Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Ima li Dalić mjesta za Pašalića?

U Atalanti briljira, u reprezentaciji je u trećem planu

Nakon uvodna tri kola Lige prvaka Atalanta je imala 0 bodova i gol razliku 2:11. Stvari su postajale još gore, u četvrtoj utakmici je morala ugostiti Manchester City koji je već nakon sedam minuta vodio 0:1 pogotkom Raheema Sterlinga i Atalantin europski put u debitantskoj sezoni u Ligi prvaka se činio završenim.

Međutim, početkom drugog poluvremena pojavio se Mario Pašalić.

Nije to bio neki specijalni gol, Pašalić se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme i glavom je zakucao ubačaj koji mu je servirao Papu Gómez. Ali to je ono što Pašalić savršeno radi — u suparničkom kaznenom prostoru se uvijek nađe na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Najbolje to pokazuju njegove brojke u Serie A. Pašalić je ove sezone — a do kraja je ostalo pet kola, dakle sasvim dovoljno da eventualno još malo podeblja svoj učinak — zabio devet golova. Koliko je to impresivno možda najbolje pokazuje podatak da je Mario Mandžukić u svoje četiri sezone u Juventusu više od devet komada zabio samo jednom — u prvoj sezoni kad je dao 10 golova. Sezonu kasnije Mandžukić je zabio sedam, u trećoj je dao pet, a u posljednjoj devet golova. Dakle, zabiti desetak golova u Serie A je ozbiljan posao i za napadače Mandžukićeve klase. Kad tih desetak golova postignete kao veznjak, onda je to prestaje biti ozbiljan posao i postaje rezultat vrijedan divljenja.

Vlašiću se kontekst ekipe savršeno otvara. U takvim okolnostima Pašalić je opet u situaciji da za njega nema mjesta

Po svemu što je dosad napravio u karijeri, može se pretpostaviti da će Pašalić takav učinak držati konstantnim u idućim sezonama. Njegove najbolje igračke karakteristike su sjajan tajming i kretanje bez lopte, snalaženje na kaznenom prostoru i mirnoća — bilo da pričamo o mirnoći u primanju ili u realizaciji. U napadačkom sistemu koji je Gian Piero Gasperini izgradio u Atalanti, Pašalićeva sposobnost da dođe iz drugog plana i završi akciju pogotkom je ono što olakšava posao ostatku napadačke linije i onemogućava obranu da zaguši prostore u kojima vole operirati Papu Gómez i Josip Iličić. Ako obrambeni igrači izađu zatvoriti njih, ostavit će prostor koji će Pašalić iskoristiti jer raspolaže specifičnim setom vještina kakav ima malo drugih igrača.

Najbolje je to pokazala utakmica protiv Brescije u kojoj je Pašalić zabio hat-trick. Ideja koju je Diego Lopez imao svodila se na to da krila zaustave Atalantine bekove, a da njegovi bekovi s veznim igračima onemoguće Atalantu da igra u prostoru između linija, gdje je najopasnija. To je ideja s kojom su pokušali i neki drugi treneri u ligi, a svaki put se raspala na istoj stvari — Atalantini su vezni igrači, na čelu s Pašalićem, previše opasni po gol ulascima iz drugog plana ako nema nikoga tko će ih pričekati i preuzeti. Ako ostavite igrača ondje da brani njihova utrčavanja, više ne možete kontrolirati međuprostore i događa se raspad, jer Atalanta je sjajna kad joj prepustite zonu terena između obrane i vezne linije.

Ipak, o Pašaliću se gotovo uopće ne priča u kontekstu reprezentacije.

Čovjek je dosad odigrao pet službenih utakmica, a ukupno vrijeme provedeno na terenu u svih pet utakmica je bilo 38 minuta. U suštini, korišten je isključivo za krađu vremena.

U isto vrijeme, Nikola Vlašić je u Rusiji za CSKA zabio 12 golova i dodao im pet asistencija. U zadnjih pet prvenstvenih utakmica Vlašić je zabio pet komada.

Ako gledamo logiku i snagu liga, u većini situacija bi igrač koji zabije devet golova u Serie A trebao imati prednost u borbi za poziciju u reprezentaciji. Ipak, u planovima Zlatka Dalića Vlašić je debelo ispred Pašalića.

Da bismo to objasnili, možda je najbolje uzeti za primjer Brune Fernandesa. Od trenutka kada je on došao u Manchester United, momčad Olea Gunnara Solskjæra igra stvarno dobar nogomet. Sam Bruno je u svojih prvih 10 utakmica u Premier ligi zabio ili asistirao za 13 golova, a to je najbolji učinak još od Mickyja Quinna koji je 1992./93. za Coventry u prvih 10 utakmica zabio 11 golova i njima dodao dvije asistencije.

