Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Igrač od pet posto

Logika iza Monchijeva dovođenja Ante Ćorića u Romu

Kad je Monchi 2000. preuzeo poziciju Sevillina sportskog direktora, taj potez kluba je izgledao kao prigodni pokušaj rezanja troškova i početak završnog čina jedne mučne drame.

Sevilla je taman bila ispala u Segundu, financijska kriza je prijetila ozbiljnim kaosom, opstanak kluba je bio u pitanju, a Monchi je – eto, sasvim slučajno – bio tu. Da je bilo drugih ozbiljnih kandidata, vjerojatno bi uprava uzela bilo koga drugoga. Međutim, klub koji 52 godine nije osvojio trofej i koji je nezaustavljivo klizio u propast nije baš privlačio provjerene kandidate koji su iza sebe imali rezultate i bogat životopis. Sevilla takvima tada nije imala što ponuditi. Stoga je pri biranju mačka u vreći uprava odlučila uzeti barem onog mačka koji joj je bio poznat. Monchi je bio tek umirovljeni igrač koji je cijelu svoju karijeru proveo u Sevilli, većinom kao rezervni vratar. Nije igrao dovoljno da bude legenda navijača i ikona kluba koju mediji neće preispitivati, ali uprava stvarno nije imala bolje rješenje. Za vrijeme karijere studirao je pravo, dobro je poznavao situaciju u klubu i bio je ambiciozan. U onom trenutku, upravi je to bilo sasvim dovoljno.

I umjesto grobara koji je trebao ugasiti svjetlo, Sevilla je dobila spasitelja.

Monchi nije previše igrao, skupio je tek 85 nastupa i najviše je ostao upamćen po tome što je 1997. primio gol s 40 metara u prvom kolu Cope del Rey protiv amatera iz Isle Cristine. Međutim, bio je dio prve momčadi desetak godina, upijao je atmosferu i distanca koju je imao prema terenu mu je pomagala donositi valjane zaključke o tome što ima, a što nema smisla. Još je kao igrač otkrio dobitnu kombinaciju. S jedne je strane imao iskustvo u kojem je Sevilla potrošila novce na svjetske zvijezde kao što su Bebeto i Diego Armando Maradona. To je privuklo pažnju, zainteresiralo je ljude, ali njih dvojica su zajedno zabili tek pet golova za Sevillu i klubu osim visokih troškova i instantne medijske pozornosti nisu donijeli puno. S druge strane, Davor Šuker i Iván Zamorano su dovedeni kao manje poznati igrači i ne za velik novac, a Sevilla je od njih dobila mnogo. Ne samo da su zabili hrpu golova koja je privlačila konstantnu pažnju javnosti, nego su donijeli klubu i prilične odštete.

Recept koji je naučio kao igrač, Monchi je primijenio kao sportski direktor. Od Danija Alvesa, kojeg je doveo za sitan novac iz Bahije, do Stefana Jovetića kao 151. i zadnjeg pojačanja u Sevilli, novac koji je potrošio na dovođenje igrača je prodajama uvećao za šest puta. A usput, u 17 godina koliko je bio sportski direktor, Sevilla je osvojila devet velikih trofeja, dok je u 110 godina prije njega osvojila četiri.

Najbolji opis onoga šta Ćorić radi jest ‘juniorski nogomet’

Čovjek koji je preuzeo ured kad se Sevilla raspadala doveo je klub na najviše razine u povijesti. A recept je zapravo bio vrlo jednostavan. Jer iako neosporno ima zaista nevjerojatno oko za talenat, Monchi uspjeh vuče iz toga što prije svega ima jasne principe rada koje je prenio i u Romu.

„Planiranje je iznimno bitno za posao“, izjavio je po dolasku u Rim Monchi u intervjuu za Rominu službenu web stranicu. „U Sevilli smo svi pridonosili izgradnji modela koji je s vremenom narastao i donio nezamislive rezultate. Vjerujem da je Roma već izgradila puno toga – sve što ja trebam je nadodati na to i zbilja vjerujem da s dobrim planiranjem, pravim kadrom i infrastrukturom, što Roma već ima, možemo postići prave stvari. Vjerujem da je klub savršen za način na koji ja radim. Ovo je ambiciozan klub koji želi rasti i natjecati se za najviše nagrade.“

Jedini način na koji se klub Romine financijske stature može natjecati za najviše nagrade s teškašima kao što su Real Madrid, Manchester United, PSG ili Juventus (koji su također iznimno ambiciozni i koji ciljaju iste trofeje) jest da traži vrijednost tamo gdje je drugi ne vide. Roma se ne može natjecati na tržištu za igrača dokazane vrijednosti; ona tu vrijednost mora naći kroz relativne anonimce s velikim potencijalom iz manjih klubova koje mogu dobiti za sitan novac, a onda kasnije zaraditi na njima.

