Uostalom, Tonći Valčić i David Špiler su im zabili i više od toga.

Španjolca je zadivilo kako je to Karačić napravio.

Kad su igrali protiv Zagreba, Dinart i Morros su na terenu imali Ivana Balića, imali su Kopljara koji je zabio po pet komada Flensburgu i Rhein-Neckar Löwenu, imali su Marina Marića koji je radio kaos na crti i opasnost je prijetila s različitih strana. Kad su igrali protiv Bosne, nisu imali nikoga osim Karačića i koncentrirali su se isključivo na njega. Udarali su ga, hvatali su ga, udvajali su ga, a Karačić je samo plesao oko njih.

Bila je to demonstracija rukometne elegancije koju je Španjolac dotad nije vidio. Bio je to prikaz rukometne umjetnosti zbog koje je vrijedilo par godina kasnije potegnuti 3.000 kilometara do Skoplja kako bi djeca koju je trenirao mogla upijati svaki pokret, svaki korak, svaku kretnju, svaku umjetnost koju je Karačić napravio na treningu. Došli su učiti rukomet od njega, jer ono što on radi jest rukomet.

Dokazao je to i u utakmici protiv Španjolske. Zabio je 10 golova iz 12 udaraca, pet puta je asistirao i jednom je izborio sedmerac. Imao je 191 dodavanje, što je bilo najviše na utakmici; pretrčao je 2,6 kilometara, što je četvrti najveći rezultat na utakmici; šutnuo je loptu 132 km/h, što je najviše na utakmici; odrazio se 74 centimetra, što je najviše na utakmici.

I sve to je tek nevažan zbroj prolaznih podataka, jer suština je u tome kako je odigrao utakmicu. Ono bitno se nalazi u njegovoj eleganciji, u načinu na koji je plesao sa Morrosom koji mu ni 10 godina kasnije nije mogao ništa iako je opet znao da je on glavna prijetnja. Ono bitno je da je Karačić napravio simultanku protiv Španjolske, zabio je 10 komada i asistirao za još pet, a da ni u jednom trenutku nije ostavio dojam nekoga tko forsira. Sve mu je dolazilo tako prirodno, samo od sebe, kao umjetniku koji stvara remek-djelo.

Karačić je upravo to: umjetnik.

On je čovjek koji će svojim karakterom povesti Vardar u Kölnu i postati najbolji igrač Final Foura Lige prvaka, on je čovjek koji će se uporno zabijati u Patricka Wienceka i Hendrika Pekelera kad ništa drugo ne funkcionira. On je vođa, igrač koji će se žrtvovati za momčad i svojim primjerom pokazati koliko mu je stalo do pobjede. Ali prije svega, Karačić je čovjek kojemu je rukomet igra. On lebdi terenom, ljulja suparnike i prolazi ondje gdje stvarno nema mjesta. On je magija i jedan od onih igrača zbog kojih vrijedi gledati rukomet, jedan od rijetkih zbog kojih taj sport još uvijek ima smisla.

I ako Karačić ne bude spreman za večerašnju utakmicu s Norveškom, to će biti velika šteta. Ne toliko zbog rezultata, nego zato što ćemo svi zajedno propustiti rijetku priliku u kojoj možemo gledati predstavu velikog umjetnika.

Upravo zato puno toga govori činjenica da je Hrvatska je u listopadu igrala prijateljske utakmice protiv Njemačke — iste ove Njemačke koju je Karačić svezao u čvor u Beču kad su se stvari činile izgubljenima — u zagrebačkoj Areni koja je bila prazna. Da bismo je nazvali poluprazna, trebalo je biti barem šest ili sedam tisuća ljudi, a toliko ih se nije skupilo.

Danas, dva i pol mjeseca kasnije, kad RTL kaže da je utakmicu protiv Njemačke gledala četvrtina države, taj podatak da rukometna reprezentacija nije privukla više od 5.000 ljudi zvuči suludo. Bili su tu Domagoj Duvnjak, Luka Cindrić i Zlatko Horvat, ali to nije bilo dovoljno atraktivno. Igrali su Luka Stepančić, Marko Mamić i Željko Musa, ali to nije privuklo ljude. Branio je Marin Šego, na klupi je bio Lino Červar i to je zanimalo otprilike 5.000 ljudi.

Koliko god HRS-ovo vodstvo bilo žalosno nesposobno i koliko god glavni ljudi rukometa u Hrvatskoj godinama uništavaju male sredine iz kojih izlaze igrači kao što je Karačić, činjenica da se u Zagrebu na utakmici s Njemačkom skupilo možda 5.000 ljudi sasvim precizno govori koliko Hrvati vole rukomet i što je sudbina tog sporta u nas. Na kraju krajeva, kroz tu brojku možete sasvim jasno vidjeti koliko ljudi cijene te rukometaše i koliko im je zapravo stalo do bilo čega što nije rezultat.

Nakon toga prije pet godina, nikad više nisam posjetio Skoplje. Naš Vlado Šagadin je bio prije 20-ak dana i kune se da se u svakom kafiću može dobiti besplatno piće samo na spomen Karačićeva imena, da njegovi dresovi vise na zidovima kafića. Nekako je to dobar osjećaj, sličan onome kad sam ušao u dvoranu i vidio 30 klinaca koji su putovali 3.000 kilometara da bi pogledali Karačića i širom otvorenih očiju zapisivali ono što su vidjeli u bilježnicu.

Meni osobno to ništa ne donosi, ali lijepo je znati da postoji mjesto na kojem još uvijek cijene umjetnike, tim više što je 5.000 ljudi u Areni pokazalo koliko ih Hrvatska cijeni.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.