Već je u prosincu svima bilo jasno da će kulminacija igre prijestolja u Dinamu biti na redovnoj Skupštini početkom ožujka. Kulminacija se zaista dogodila.
Nakon nešto više od dva mjeseca upisivanja članova, sklapanja koalicija, traženja trećih i četvrtih puteva došli smo do toga da su karte stavljene na stol. Međutim, izostala je katarza. Već nakon druge sekunde je postalo jasno da komunikacija neće biti ni civilizirana ni demokratska. Damir Zorić odmah je prekinuo Mirka Barišića, a nakon dva sata međusobnih prozivanja, prijetnji i uličarskog prepucavanja, struja okupljena oko Zdravka Mamića srušila je kvorum, tako da Barišić nije imao drugog izbora do raspustiti Skupštinu bez ikakvog zaključka.
Što to znači za Dinamo?
S operativne strane, ništa posebno. Nadzorni i Izvršni odbor imaju mandat do 11. ožujka, a nakon tog datuma klub nastavlja voditi predsjednik i Uprava koju je napustio Krešimir Antolić, ali u koju je prije Skupštine imenovan Dario Šimić. Do kada će ga voditi? Do nove Skupštine, ali za nju nije postavljen jasan rok i lako je moguće da će ovakvo stanje potrajati mjesecima. Sa strane borbe za prijestolje? Ponovo ništa posebno, rat se nastavlja. Pozicije su malo drugačije, ali nastavit će se prepucavanja, međusobne prijetnje i lobiranja za glasove. Izvlačit će se prljavo rublje, naplaćivat će se davno pružene usluge i pokušat će se okrenuti ove iz suprotne struje. Sve ono što smo gledali tijekom zadnja dva mjeseca će se, u suštini, nastaviti.
Čovjek koji je 20 godina držao ljestve Mamiću će i dalje zadržati vlast u Dinamu. Vlast se neće promijeniti, ostat će ista
Jedina stvar zašto Skupštinu ne možemo nazvati potpunim održavanjem statusa quo jest činjenica da je Barišić u ovom trenutku ipak u nešto boljoj poziciji nego Mamić. Mamić je izgubio neke od ruku koje je imao u prosincu i jedino što sada može raditi je rušiti kvorume, ali ni to nije taktika koju može vući unedogled. S jedne strane zato što klub u međuvremenu vodi Barišić sa sebi vjernim suradnicima, a s druge zato što je Dinamo udruga građana i postoje državna tijela koja nakon još nekoliko neuspješnih pokušaja organiziranja Skupštine mogu presjeći situaciju i dovesti do situacije da se klub reformira.
Tu dolazimo do ključne perverzije. Statut je napisan tako da klub održi hermetički zatvoren. Cijeli sustav je dizajniran tako da vladajuću kastu održi nedodirljivom i Mirko Barišić, kojem to godinama nije smetalo i koji se godinama grčevito držao takvog sustava, sada ima ozbiljan problem kako materijalizirati većinu koju očito ima na raspolaganju.
Uostalom, nije slučajno da je metež nastao već na prvoj točki dnevnog reda. Ona implicira utvrđivanje dnevnog reda, ali i izbor radnih tijela Skupštine, između kojih je i verifikacijsko povjerenstvo. Rupe u Statutu ondje nisu slučajno, a upravo one su omogućile da obje struje vuku na svoju stranu. Logika nalaže da novi članovi Skupštine ne mogu glasovati o tijelu koje ih tek treba verificirati. I kad se Zorić zalagao za scenarij po kojem novi povjerenici nemaju pravo glasa, to je radio zato jer je svjestan da je Statut dizajniran upravo za ovakve situacije, da oni koji su unutra mogu zakočiti one koji pokušavaju ući.
Na kraju krajeva, takvu smo situaciju već imali prilike gledati s HNS-om.
Na Skupštini Saveza iz prosinca 2010. — onoj na kojoj je Mamić cementirao status neupitnog vladara hrvatskog nogometa — upravo je verifikacijska komisija odigrala ključnu ulogu u kreiranju ishoda. Komisija je svjesno odbila prihvatiti vjerodajnice Tomislava Jurjevića i kao izaslanika NS Dubrovačko-neretvanske županije je verificirala Matu Previšića, a on je dao glas Vlatku Markoviću kao Mamićevu pijunu na čelu Saveza. Kasnije je dokazano i rješenjem Ministarstva Uprave i sudskom presudom da je Previšić nelegalno verificiran, ali kasnije je bilo prekasno.
