Nakon što je Atalanta remizirala sa Sassuolom, Interu je u svibnju 2021. trebala gostujuća pobjeda protiv Crotonea da bi i matematički osigurao naslov prvaka. Posljednjeplasirana momčad Serie A — tada ju je vodio Serse Cosmi, kojeg će hrvatska javnost nešto kasnije imati priliku bolje upoznati — nije se pokazala kao prevelika prepreka; Inter je uvjerljivo slavio i Nerazzurri su četiri kola prije kraja prvenstva proslavili svoj 19. scudetto, prvi nakon 11 godina.
Šampionsku sezonu iznijelo je 15-ak igrača koji su odigrali više od 1.000 minuta, a još je desetak njih odradilo epizodne uloge. Od ukupno 27 tadašnjih Interovih nogometaša koji su upisali minutažu u Serie A, danas su u klubu samo njih sedmorica – Stefan de Vrij, Alessandro Bastoni, Matteo Darmian, Nicolò Barella, Stefano Sensi, Alexis Sánchez i Lautaro Martínez, s tim da je Sensi pretprošlu sezonu proveo na posudbi u Sampdoriji, prošlu u Monzi, a ovu praktički uopće ne igra, baš kao ni Sánchez, koji je bio u Marseilleu i ovog ljeta se vratio natrag.
Nakon dvije i pol godine, što nije uopće puno za takav klub, Inter je potpuno promijenio svoj izgled.
Osipanje šampionske momčadi počelo je već u svibnju, nedugo nakon što je osigurana titula. Antonio Conte poslao je zahtjev vlasnicima kluba da pojačaju momčad kako bi nakon scudetta pokušao napasti i europski tron, a oni su mu odgovorili da će prodati igrače za 100-tinjak milijuna eura te da će se budžet za plaće smanjiti za 30-ak posto zbog financijske krize u koju je klub upao. Conte i Inter se nisu mogli dogovoriti, tako da su sporazumno raskinuli ugovor, a klub je prodao Romelua Lukakua za 115 milijuna eura i Achrafa Hakimija za 70 milijuna, a ukupno je uprihodio preko 210 milijuna eura od izlaznih transfera.
Inzaghi je u Thuramu našao kockicu koja je savršeno nadopunila mozaik oko njega
Ništa od tog viška novca nije uloženo natrag u momčad. Najveći je ulazni transfer tog ljeta bio tada 21-godišnji Zinho Vanheusden, bivši Interov junior za kojeg je Standardu iz Liègea plaćeno 16 milijuna eura, a koji nije odigrao nijednu utakmicu za klub — prvo je istog ljeta poslan na kaljenje u Genou, pa na posudbu u AZ Alkmaar, a ove je sezone poslan natrag u Standard.
Financijska situacija naprosto je bila loša. Vlasnici se nisu mogli dogovoriti s Pirellijem za podizanje iznosa sponzorstva, tako da je nakon 26 godina raskinuta suradnja s proizvođačem guma sa sjedištem u Milanu. Inter je Pirellija u prvoj sezoni zamijenio navijačkim NFT tokenom Socios, a onda je na scenu stupio DigitalBits, platforma za trgovanjem kriptovalutama koja je pristala na sponzorstvo u vrijednosti od 25 milijuna eura godišnje. Međutim, novi sponzori nisu ispoštovali ugovor i Inter je bio prisiljen dodatno rezati troškove.
Prošle sezone otišli su stariji igrači poput Ivana Perišića, Artura Vidala i Andree Ranocchije kojima u pravilu nisu ni nuđeni novi ugovori, sve kako bi se smanjili troškovi. Slično se nastavilo i ove sezone kad su pušteni Edin Džeko, Danilo D’Ambrosio i Roberto Gagliardini, a prodani su André Onana, Marcelo Brozović i Robin Gosens, dok se s Milanom Škriniarom nije moglo dogovoriti oko produžetka ugovora i on je besplatno otišao u Paris Saint-Germain, iako ga je Inter pokušavao zadržati i barem koliko-toliko unovčiti.
Ono što ovu sezonu razlikuje od proteklih dviju je to koga je Inter dovodio. Plaćeno je 30 milijuna eura Bayernu za Benjamina Pavarda kako bi se popunila rupa u obrani. Pavard, doduše, ima problem s koljenom i nije se do kraja nametnuo kao lider zadnje linije, ali riječ je o igraču kojemu je samo 27 godina i koji može pokriti različite uloge u zadnjoj liniji, tako da to što je do sada odigrao samo 38 posto minuta još uvijek ne predstavlja razlog za uzbunu. Osim njega, manje odštete su plaćene za Kristjana Asllanija i Yanna Bissecka koji su još uvijek mladi igrači, ali i za Yanna Sommera koji je uskočio u Onaninu ulogu vratara-razigravača te za otkup Francesca Acerbija.
