Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Igre bez granica

Odgoda OI u Tokiju udarac je koji će nacija zapamtiti

U studenom 2017. vlak iz Tokija za Tsukubu krenuo je u 9 sati, 44 minute i 20 sekundi, a po rasporedu je trebao krenuti u 9:44:40. Zbog 20 sekundi ranijeg kretanja sa stanice, uprava Tsukuba Expressa se ispričala javnosti i svim putnicima je refundirala iznos karte zbog doživljene neugodnosti. To je dio kulture u kojoj su odgojeni i koja traži visok stupanj preciznosti i odgovornosti. Takve stvari čak i djeca uče od najranijih dana.

Koliko se god često stereotip pretvorio u potpuno netočan opis jer je u svojoj suštini tek previše uopćeni lijeni klišej kojim nešto želimo potrpati pod zajednički nazivnik kako bismo što manje morali razmišljati, činjenica je da svaki stereotip ima korijen iz kojeg je nastao. Stereotip o Japancima i njihovoj točnosti je možda i najbliže istini, a oni sami ga ne shvaćaju nimalo uvredljivo. Dapače, ponosni su na njega.

Prije nekoliko godina je na U-14 turnir u Austriji došlo 20-ak momčadi iz cijelog svijeta, između ostalih i momčad akademije iz Osake. Nakon jutarnjih utakmica, autobus je trebao doći u 12:00 kako bi djecu odveo na ručak u obližnje izletište. Dok su sve ostale momčadi još galamile okolo i spremale, mali Japanci su u 12:00 čekali autobus. Iza sebe su ostavili savršeno čistu svlačionicu, a sva oprema je bila savršeno složena. Točno 20 pari bijelih Mizuno kopački poredanih kao u izlogu dućana, 25 crvenih torba za igrače i stručni stožer poslaganih jedne do drugih i suptilno gledanje na sat dok čekaju autobus koji kasni.

Djeca koju udara pubertet — što se moglo vidjeti na svakoj od ostalih momčadi, posebno kad su na rasporedu bile ove ‘nenogometne’ aktivnosti — i njihov trener s kojim sam kasnije razgovarao pokazali su mi neke stvari koje dotad nisam shvaćao. Prvo, mi Hrvati smo puno sličniji Nijemcima ili Španjolcima nego što to shvaćamo, a drugo je da mi Europljani teško možemo shvatiti japansku kulturu, jednako kao što ni Japanci ne mogu shvatiti nas. Kodeksi ponašanja su potpuno drugačiji i temeljni motivi koji određuju naše postupke su apsolutno različiti, a to se očituje kroz sasvim drugu razinu svijesti. Drugačiji su odnosi s ljudima, drugačija je odgovornost prema poslu, drugačiji je moral, drugačija je vizija svijeta. Ništa od toga nije nužno ni bolje ni lošije, ali definitivno je drugačije od onoga što svakodnevno imamo priliku iskusiti.

Vjerojatno će Igre 2021. Japan koštati dvostruko više nego što bi koštale 2020.

Kad stvari gledate u tom kontekstu, onda vrlo brzo shvatite da Japan nije tek tako prihvatio organizaciju Olimpijskih igara. Japanci su to je shvatili kao svoju kolektivnu dužnost, a samim time su sebi za zadatak uzeli napraviti savršene Igre, bez kašnjenja i improvizacije koja je karakteristična za ovako velika natjecanja. Za Japan, to je pitanje obraza i časti.

Upravo zato, kada je japanski premijer Shinzo Abe 24. ožujka Međunarodnom olimpijskom odboru predao molbu da se Olimpijske i Paraolimpijske igre odgode za iduću godinu, to je bio udarac za cijelu zemlju.

Abe je na vlast u Japanu došao 2012., kada je prezentirao program javnih investicija i dubokih strukturalnih reformi gospodarstva, na račun toga što je japanska industrija stagnirala i na račun potresa i cunamija koji su uzrokovali katastrofu u nuklearci u Fukušimi. Olimpijske igre 2020. trebale su biti simbolični kraj obnove, diplomatski događaj koji će svijetu, ali i samim Japancima, pokazati organizacijsku i financijsku moć japanskog gospodarstva, pa čak i na neki način proslaviti žrtve koje su svi u tom razdoblju podnijeli.

Međutim, onda se dogodila kriza uzrokovana koronavirusom i Igre su odgođene.