Najbolje je stanje u Hrvatskoj objasnio jedan odvjetnik koji je savjetovao svog klijenta da slobodno širi projekt mimo dozvola koje su mu odobrene jer nitko neće rušiti hotel koji radi, može samo platiti neku kaznu i trošak legalizacije. Ista stvar vrijedi i ovdje. Previšić je ilegalno glasovao na Skupštini, ali dok su donesene pravomoćne odluke, već je prošlo previše vremena da bi se reagiralo. Baš kao što je Sportska inspekcija onomad donijela odluku da je prvoligaška licenca za Lokomotivu u sezoni 2009./10. bila neregularna i da je treba izbaciti iz lige, ali je odluka donesena tek 2014. i prošlo je previše vremena ta reakciju. Gradiš po svome, a dok država reagira bit će prekasno da se stvar vrati u izvorno stanje. Od hotela, do Skupštine i sudionika prvoligaškog natjecanja, princip je isti.
Zato je vrlo bitno tko verificira. Odbiješ ili prihvatiš vjerodajnice po aktualnoj potrebi i vlastitom nahođenju, a onda kad sud za tri ili četiri godine donese presudu da si djelovao nelegalno, prošlo je previše vremena da se stvar vrati u izvorno stanje. To zna Zorić, ali to jako dobro zna i Barišić. Jer upravo je Barišić dio establišmenta koji je tresao Dinamom i hrvatskim nogometom zadnjih 20-ak godina i kojem niti sudska presuda nije bila dovoljna da se odrekne Mamića.
“Zajedno smo godinama radili na projektu snažnog Dinama, ovo je i njegov uspjeh”, komentirao je Barišić, gostujući u Bujici, poziciju Zdravka Mamića u Dinamu dok je ovaj bio u bijegu. “Vjerujem da će ga Vrhovni sud osloboditi i da će se vratiti u Upravu!”. Na kraju krajeva, upravo je Barišić potpisao da Mamić nije oštetio Dinamo i da klub ne potražuje odštetu, što je onemogućilo da zamračeni novac ipak bude vraćen u klub.
Često se važne životne odluke svode na biranje manjeg zla i napredak se obično svede na sitne korake naprijed. Ali nevjerojatno je kako je upravo Barišić, ona koji je sve ove godine držao ljestve osuđenom kriminalcu i koji ga se nije odrekao niti kad je ovaj pobjegao u Hercegovinu, postao naslovno lice tobožnje demokratizacije Dinama. Javnost oko Dinama je pristala na kompromis i izabrala je stranu u sukobu dvije struje koje su do jučer bili ista klika koja je odbacivala promjene, ali to je zajednički nazivnik svih događaja vezanih uz Dinamo zadnjih godina: kompromis.
Navijači su protiv Mamića. Od Bad Blue Boysa, preko aktivista i običnih navijača, do načelnih simpatizera; oni velikom većinom ne prihvaćaju Mamića i barem se deklarativno ‘bore’ protiv njega. Oni koji su za njega su glasni, ali su u uvjerljivoj manjini. Međutim, svi redom objeručke prihvaćaju sve rezultate, transfere i financijsku moć, ne priznajući da su to plodovi s otrovne voćke. Prihvatili su kompromis u kojem priznaju da je Mamić zlikovac u toj priči, ali se nisu spremni odreći svega onoga što je izašlo kao posljedica 15-ak godina potpunog monopola koji je Mamić držao i kriminala koji je vezao uz to.
To je ono što Barišiću omogućava da iz ove priče izađe kao tobožnji pozitivac koji ima potporu javnosti i politike koja uvjetuje promjene.
A kad stvari stavite na papir, one postaju vrlo jednostavne: čovjek koji je 20 godina držao ljestve Mamiću će i dalje zadržati vlast u Dinamu. Vlast se neće promijeniti, ostat će ista. Možda će se dogoditi evolucija, ali revolucija će izostati. To je kompromis na koji je javnost oko Dinama odavno navikla.
