„Što radite u životu, odjekuje u vječnosti“, grmjelo je negdje u gustim šumama Germanije dok je Maximus Decimus Meridius pripremao svoju konjicu u napad.
Ljudi vole uspoređivati nogomet s ratom. Možda je to malo pretjerano, ali ima prilično simboličnog smisla. Nogometna utakmica je sama po sebi sukob i to između dvije uniformirane skupine ljudi s jasnom hijerarhijom i vođom, koji za zadatak imaju braniti svoj prostor i napadati protivnički, prateći određeni plan koji će ih voditi do pobjede. Međutim, najveća sličnost rata i nogometa je što se o ishodu odlučuje daleko iza prve crte. Dobra logistika presudna je stvar ako želite dobiti rat, a nogomet po tome nije nimalo različit. Dugoročno, onaj posao koji se odradi u klupskim uredima određuje uspješnost kluba.
Ili da parafraziramo generala Maximusa: ono što radite u uredima, odjekuje na terenu.
Uzmite primjer Real Madrida i zamislite da pričamo o restoranu. Zinedine Zidane je, kao trener, dobio vrhunske namirnice – jelte, igrače – od kojih će bez problema napraviti vrhunsko jelo, u ovoj analogiji – rezultat. Na njemu je bilo ne prekuhati povrće, dobro povezati umak i ne osušiti biftek koji je dobio na raspolaganje. Nemojte se zavaravati, to zahtjeva umijeće i to ne može baš svatko. Samo, taj posao je prilično lakši nego da mora kuhati K-plus kranjske kobasice s loše ukiseljenim kupusom i dobiti jednako kvalitetan obrok.
Kuhar treba nekoga tko će izabrati namirnice. Osobu koja će, dok on radi pripremu i guli krumpire, urediti prostor, osmisliti reklamu, dogovoriti pravog dobavljača, sastaviti jelovnik i samim time odrediti smjer u kojem će kuhar raditi. Treneru je to sportski direktor. Ponekad kuhari, posebno oni najpoznatiji vrhunski chefovi, sami biraju svoje namirnice po tržnici i sami određuju kako će izgledati jelovnik. Međutim, najčešće to obavlja poslovođa umjesto njih.
Institucija menadžera engleskog tipa zapravo odumire jer nijedan engleski velikan, osim Arsenala, ne funkcionira više tako. Od trenera se zahtijeva sve veći posao u pripremi utakmica i taktike, a uloga sportskog direktora je ogromna i opširna. To je posao koji zahtjeva profesionalnost i teško ga je kombinirati s drugim zaduženjima. Sportski direktor, analogijom poslovođe, ne bira samo namirnice – bira i kuhare, ali još je važnije da u svakodnevnom poslu određuje jelovnik i time smjer u kojem će se kretati čitavi restoran.
Zbog toga je glavni temelj Hajdukova obećanog iskoraka upravo postavljanje Marija Branca na mjesto sportskog direktora – jer on je, po svemu sudeći, čovjek koji jako dobro zna svoj posao i sposoban je usmjeriti klub u pravom smjeru. On je poslovođa i njegov rad određuje kako će se jesti u restoranu, a zasad svoj posao radi odlično.
Nismo ni svjesni koliko je ovaj uspjeh Rijeke izvan svake pameti i logike. Nogomet kao biznis ima svoje zakonitosti, a ove je godine Rijeka prekršila svaku od njih
Postoje i drugi konkretni primjeri, jer ugostiteljska analogija je otišla zbilja predaleko.
Recimo, Rijeka ima Stefana Ristovskog, Franka Andrijaševića, Filipa Bradarića, Josipa Mišića i Marka Vešovića – koji su svi odreda fantastični igrači i ključni u osvajanju prvenstva i kupa. Pa opet, nekako je dojam kako ti vrhunski sastojci ne bi imali šampionski okus da nije Matjaža Keka, koji je odradio čudovišni posao. I to je istina, jer njegov sustav igre je iz njih izvukao maksimum. Međutim, Kek samo odjekuje ono što se radi u uredima.
Svi mi skupa nismo ni svjesni koliko je ovaj uspjeh Rijeke izvan svake pameti i ikakvih logičnih očekivanja. Nogomet kao biznis ima svoje zakonitosti, a ove je godine Rijeka prekršila svaku od njih.