Jasno je svima, pa i najvećim Unitedovim navijačima, kako Bruno Fernandes nije najbolji igrač na svijetu. Međutim, našao se u savršenoj poziciji. United je ove sezone otkidao bodove Manchester Cityju i Liverpoolu, pa i Chelseaju, Tottenhamu i Arsenalu koje je mogao napasti kontrama, a istovremeno se obično mučio sa slabijim ekipama koje bi se povukle. Bruno je to riješio i to na način da ponekad stvarno izgleda kao najbolji igrač na svijetu. Njegove specifične kvalitete se izvrsno nadopunjavaju s onim što u igri donose Paul Pogba, Marcus Rashford i Anthony Martial. Ne guši nikoga od njih i nikome ne ulazi u njegov opis posla, dopušta svakome od njih da preuzmu svoj dio tereta jer tako maskiraju i njegove mane. On preuzme ono što treba, uključi se pravovremenim dodavanjem i odradi posao koji treba odraditi.

Juanu Mati su tek 32 godine i dokazano je dobar igrač; bio je jedan od najboljih igrača u Premier ligi još u Chelseaju, dominirao je na poziciji desetke. Talent ima, jako je dobar tehničar i jedan je od najboljih asistenata u ligi. Uostalom, u 252 utakmice za United ima 48 golova i 42 asistencije, što nije nimalo loš učinak. Međutim, to u zadnje dvije ili tri godine to jednostavno nije bilo to; on i Pogba ostavljaju dojam da smetaju jedan drugome na terenu, Mata se loše razumije s Rashfordom i kao rezultat toga igra malo, a i kad igra, obično igra loše.

Talent je varljiva stvar, on se u kontekstu nogometne momčadi multiplicira tek onda kad se pravilno usmjeri i kad momčad funkcionira kao cjelina. U usporedbi s Brunom, Mata danas ispada neznalica jer je jedan čovjek riješio hrpu problema koje je United imao godinama. Zapravo, razlika između njih u nekom vakuumu nije velika, ali Brunov profil je točno ta karika koja je nedostajala u lancu i njegove igračke kvalitete odgovaraju onome što ta momčad treba. Uostalom, nogomet je igra uloga, a Bruno Fernandes je idealan lik za ulogu koja je trebala Solskjæru da sustav funkcionira kao cjelina.

Ista stvar je s Pašalićem i Vlašićem. U veznom redu kojem bazu čine Luka Modrić i Marcelo Brozović, Vlašić svojim karakteristikama odgovara kao rukavica ruci i kontekst ekipe mu se otvara kao savršena situacija.

Bezbroj je utakmica u kojima je Hrvatska protiv slabijih suparnika u kvalifikacijama izgledala bezopasno i sterilno, bez jasne napadačke ideje usprkos kvalitetnim igračima. Otprilike slično kao United protiv momčadi iz donjeg dijela prvenstvene ljestvice. Neovisno o izbornicima i o kadrovskim rješenjima — jer tu su se mijenjali Modrić, Ivan Rakitić i Mateo Kovačić — Hrvatskoj je konstantno nedostajala desetka koja se može snaći između linija i ondje na uskom prostoru dati probojnost te stvoriti višak driblingom. Mijenjali su se ili centralni veznjaci ili napadači, ali nitko nije imao sve potrebne karakteristike da to izgleda dobro. Vlašić ih ima, a najbolje je to pokazao u Slovačkoj kad se savršeno nadopunjavao s Brunom Petkovićem i Modrićem.

Onako kako Bruno Fernandes funkcionira u Unitedu, tako ili slično tome funkcionira Vlašić u reprezentaciji jer može pomoći Modriću i Brozoviću u izgradnji napada, ali ih neće gušiti predubokim spuštanjem nego će im otvarati više mjesta, pozicionirajući se u međuprostoru i odvlačeći zadnjeg veznog. A opet se odlično nadopunjuje s Petkovićem koji često igra leđima okrenut prema golu i s kojim može kombinirati u uskim prostorima, gdje do izražaja dolazi njegova sposobnost driblinga i ulaska u završnicu s loptom.

U takvim okolnostima Pašalić je opet u situaciji da za njega nema mjesta. U Atalanti njegove karakteristike dolaze do izražaja i situacija je savršena — kako za njega jer mu momčad otvara prilike, tako i za Gasperinija jer on svojom specifičnom kvalitetom pomaže suigračima da ‘dišu’ i onemogućuje suparnika da zatvori ključne prostore. Našao je svoju ulogu u sistemu i prihvatio je savršenu situaciju. U reprezentaciji su stvari drugačije, vezni igrač koji daje desetak golova u Serie A je na margini i svoju šansu će morati čekati iz prikrajka.