Bila je ona i poslije toga bila prilično uspješna, ali u tom se trenutku promijenio status koji je imao kod navijača i novinara bliskih Dinamu. Pretragom internetskih arhiva do tog dana praktički je nemoguće bilo pronaći tekst u kojem je Théophile okarakteriziran kao skup igrač. Imao je prilično veliku plaću, u skladu s renomeom i iskustvom 200 utakmica u ligama Petice, ali odrađivao je svoj posao i nikome nije izgledalo da (pre)skupo naplaćuje svoje usluge. Sve do utakmice protiv Šahtara. Nakon prekršaja na Pjatovu u prvi se plan počela stavljati njegova plaća, a sve loše reakcije su pažljivo secirane i dodatno isticane.

Uostalom, dovoljno je vidjeti kako je Théophile spraćen iz Dinama. Da, Igor Bišćan dao mu je posljednjih sedam minuta protiv Gorice i dobio je zasluženi pljesak publike pri ulasku na teren. Ali to je bilo to. Nekome tko situaciju gleda s distance sve je izgledalo više kurtoazno nego emotivno.

Riječ je o najboljem stoperu kojeg je Dinamo imao u posljednjih desetak godina, a vrlo vjerojatno i duže od toga

Stoji to da je ove sezone imao epizodnu ulogu. Pao je fizički, izgubio je dominaciju i odradio je samo 13 utakmica, od čega su četiri bile u Kupu. U Ligi prvaka dobio je samo 78 minuta na gostovanju kod Red Bull Salzburga, a u domaćoj ligi je u prvoj postavi počeo samo šest puta, uz ovaj počasni nastup koji mu je Bišćan dao protiv Gorice.

Stoji i to da Théophile nije emotivan čovjek i da je bilo teško razviti pravu povezanost s njime. Riječ je o iznimno profesionalnom karakteru, tipu koji je redovito prvi dolazio na trening i svoje slobodne dane provodio na Maksimiru. Imao je poštovanje svih trenera, ali veći dio vremena izgledalo je kao da samo odrađuje posao, a tako je teško kupiti emociju. Bio je atipično tih za stopera, koncentriran na svoju obitelj i vrlo rijetko se pojavljivao u medijima. Za razliku od Tonela ili Leandra Cufréa, bio je nenametljiv, samozatajan do te mjere da ga se shvaćalo zdravo za gotovo.

Međutim, Théophile je jedan od stupova ovog Dinama, a klub je zadužio do te mjere da bez ikakve dvojbe spada među najvažnije igrače u novijoj povijesti kluba. Jer Dinamo sad možda može bez njega, ali nije mogao kad se gradila ova momčad i kad se mijenjao mentalitet cijeloga kluba. Koliko je bio važan kotačić u stvaranju ovakvog Dinama najbolje ilustrira činjenica da su samo sedmorica igrača u klupskoj povijesti ispred njega po broju europskih nastupa, iako ove sezone praktički nije ni nastupao. Za četiri je aktivne sezone uspio doći do 50 europskih utakmica i bio je jedan od lidera Dinama koji je pod Nenadom Bjelicom od slučajnog prolaznika postao bitan europski faktor.

To “lider” možda ne stoji uz sliku nenametljivog i tihog stopera. Ali, KTC je, recimo, noć prije utakmice protiv Benfice u Lisabonu dobio visoku temperaturu. Ujutro nije odradio aktivaciju i stručni stožer je već dobio izvještaj liječničke službe da neće moći nastupiti. Međutim, on sam je insistirao na tome da igra. Primio je injekciju, stisnuo zube i pripremio se za dotad najvažniju utakmicu koju je Dinamo igrao desetljećima unatrag. I odigrao ju je na sjajnoj razini, svih 120 minuta. To je liderstvo.

Možda je Théophile-Catherine bio tih i povučen, ali kad je trebalo nešto odraditi stvari, on je to odradio — kako protiv Benfice, tako i na malim utakmicama. Bio je najdominantnija stoperska sila u zadnjih desetak godina HNL-a. Joško Gvardiol će biti bolji, vjerojatno će i Josip Šutalo, baš kao što je Cufré bio bolji prije toga. Ali samo je Théophile svoje najbolje igre dao Dinamu i veći dio vremena bio stvarno nevjerojatno kvalitetan.

Zbog toga je šteta — iz perspektive nekoga tko uopće ne navija za Dinamo — da će prva asocijacija na njega biti penal protiv Šahtara.

Na toj istoj toj utakmici odradio je ključni doprinos kod dvaju golova. Prvo je asistirao za 1:1 kad je Bruno Petković zabio na njegov centaršut, a onda je dao presudni doprinos u izgradnji napada za gol kojim je Luka Ivanušec doveo Dinamo u vodstvo. U utakmici protiv Tottenhama, koja zauzima posebno mjesto u kolektivnom sjećanju dinamovaca, junak je bio Mislav Oršić koji je zabio tri gola, ali upravo je Théophile s gol crte skinuo čisti gol Harryja Kanea koji bi riješio utakmicu.

U svim svojim sitnim herojstvima, on je ostajao u drugom planu. To je njegov stil; nikad nije ni tražio medijsku pažnju niti se ona lijepila za njega, osim kad je griješio. Ali griješili su i drugi, pa se to redovito guralo pod tepih.

Kada sve stavite na papir, riječ je o najboljem stoperu kojeg je Dinamo imao u posljednjih desetak godina, a vrlo vjerojatno i duže od toga. Definitivno boljem od Tonela, Cufréa, Josipa Šimunića i Igora Bišćana koji su dovođeni kao lideri, a vrlo vjerojatno boljem i od svih mlađih koji su ovih godina prodavani jer Théophile je dobio stigmu kiksa protiv Šahtara, dok je možda i skuplja Gvardiolova pogreška protiv Ferencvárosa tretirana kao nešto što se događa u procesu nogometnog odrastanja. I zaista se događa, ali događaju se i pogreške poput te koju je napravio Théophile.

Zašto se onda stav većeg dijela javnosti promijenio nakon tog kiksa?

Možda zato što je KTC stranac, pa nije imao nikoga od dežurnih komentatora koje mediji obično pitaju za izjave da stane na njegovu stranu. Možda zato što je bio povučen, pa sam sebi u javnosti nije stvorio ‘kišobran’ koji bi ga zaštitio od kritika i zato je bio laka meta. Možete li zamisliti da se domaćem igraču u dnevnim novinama dovodi u pitanje legitimitet zahtjeva u pregovorima oko novog ugovora jer je klubu izbio novac iz blagajne? Njemu se to radilo, jedna pogreška ga je konstantno pratila. Na kraju krajeva, ako je i ta pogreška bila neoprostiva, Théophile je napravio hrpu dobrih stvari i sitnih herojstva koje se shvaćalo zdravo za gotovo. Za svoju karijeru u Dinamu zaslužuje status plave ikone jer je bio jedan od ključnih stupova izgradnje europskog Dinama.

To nije doživio. Dobio je oproštaj koji je sveden na kurtoazni pozdrav, daleko od poštovanja za učinak koji je ostavio u pet zagrebačkih godina, a iza njega je u prvom planu ostala stigma pogreške protiv Šahtara. Što stvarno nije pošteno.