Suluda je činjenica da su, od 15 igrača koji su lani odradili najviše minuta u igri, ove sezone samo Mario Gavranović, Mate Maleš, Leonard Zuta, Bradarić i Ristovski ostali čitavu sezonu u klubu. Znači, Rijeka je uspjela zamijeniti 10 od 15 igrača koji su prošle godine iznijeli sezonu. I nijedan od njih nije iz vlastitog pogona. Realno, imali su sreće, jer su pogodili s apsolutno do jednom izmjenom za svih deset. Međutim, sreća postoji kod jednog ili dvojice, ovi ostali su rezultat planiranja i znanja sportskog direktora i tima koji radi s njim. Srećko Juričić je svojim radom omogućio Keku da odradi svoj posao. Trener je briljirao, igrači su odgovorili zadanim okvirima, a Juričić, Ivan Mance i ostatak njihova tima ponovo su dokazali kako je planiranje temelj rasta, a logistika ono što dugoročno određuje uspješnost kluba.
Doduše, imali su i malo pomoći sa strane.
Rijeka sebi na tržištu nije mogla priuštiti, primjerice, Andreja Kramarića i Ivana Tomečaka. Nije riječ samo o financijama – riječ je i o reputaciji i dosezima kojima može privući igrače, ali ipak ih je dobili besplatno i na njima praktički uštedjela barem tri godine planiranog razvoja. Dio je to nogometne zbilje u kojoj živimo, u kojoj je potrebno poljubiti prsten consigliereu kako bi se dobila prilika da potpišeš Kramarića. Ili, po novome, Erosa Grezdu i Petra Bočkaja, koje u normalnim okvirima klubovi ne bi prepuštali konkurentima za minimalne novce.
Međutim, čak i te Kramariće i Bočkaje treba prepoznati. Jer netko drugi, onaj tko ih je pustio besplatno, nije prepoznao da se na njima može fino zaraditi. Da su nanjušili tolike novce, ne bi problem bio ni nedostatak građanskog ugovora. Jer i neki drugi su ljubili prsten davno prije, ali nisu planirali što dalje, nisu prepoznali da svoju institucionalnu suradnju mogu naplatiti kroz Kramariće i Bočkaje. Njihova logistika je zakazala, Juričić nije.
Nogomet je mnogo pošteniji od života jer redovito daje prilike za novi start. Maximus je prvo bio vojnik, pa je postao general, pa se od generala koji je trebao preuzeti čitavo carstvo srozao na roba. Nekad, koliko god dobro planirali, netko planira bolje ili jednostavno ima više sreće.
Pa ipak – „Ima jedna duga cesta“, kao što pjeva Torcida.
Da bi ponovo postao čovjek koji odlučuje o sudbini carstva, Maximus je morao od roba postati gladijator, morao je planirati i raditi, ali dugoročno je uspio koliko god njegova cesta bila duga. Njega nisu iznenadile stvari koje su mu otvarale nove prilike. Hrvatske nogometne klubove redovito iznenade.
Kad bih morao birati najbizarniju stvar koju sam doživio u hrvatskom nogometu, u moru svega tragikomičnog što se događa, to bi bila činjenica da su na početku sezone RNK Split i Istra otpustili trenere. Pazite, Goran Sablić i Andrej Panadić su momčadi vodili samo 90 minuta sezone i dobili su otkaz. Očito je vodstvo – ne jednog, nego dvaju klubova – iznenadila činjenica da je počelo prvenstvo. Nekako se prišuljala ta šansa za novi start mučki iza leđa kad nisu gledali, pa je nisu očekivali. Njihova cesta je očito nešto kraća.
Ući u sezonu i otpustiti trenera znači da vas jednostavno nije briga. Baš vas boli briga kako ćete odraditi taj svoj posao. Možda poput ovisnika računate na još jednu šansu koja će se sigurno otvoriti dogodine, ali u suštini nemate ni viziju ni ideju. Nemate plan i to što radite – ili ne radite – u uredima odjekuje na terenu.
Ući u prijelazni rok i otpustiti sportskog direktora ima isto logike kao i dati otkaz treneru nakon čitavih priprema i 90 minuta igre. Plan i rad koji je sportski direktor obavio treba se manifestirati upravo kroz ova dva mjeseca. Stoga činjenica da Dinamo otpušta sportskog direktora baš tada govori kako mu nedostaje čak i osnovna ideja kako dalje. Vijest da je Dinamo otpustio ultra-ambicioznog Romea Jozaka znači da u Maksimiru nemaju plan, da logistika neće odraditi svoj posao, a to će se itekako manifestirati na rezultate. Kakvo god mišljenje imali o Jozaku, koliko god cijenili njegove organizacijske sposobnosti ili prezirali pomalo bahat stav, ovaj potez nema objašnjenje. A k tome je i prilično opasan jer može odvesti na jako dugu cestu stabilizacije, stoga je suludo kockati se s tim na startu transfernog perioda.
Dugoročno, onaj posao koji se odradi u klupskim uredima određuje uspješnost kluba. Ili da parafraziramo generala Maximusa: ono što radite u uredima, odjekuje na terenu.