Za Japan je odgađanje Igara za godinu dana iznimno negativna stvar. Prvo, kultura je takva da Japanci ne vole kad se nešto događa izvan njihove kontrole ni da je nešto suprotno planu koji je postavljen, a sada će nastati organizacijski kaos u kojem će trebati puno improvizacije. Sezone su izlomljene i kalendari natjecanja jako upitni — kako za ovu, tako i za iduću sezonu. Samim time u pitanje dolaze termini raznih kvalifikacijskih turnira i formati natjecanja koji će se održavati, u vodu padaju sva planirana dopinška testiranja i organizacija popratnih događaja koji su u Japanu bili planirani.

Drugo, odgoda Olimpijskih igara će koštati. Od kraja 2012. kada je Japan krenuo u kampanju kandidature do danas je na organizaciju Olimpijskih igara utrošeno oko 10 milijardi funti. Profesor Katsuhiro Miyamoto, koji na Sveučilištu Kansai predaje ekonomiku sporta procjenjuje da će odgađanje Olimpijskih igara Japan koštati još oko četiri i pol milijarde funti. Samo održavanje Olimpijskog sela, stadiona i ostalih borilišta koje se ne koriste te njihovo ponovo pripremanje za događaje koštat će oko tri milijarde, a teško je i barem ugrubo procijeniti koliko će profita biti izgubljeno.

Čak i ako potpuno zanemarimo mogućnost ozbiljne globalne ekonomske krize koja će utjecati na sponzore i recesiju koja će drastično smanjiti broj stranih turista, već je vrlo izgledno da NBA zvijezde zbog promjena u kalendaru natjecanje neće biti dio Olimpijskih igara. Takve stvari u perspektivi znače jako veliku razliku u ostvarenim prihodima i velik problem za proračun. Ogromni je problem i činjenica da su Olimpijske igre u Japanu centralni događaj ne samo godine, nego i desetljeća. To efektivno znači da će se događaji koji su planirani za iduće ljeto morati odgađati, a to stvara dodatne financijske troškove.

Konferencijski centar Tokyo Big Sight je u potpunosti rezerviran od svibnja do rujna kako bi bio medijski centar za praćenje Olimpijskih igara; kako bi nadoknadio izgubljenu dobit, za iduću godinu je bio planiran čitav niz poslovnih konferencija i izložbi. Dvorana Makuhari Messe je bila rezervirana pet mjeseci, a u istom razdoblju prošle godine u njoj su održana čak 373 događaja, uključujući i nekoliko velikih koncerata. Ovogodišnja rupa u popunjenosti je ionako određena globalnom pandemijom, ali to su sve komercijalni prostori koji su dani na korištenje japanskoj Vladi po subvencioniranim cijenama kao obol privatnika u organizaciji Olimpijskih igara, a oni će i iduće godine slagati gubitke.

I to su gubitci ako se sve odvije u savršenom scenariju — ako pandemija stane jako brzo i bolest se više ne pojavi, ako ne bude ekonomske krize i recesije, ako oglašivači budu jednako spremni ulagati novac kao i prije nekoliko mjeseci, ako se različiti sportovi dogovore i slože kalendare tako da jedni drugima ne ‘kradu’ gledanost i TV prava koja donose novac. U realnom svijetu savršeni scenarij nećemo gledati i gubitci će biti još puno veći, vjerojatno će Olimpijske igre 2021. Japan koštati dvostruko više nego što bi koštale 2020.

Upravo zato je premijer Abe prije dva dana izjavio kako nove odgode neće biti — Olimpijske igre u Tokiju održat će se iduće godine ili se uopće neće održati.

Troškovi odgode naprosto su toliko veliki da se više isplati otpisati ovo kao totalnu štetu nego nastavljati ulagati u popravljanja. Možda se nama iz ove perspektive to čini izvan svake pameti, ali Japanu bi financijski vjerojatno bilo nešto bolje, a u najgorem slučaju sasvim svejedno, da su Olimpijske igre potpuno otkazane. Time što će se održati iduće godine Japan će potrošiti nešto više novca nego da je odustao od organizacije — ali ako se ponovno odgode, onda će se potrošiti toliko novca da neće imati smisla uopće ih održavati. Ni s financijske, ali ni s organizacijske strane.

Na kraju krajeva, nema smisla ni s ljudske strane. Olimpijske igre koje su trebale biti simbolični kraj obnove zemlje pogođene razornim potresom i slavlje oporavka gospodarstva — a posvećenost poslu je jako važan aspekt japanske kulture — još jednom odgodom bi se pretvorile u potpuni debakl. Jedna kriza se prelila u drugu krizu koja je jako izgledna, savršene Olimpijske igre koje je Japan preuzeo kao svoju dužnost su propale, a to nije ono što Japanci žele gledati.

U kulturi koja na čast i na 20 sekundi gleda na način koji mi ne razumijemo niti ga ikako možemo razumjeti, to je udarac koji će nacija zapamtiti.