Svakim danom koji prođe i svakom minutom razmišljanja o svim okolnostima, činjenica da je Hrvatska druga na svijetu sve više poprima svoju pravu veličinu i zvuči sve nevjerojatnije. Međutim, dok se euforija dočeka reprezentacije s pola milijuna ljudi na okupu kapilarno širi Hrvatskom šireći neki zarazni optimizam, ironija života je baš tada htjela pokazati drugu stranu, činjenicu da nogomet nikada ne prestaje.
Baš u jeku najvećeg slavlja, dobili smo još jedan dokaz kako nogomet ne nudi šansu za odmor, ne daje lovorike na kojima se može spavati nego traži sustavnost rada kako bi se ostvarivali konstantni rezultati; jer istovremeno dok je Hrvatska ostvarivala neviđeni uspjeh na seniorskoj razini, u omladinskim kategorijama reprezentacije dogodila se još jedna blamaža. Na prijateljskom turniru u japanskoj Niigati, Hrvatska U-18 reprezentacija upisala je tri čista poraza.
U prvom kolu je selekcija regije domaćina, Niigata U-18, bila bolja rezultatom 4:0.
U drugom kolu izgubili smo od Japana 3:0.
U trećem kolu bolji je bio Meksiko s 2:0.
Tri utakmice, nula zabijenih i devet primljenih golova hrvatskih reprezentativaca koji su u Japan na čelu s izbornikom Robertom Jarnijem otišli u jakom sastavu. I budimo toga svjesni, koji su tek nešto malo mlađi nego što je Kylian Mbappé, koji je bio dominantna figura u francuskom osvajanju Svjetskog prvenstva.
Da stvari stavimo na pravo mjesto odmah na početku, postavljanje ikakvih rezultatskih imperativa igračima u omladinskim selekcijama je sasvim stupidno. Osnovni cilj je igrački razvoj, a rezultat bi trebala biti posljedica dobrog rada. Ali kada je U-17 reprezentacija na Europskom prvenstvu koje smo igrali u Hrvatskoj završila kao zadnja, kada generaciju mlađa reprezentacija gubi na prijateljskim turnirima bez ispaljenog metka, kad U-15 reprezentacija na turniru Delle Nazioni u Italiji nedavno završi na 10. mjestu, kada U-17 reprezentacija u zadnjih osam utakmica pobijedi samo Lihtenštajn te gubi kvalifikacijske utakmice protiv Albanije i remizira sa Ciprom — onda se pojavljuje neki uzorak koji zabrinjava i nameće se pitanje ima li Hrvatska budućnost.
Odgovor je jasan – da, ima.
Stvari se kod nas događaju inercijom, čistom slučajnošću. Razina talenta koji imamo je nevjerojatna, ali ona ne dolazi iz HNS-ova sistematičnog rada
Riječ je o talentiranim igračima, dečkima koji u svojim klubovima pokazuju neusporedivo više. Bruno Jenjić i Mario Čuić izgledaju jako dobro kada igraju u sustavu trenera Hrvoja Tolića za Hajdukove kadete, Dinamovi Tomislav Krizmanić i Ivijan Svržnjak bez problema funkcioniraju zajedno u sustavu trenera Andreja Miokovića, a Toni Fruk iz osječkog Hypo Limača i Marko Bulat iz Šibenika su prilično talentirani igrači. Dakle, igračkog potencijala ima i logički je neobjašnjivo kako katastrofalno izgledaju kada igraju za reprezentaciju. Iako rezultat nije imperativ, dobra igra i razvoj talenta jest; tako da ovakav niz katastrofalnih rješenja jasno nameće odgovornost izbornika i Hrvatskog nogometnog saveza, koji očito ne zna što bi sa tim talentom kojeg ima na raspolaganju.
I upravo to znači sistematičan rad – imati program, jasne kriterije razvoja i zacrtane ciljeve kako bismo omogućili napredak talentima. To HNS nema, nema strategiju koja će omogućiti razvoj kako igračkog, tako i trenerskog kadra. I normalno je onda da čekamo lijevog beka još od Jarnija, jer očito se on treba dogoditi sam od sebe kad ga već ne možemo stvoriti. A ista je stvar i s izbornicima, moraju se dogoditi iz drugog ili trećeg plana, baš kao i Zlatko Dalić, jer nemamo logičan put kako dolaziti do kvalitetnog kadra koji će se sustavno pripremiti za preuzimanje A selekcija. Što bi trebala biti nužnost, jer teško možemo privući trenere s obzirom na to da su hrvatski izbornici konstantno među najslabije plaćenima na velikim turnirima.
Julen Lopetegui, aktualni trener Real Madrida koji je dobio otkaz s izborničkog mjesta tek koji dan prije početka Svjetskog prvenstva, zapravo je lice s postera za sustav u španjolskom nogometnom savezu. On je sve ono što HNS-u nedostaje.
U godinama koje je proveo kao izbornik, polako se penjao od asistenta u U-17 selekciji, do trenera U-19 selekcije s kojom je postao europski prvak, preko izbornika mlade reprezentacije s kojom je postao europski prvak i njegovo preuzimanje seniorske reprezentacije je bilo logičan i očekivani potez, tim više što je u međuvremenu stekao iskustvo kao glavni Portov trener. Upoznat je sa sustavom rada u mlađim kategorijama, znao je kakvi su selekcijski procesi i metode rada, stoga može lako izvlačiti maksimum iz neke generalne strategije koja je standardizirana i razrađena do detalja.
S druge strane, u HNS-u vrijedi samo pravilo improvizacije. Sistematičnost očito nije dobrodošla.