I upravo pod takvu paradigmu rada upada transfer Ante Ćorića.

U ovom kontekstu teško je reći nešto novo o Anti Ćoriću kao igraču. Pisali smo već i potkrijepili stav statistikom; istovremeno je riječ o fantastičnom talentu koji se rađa jednom u generaciji i katastrofalnom igraču koji nije prilagođen seniorskom nogometu. Kad ima loptu, Ćorić je “super, super Spieler“. Kada je nema, onda do izražaja dođu sve mane u njegovoj igri i pristupu nogometu.

Zapravo, najbolji opis onoga šta Ćorić radi jest ‘juniorski nogomet’. Tamo gdje konkurencija nije na vrhunskoj razini i tamo gdje je ritam amaterski, on je zaista sjajan igrač. Znači, u mladim reprezentacijama i nekim prvenstvenim utakmicama Dinama protiv suparnika znatno manje kvalitete on je briljantan nogometaš, jer to su okolnosti koje toleriraju njegov pristup obaveznoj igri. Protiv ozbiljnog suparnika ne može doći do prostora, očajan je u duel igri i može ga se neutralizirati bez ikakvih problema. Jednostavno, nije naučen ni na što bolje i nogometno je ostao junior koji se ne snalazi u ozbiljnoj igri bez ga se maskira trudom cijele momčadi. Nije on sasvim kriv za to; igrati nogomet lišen ikakvog timskog konteksta je moguće samo ako se takva igra institucionalno dopusti i ako je trener ohrabruje. Slično je bilo s Alenom Halilovićem, a ni Sammirov slučaj nije daleko. Jednostavno je ponekad za  visinu prodajne cijene bolje ne raditi na ispravljanju grešaka u praksi jer onda potencijalni kupac može vidjeti kako su mane možda neispravljive.

Problem takvog „uvedi Halilovića da se slika s Zlatanom“ pristupa je što u kratkom roku stvarno pokaže intrigantan talent i napumpa cijenu, ali dugoročno – za razliku od Luke Modrića, Vedrana Ćorluke, Eduarda da Silve, Marka Pjace i Marka Roga koji su redom bili po posudbama i bez privilegija skrivanja mana došli do statusa pet najskupljih transfera – za posljedicu ima igrački raspad i pad vrijednosti.

Sve ovo je jasno i Monchiju, on živi od skautiranja talentiranih igrača i jasno vidi sve limite koje i mi vidimo. Međutim, to ga ne zanima jer on u Romi igra moneyball.

Prošle je sezone Roma na pojačanja potrošila oko 100 milijuna eura. Čak i ako ne uzmemo u obzir amortizacijsku ratu i ne podijelimo Ćorićevu odštetu na godine ugovora, Monchi je na Ćorića potrošio otprilike pet posto svog ovosezonskog budžeta. Za takvu cifru se Monchiju isplati riskirat,i jer je svjestan kako za te novce ne može dobiti nikakvu dokazanu vrijednost. Zapravo, u modernom nogometu ne može dobiti gotovo ništa za šest milijuna eura, a ovdje je eventualna nagrada puno veća od uloženog novca jer Ćorić i dalje u sebi nudi elitni potencijal.  Doduše, da se taj potencijal realizira trebat će pravo malo čudo, ali to je više pitanje pravog pristupa. A možda i tu Monchi zna nešto više od nas običnih ljudi.

