Nije neka tajna kako je nogomet usko povezan uz industrijalizaciju društva i kao fenomen uvelike počiva na ekonomskim zakonima.
Svaki rad ima svoju materijalnu vrijednost i ljude možemo shvatiti kao resurs. U toj ekonomskoj priči, hrvatski izbornici jednostavno nemaju sreće. Naime, vode zemlju za koju se tvrdi da ima 4,5 milijuna izbornika, a što je veća koncentracija resursa, to je njegova cijena manja jer cijenu oblikuje omjer ponude i potražnje. Da su frazu o 4,5 milijuna stanovnika u vodstvima saveza shvatili jako ozbiljno svjedoče i podaci o novcu kojeg isplaćuju izbornicima vodećih hrvatskih momčadskih sportova.
Tako je Ante Čačić, prema izvorima Finance Footballa, bio 16. trener na Europskom prvenstvu u Francuskoj po godišnjim prihodima. Primao je 250.000 eura godišnje, što je samo četvrtina onoga što je primao Martin O’Neill vodeći Irsku. Taj novac i 16. mjesto ogromni je napredak u odnosu na Euro 2012., gdje je Slaven Bilić imao 160.000 eura godišnje i zadnje mjesto na istoj ljestvici.
Svaki rad ima svoju materijalnu vrijednost, a cijena obično upućuje na kvalitetu. Nema smisla uspoređivati Čačića s Antoniom Conteom, koji je imao 4,6 milijuna eura godišnje. Za početak, razlika je u trenerskoj klasi i reputaciji, a onda i u platežnoj moći saveza. Engleska, Njemačka, Italija, Španjolska i Francuska ne mogu biti mjera za HNS. No, što točno o HNS-u govori podatak da je od Čačića bolje plaćen izbornik Albanije ili da austrijski savez izbornika za dva mjeseca plati jednako onoliko koliko i HNS Antu Čačića za godinu dana? Što o praksi Saveza govori da je na Euro 2012. poslan izbornik koji je bio najmanje plaćen?
Dok Ante Čačić kao nogometni izbornik zarađuje malo više od 20.000 eura mjesečno, čitav je stručni stožer rukometne reprezentacije bio plaćen upola manje
Moguće je izvući samo dva zaključka. Ili HNS ne vjeruje da su naši izbornici vrjedniji od onoga koliko su plaćeni ili je HNS nevjerojatno siromašan nogometni savez. Kako znamo da druga tvrdnja nije istinita, onda se moramo vratiti na prvu.
Dakle, HNS vjeruje da rad njegovih izbornika ne vrijedi više.
Ako trenera promatramo kao osobu čiji je zadatak svojim radom podignuti ukupnu vrijednost cjelokupne momčadi, ima li smisla štedjeti na tako ključnoj funkciji?
Dakle, u Savezu su sasvim spremni imati trenera čiji rad vrijedi manje nego rad 15 drugih ljudi koji su sa svojim momčadima kvalificirali na natjecanje i barem nekoliko onih koji se nisu kvalificirali. To znači svjesno se staviti u podređenu poziciju po pitanju kvalitete rada – jer nemojmo zaboraviti – svaki rad ima svoju materijalnu vrijednost. Ako je procjena da nemamo adekvatnog stručnjaka u domaćim okvirima kojeg vrijedi platiti, tko nas uopće sprječava da uzmemo stranog trenera?
Nedostaju nam osnovni kriteriji za izbor. Ne znamo što tražimo, koje karakteristike izbornik mora imati, kakvim stilom vodi momčad i kakav stil igre preferira. Znamo da kvaliteta košta, zato improviziramo i pristajemo na kompromise.
Dakle, kad Hrvatska susretne Portugal u osmini finala Eura i izgubi u produžecima, kriviti Antu Čačića je zbilja pogrešno. On je tu zapravo po svim logikama obilno prebacio očekivanja. Ne samo da ima objektivno jeftiniju momčad, nego i vlastiti poslodavac smatra kako je, u odnosu na konkurenta, manje vrijedan. Dok je Transfermarkt vrijednost portugalskih igrača bila u plusu za oko 15 posto, omjer vrijednosti izbornika je 1 naprema 4,8. Barem ako ćemo uzimati u obzir ono koliko njihovi savezi cijene njihov rad. A svaki rad ima svoju materijalnu vrijednost, s tim da cijena obično upućuje na kvalitetu.