“Ne bi bilo korektno odvojiti uspjeh reprezentacije od onoga što radi HNS”, izjavio je jučer glasnogovornik Saveza Tomislav Pacak u emisiji Otvoreno na HRT-u. “Možemo sada nabrajati dalje i dalje o uspjesima hrvatskog nogometa u mladim uzrastima, jer mi imamo sada reprezentaciju za budućnost, mi nismo samo Luka Modrić, Ivan Rakitić i Mario Mandžukić. Ovaj rezultat nije plod toga da je došao jedan izbornik i sad smo odjednom samo napravili super uspjeh, ovaj rezultat je plod kontinuirano dobrog rada.”
Prvo, ne možemo nabrajati o uspjesima hrvatskog nogometa u mladim uzrastima. Možemo pričati o tome da Jarni gubi tri utakmice na turniru u Japanu bez da zabije gol, da je Petar Krpan u kvalifikacijama osvojio manje bodova od Cipra, a da Mladen Ivančić s kombiniranom reprezentacijom dođe na Memorijalni turnir Mijo Etlinger i završi kao treći u skupini. Ako su to uspjesi, kako bi trebali izgledati neuspjesi?
Drugo, ovaj rezultat upravo jest plod toga da je došao jedan izbornik. Kontinuitet HNS-ova rada vidljiv je u tome da je prvo imenovan Igor Štimac u sklopu političke trgovine i smijenjen prije kraja ciklusa. Onda je iz mlade reprezentacije povučen Niko Kovač s nula trenerskog iskustva da bi vadio kestenje iz vatre, samo da bi i on dobio otkaz netom prije kraja kvalifikacija. Onda je Ante Čačić dobio izborničku poziciju u epizodi koju ne treba previše opisivati. To su bile najbolje godine ove generacije i ono što je najavljeno u Poljskoj 2012. kad smo se ravnopravno nosili s finalistima Eura, trebalo je dobiti svoju potvrdu u Brazilu i Portugalu. Nije, jer HNS-ova ideja kontinuirano dobrog rada svodi se na nabadanje izbornika. Eto, u tom procesu su nekako naboli Dalića koji je, za razliku od prethodnika, imao znanja ili sreće da napravi ogromni rezultat.
Naravno, treba razumjeti činjenicu da je Pacak HNS-ov glasnogovornik i kako je njegov posao reći ovakve stvari. Jako dobro on shvaća kako biti zadnji na Euru kojem si domaćin s momčadi u kojoj imaš pojedince kao što su Antonio Marin i Michele Šego nije nikakav uspjeh. Isto tako, jako dobro zna da Štimac nije plod kontinuiranog rada nego politička trgovina kako bi se ušutkalo opoziciju u domaćem nogometu. Ne piše on razvojne projekte, ne postavlja on izbornike i nije on odgovoran za razvoj igračkog i trenerskog talenta. Zapravo, da svi u HNS-u rade svoj posao kvalitetno kao što radi on, onda bi stvarno bilo uspjeha u mlađim kategorijama i onda zaista ova medalja ne bi bila plod toga da je došao jedan izbornik.
Baš zato treba zahtijevati odgovornost, jer ovo vrijeme nacionalne euforije kada je svima stalo do tog nogometa jedino je kada se može napraviti neka razlika. Ova medalja, to je samo naznaka koliko zapravo možemo. I ova blamaža u Japanu, to je samo naznaka koliko ništa ne radimo.
Stvari se kod nas događaju inercijom, čistom slučajnošću. Razina talenta koji imamo je nevjerojatna, ali ona ne dolazi iz HNS-ova sistematičnog rada.
Strategiju nogometa nemamo, program rada nemamo. Pokušaj Romea Jozaka je završio finom i informativnom knjigom koju vrijedi pročitati, ali to je mrtvo slovo na papiru. Nema koordinacije među lokalnim razinama, instruktori Saveza ne daju podršku trenerima koji rade s djecom, nema ih na terenima i ne rade svoj posao. Sustav obrazovanja trenera je tako osmišljen da favorizira bolje igrače, a ne bolje trenere. Zbog kombinacije svega toga su ovakvi porazi poput Jarnijeve ekskurzije u Japan realnost. Ona je pravo ogledalo rada HNS-a, sve ostalo je splet okolnosti.
Kao što su trkači na duge pruge s Roga Afrike dominantni radi svojih urođenih sposobnosti i tradicije trčanja, a ne strukture rada i škole atletike, tako su i Hrvati dobri u nogometu. Vučemo velike atletske sposobnosti iz fizičkog tipa koje antropologija naziva ‘dinarskim fenotipom’, a naša zemlja je na sjecištu kulturnih krugova. Praktički istovremeno smo dobivali utjecaj iz zapadne kulture kroz Austro-Ugarsku, mediteranskih kultura kroz Mletačku Republiku i istočnih kultura kroz Otomansko Carstvo. Skupa s kulturnim utjecajima, dobili smo nekakvu dodatnu dubinu u DNK potencijal koji se materijalizirao kroz prirodnu selekciju.
Kao što je povijest radila za nas, tako radi i sadašnjost i savršen geopolitički položaj. Dovoljno smo blizu Zapadnoj Europi da prihvatimo sve nove trendove u sportu, a opet smo dovoljno periferni i siromašni da smo spremni uspinjanje na društvenoj ljestvici tražiti kroz sport. Uz te biološke i geopolitičke elemente, koji su sušta slučajnost i posljedica smještaja na ovom dijelu svijeta, cijeli sustav počiva na entuzijazmu malobrojnih fanatika koji rade odličan posao na lokalnoj razini.
Ono čega nema je infrastruktura.
Ono čega nema je vizija gdje ćemo biti za 10 godina, po igračkom i trenerskom pitanju.
Ono čega nema je program po kome će se raditi, jasni kriteriji i sustavan rad.
Ono čega ima je budućnost. Ali ne zahvaljujući HNS-u.