„Mnogo radimo s dobrim bazama podataka u kojima tražimo skrivene vrijednosti među igračima i odstupanjima u njihovim statističkim pokazateljima“, objasnio je Monchi  za časopis Panenka samu srž moneyballa. Ali to nije kraj njegova pristupa. „Međutim, često ključ leži u onome što ne može biti izmjereno. Kada imaš objektivne podatke o igraču, ključno je dodati svoja subjektivna zapažanja. I o tome kakav je igrač i kakva je osoba.“

Zapravo, pristup moneyballa i subjektivnog dojma najbolje opisuje slučaj koji je Monchi prošao s Ivanom Rakitićem. U Schalkeu je Rakitić bio percipiran kao buduća zvijezda, nevjerojatan potencijal koji je na trenutke zbilja pokazivao. Međutim, nedostajala je konstanta i to je stvaralo frustraciju. Između ostalog, Rakitić je imao loš pristup i ozbiljan manjak discipline, tako da je izbačen iz momčadi jer je netom prije utakmice išao na cajke s današnjim srpskim izbornikom Mladenom Krstajićem. Monchi je uzeo u obzir podatke koji su mu bili dostupni i ubrzo je shvatio da je Rakitić pravi igrač za njegovu Sevillu. Odnosno — da će biti, jer ga je zamislio u potpuno drugačijoj ulozi od onoga što je igrao u Schalkeu. Baze podataka su mu to govorile, čisti moneyball nije ostavljao dilemu o igračkom talentu i kako ga koristiti. Međutim, ono ključno je bilo da shvati je li Rakitić pravi čovjek za njegovu Sevillu. Pričao je s njim, nalazio se dan za danom i upoznavao njegovu okolinu. I na kraju je shvatio da je Rakitić spreman i da želi promijeniti pristup. Osobni kontakt mu je potvrdio da je Rakitić čovjek za njegovu momčad. Simbolično, odmah po dolasku u Sevillu, doslovno prvi dan, Rakitić je upoznao lokalnu konobaricu koja mu je postala žena i nikakvih iskakanja iz sustava više nije bilo. Dapače, postao je Sevillin kapetan i ostvario je transfer u Barcelonu.

Nije baš realno očekivati da Ćorić postane Romin kapetan. Međutim, Monchi mora pokušati s njim. To je suština njegova posla, to je ono na čemu gradi uspjeh i na čemu planira uhvatiti velikane. Jer ako takav prijelaz košta ispod pet posto budžeta, Monchi mora riskirati s obzirom da je potencijalna nagrada neusporedivo veća.

I to nam je nekako razumljivo. Problem nastaje kad istu logiku upotrijebimo u slučajevima u kojima su Hugo Almeida i Valeri Bojinov došli u Hajduk i Rijeku.

Naravno da je i Mariju Brancu i Srećku Juričiću bilo jasno kako nisu doveli igrače na vrhuncu karijere, oni žive od skautiranja talentiranih igrača i jasno vide sve limite koje i mi vidimo. Međutim, kao i Monchi, oni igraju svoju vrstu moneyballa jer znaju da na otvorenom tržištu nemaju šanse, budući da je Dinamo po proračunu daleko ispred i zato može dovesti skuplje i bolje igrače. Dovesti za iznos od pet posto budžeta igrača  koji nosi realnu vrijednost znači dobiti desetog najbolje plaćenog igrača u Dinamu. Dakle, jedini način da uhvate Dinamo je da nađu skrivenu vrijednost, nekog mačka u vreći ili robu s greškom s kojom se isplati kockati. U tom kontekstu je razumno riskirati i dati Almeidi ili Bojinovu pet posto budžeta. To su igrači koji imaju elitni talent i koji, ako im se poklope stvari, mogu zabiti po 20 golova u ligi poput HNL-a, što će onda biti puno više od uloga. Na stranu nepotrebno glorificiranje takvih igrača i davanje počasti takvim prolaznicima s desetkom na leđima, Almeidi i Bojinovu je racionalno dati pet posto budžeta jer je potencijalna nagrada puno veća od uloženog novca.

Naravno, ta će nagrada često izostati i zato treba biti pažljiv s ulogom. Izostala je i kod Monchija jer nije baš svaki od 151-og igrača kojeg je doveo dao povratak investicije kao Rakitić. To je mana moneyballa, rizik od neuspjeha je neusporedivo prisutniji nego kad PSG iskrca novce i kupi Neymara i Kyliana Mbappéa koji su dokazana vrijednost. Kad nagrada izostane, javnost obično reagira vrlo negativno jer novci koje primaju Almeida i Bojinov su običnom navijaču u Hrvatskoj pravo bogatstvo. Međutim, to je i dalje tek pet posto budžeta, iznos s kojim je racionalno riskirati.

Baš kao što Monchi riskira s Antom Ćorićem.