Svjesno pristajanje na rješenje za koje ne mislite da vrijedi više nego ono koje imaju u Albaniji upućuje na dvije stvari. U našem Savezu prisutna je ili tragična razina škrtosti ili zaista gadljiv apsolutni manjak ambicioznosti.
Slična praksa rada postoji i u drugim savezima. Svjež je primjer rukometne reprezentacije koja trenutno traži izbornika. Navodno se vode razgovori s nekoliko opcija – što domaćih, što stranih.
U usporedbi s nogometom, rukomet je sirotinjski sport. Ali, u usporedbi s nogometom, Hrvatska je punopravni izazivač za medalje i objektivna rukometna velesila. Dok Ante Čačić zarađuje malo više od 20.000 eura mjesečno, čitav je stručni stožer rukometne reprezentacije bio plaćen upola manje. Dakle, za nekih 110.000 eura godišnje HRS je imao izbornika, nekoliko trenera, medicinsko i tehničko osoblje za mušku rukometnu reprezentaciju. Za usporedbu, Njemačka je samo Dagura Sigurðssona plaćala 500.000 eura, a Katar za Valera Riveru izdvaja nevjerojatnih 800.000 eura godišnje.
Za nas, obične građane, sve ove cifre djeluju zastrašujuće, ali one su kod Čačića i Željka Babića osjetno manje nego kod konkurencije koju moraju svladati.
Jasno, motivacija za preuzimanje posla ne mora nužno biti novčana. Želja za napretkom, prilika za iskorak u karijeri ili samo čisti patriotizam često mogu biti i presudni. Uostalom, Babić je za preuzimanje reprezentacije ostavio višestruko bolje plaćeni klupski posao i na vlastitu štetu raskinuo višegodišnji ugovor. Međutim, ovdje su izbornici samo objekti u priči. Subjekti su savezi, a izgleda da oba dijele isti predikat.
Sasvim je jasno kako naši savezi imaju određene financijske gabarite u koje trebaju uklopiti ugovori izbornika. Ne može HNS platiti Contea 4,6 milijuna eura godišnje. Međutim, isto je tako jasno da HNS svjesno pristaje na rješenje koje nije adekvatno renomeu reprezentacije kakva je Hrvatska, na rješenje kakvo nije garancija uspjeha koji se postavlja za cilj, Na rješenje koje nije ništa više od kompromisa i sitnih interesa.
Ne zavaravajmo se, svi dobro znamo da stranac na klupi hrvatske nogometne reprezentacije, pravi i neovisni stručnjak, ne bi odgovarao strujama koje su privatizirale domaći nogomet. Ali pretvarajmo se samo na čas da u našem sportu vladaju samo zakoni čiste ekonomije, a ne sive zone i mutne vode. Po tim zakonima Čačić je prebacio sva objektivna očekivanja koja možemo postaviti pred njega. Iskreno, mislim da on radi sasvim okej posao koliko god nepopularan bio, ali u ovim relativnim omjerima tip je sušti genij.
Problem je samo što nije zapravo genij.
Za razliku od jednog od prethodnika, Čačić neće ništa upropastiti, ali neće donijeti ekstra razinu. Usprkos dobrim rezultatima koje je potpisao, ova Hrvatska zaslužuje pravog i neovisnog stručnjaka. Zaslužuje nekoga tko će svojim radom podignuti ukupnu vrijednost momčadi i za to biti odgovarajuće plaćen. Kvragu, pa čak i Čačić, bez obzira na to kako je došao na poziciju, zaslužuje bolje.
Samo, kao hrvatski izbornik jednostavno nema sreće. Radi u okruženju u kojem njegov rad nije vrednovan, u kojem dobije manje novaca nego što mora obaviti posla. Ali najgore od svega, radi za Savez koji je ili škrt ili potpuno bez minimuma ambicije. I jedno i drugo je jednako skandalozno, ali u moru kriminala i diletantizma prođe sasvim neopaženo da je HNS za izbornika stavio čovjeka kojeg smatra manje vrijednim nego što Albanci smatraju svog izbornika.