Međutim, najbitniji dolazak je onaj Marcusa Thurama kojemu je istekao ugovor u Borussiji iz Mönchengladbacha i koji je u Inter došao bez odštete.
Zašto je Thuram toliko važan? Zato što je Martínez u napadu dobio odličnog partnera, igrača koji dodatno naglašava njegove kvalitete. Recimo, Lautaro je prošle sezone imao odličnu individualnu sezonu u kojoj je u svim natjecanjima zabio 28 golova uz 11 asistencija. Međutim, u Serie A je u prosjeku imao 30,8 dodira s loptom po utakmici jer je Lukaku često bio taj koji je tražio loptu i bio u fokusu. Ove je sezone broj Lautarovih dodira s loptom skočio na 41,4 po utakmici, što je porast od 35 posto u odnosu na prošlu. Češće je na lopti, slobodniji je i već ima 15 postignutih golova u 19 nastupa, a do kraja sezone ga čeka još najmanje 30-ak utakmica. S tim da je pucao samo jedan kazneni udarac, od šest koliko je Interu ove sezone dosuđeno u Serie A.
Još jedan bitan faktor je činjenica da je Martínez udvostručio broj posjeda osvojenih visoko u terenu. Prošle je sezone uzimao 0,7 posjeda u napadačkoj trećini, a ove je to podigao na 1,3 lopte po utakmici, uz nešto preko tri ‘ničije’ lopte koje osvaja. Jednostavno, prošle sezone je on morao biti taj koji se spušta dublje u obranu i odrađuje glavninu posla za Lukakua ili Džeku, a sada ima partnera koji odrađuje ogroman posao u obrani i time Martíneza dovodi u bolje situacije.
Samim tim se i Inter nalazi u boljim situacijama. Simone Inzaghi je nastavio s Conteovih 3-5-2, ali u sredini terena ima Hakana Çalhanoğlua i Henriha Mhitarjana koji igraju puno dublje nego što su igrali kad su bili mlađi. Još prošle je sezone Inzaghi davao prednost njihovoj agilnosti s loptom u probijanju presinga naspram Brozovićeve fiksne uloge i dugih lopti kojima je prebacivao težište igre.
Thuram čak i u kontekstu Çalhanoğlua i Mhitarjana izgleda kao bolje rješenje od Lukakua. Kad njih dvojica krenu naprijed s loptom u nogama, već imaju Martíneza koji prilazi po loptu, ne treba im još jedan igrač u sredini terena. Thuram je taj koji se u igri bez lopte otvara prema aut liniji, širi suparničku obranu i stvara prostor za veznjake koji dolaze gore. Njegovo kretanje omogućava i veznjacima i Martínezu da mu daju loptu u prostor i da nastave prema kaznenom prostoru, a činjenica da je Thuram trenutno najbolji asistent Serie A jasno pokazuje efikasnost modela na kojem Inzaghi gradi igru.
Inter je prošle sezone došao do finala Lige prvaka. Bilo je malo sreće u ždrijebu i neke stvari su se otvorile same od sebe, ali to je još uvijek ogroman rezultat. Dakle, nije Inter ni prošle sezone igrao loše, ali ove igra zaista dobro.
Inzaghi je u Thuramu našao kockicu koja je savršeno nadopunila mozaik oko njega. Ne znači to da je Thuram bolji igrač od Lukakua ili Džeke, ali je bolje prilagođen za ovo što Inzaghi želi igrati. Inter je s njim bolji u obrani jer efikasnije pritišće suparnika s loptom, a u napadu je brži i bolje iskorištava prostor. Thuram u svim fazama igre omogućava Interu da bude, jednom riječju, agresivniji. Na kraju krajeva, Thuram je ove sezone izborio pet kaznenih udaraca. Brz je, odlično mijenja smjer, dobar je na lopti i momčadi donosi okomitost koja joj je u protekle dvije sezone često nedostajala.
S njim u napadu Inter je trenutno najbolja momčad u Italiji i nameće se kao prvi favorit za naslov prvaka. Ima najefikasniji napad i najtvrđu obranu, a baza koja ga je prošle sezone dovela do finala Lige prvaka nadopunjena je igračem kakav je nedostajao i faktorom koji je Inzaghiju omogućio da dodatno prilagodi taktiku onome što je ranije zamišljao, ali nije imao novca da bi to kreirao.
