Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Izbrisan

Kako je najveći turski strijelac i brend završio prognan i prezren

U sklopu kompleksa Hasan Doğan, sjedišta Turskog nogometnog saveza nazvanog po njegovu bivšem predsjedniku, postoji muzej turskog nogometa u kojem, između ostalih eksponata, vise slike svih turskih reprezentativaca u povijesti. Na zidu tog muzeja više ne možete naći sliku najboljeg strijelca svih vremena i drugog igrača po broju nastupa za tursku reprezentaciju. Ako u muzeju turskog nogometa tražite najboljeg turskog igrača svih vremena, nećete ga naći.

Hakan Şükür je jednostavno izbrisan iz svakog spomena.

Samo tako, više nema spomena na napadača koji je zabio 51 gol za Tursku. Drugi na vječnoj listi strijelaca, još uvijek aktivni Burak Yılmaz, morao bi poduplati svoj skor od 23 zabijena gola i svejedno bi mu nedostajalo još malo da dostigne čovjeka koji je odigrao 112 utakmica u reprezentativnom dresu, tek osam manje nego što ih je skupio vratar Rüştü Reçber. To je pokazatelj koliko je Şükür veći od svih ostalih, toliko da ga ne možemo usporediti ni s kim. Čovjek je u svoje vrijeme bio silniji od osmanskog sultana i ubojitiji od tri džemaata janjičara, bio je sinonim za turski nogomet.

Brend.

I umjesto da se muzej zove po njemu, postao je fusnota i neugodni odgovor na pokoje znatiželjno pitanje. Ne samo to, odrekao ga se je i njegov Galatasaray, u kojem je odigrao 392 utakmice i postigao nevjerojatnih 228 golova. Od apsolutne legende kluba s kojim je osvojio osam prvenstava i Kup UEFA, Hakan Şükür je postao uspomena o kojoj se ne priča. Izbrisan.

U pozadini priče su politika i egoizam koji graniči s patologijom, ali i kolektivna svijet naroda koja nekritički diže u nebo i još brutalnije gazi kad je netko na podu.

Teško je i pojmiti koliko je taj tip bio obožavan. Kad je Şükür otišao u Italiju, prvo u Torino, shvatio je da mu nedostaje Turska, bez koje nije mogao živjeti. Nikad nigdje nije bio sretan kao u Istanbulu, gradu koji je lud za svojim nogometnim klubovima i koji to ludilo živi izvan granica zamislivog. Ako vam treba neki opis magnitude tog ludila, Şüküru su piloti komercijalnih aviona prenosili kebabe iz njegovih omiljenih istanbulskih radnji, sa sela mu je dolazio pakirani čaj koji je volio piti, a kad se zaželio oženiti, sama premijerka Tansu Çiller je osobno uvjeravala mladenkinu obitelj koja je bila skeptična oko tog braka. Hakan Şükür je bio ikona, osoba čiji je život živjela cijela Turska, kojem su svi nekako pokušavali ugoditi kao da su mu osobno dužni neku ogromnu uslugu. Bio je obožavan, veći od života.

Uostalom, samo ime Hakan znači vladar, najveći kralj, a Şükür je zaista imao status dostojan imena. Za Torino je odigrao samo pet utakmica. Odmah se vratio u Galatasaray, jer Istanbul je bio njegov dom. Bio je ‘Bik s Bospora’ i bio je zapravo svoj samo u Turskoj. Tu je bio silniji od sultana i samo je u Istanbulu bio zaista sretan.

Sportski kredit nepovratno se troši čim uđeš u utakmicu koja se ne igra na travnjaku. Kad postaneš političar, prestaješ biti sportaš

Osim kebaba i čaja, razlog povratka možda je bila i djevojka u koju je bio zaljubljen, baš ona kod čije je obitelji intervenirala i sama premijerka osobno. Esra Elbirlik je bila jedna od najboljih studentica na farmaceutskoj kemiji, a u njihovu romansu i Şükürove pokušaje šarmiranja uključila se cijela zemlja. Kako su svi činili sve moguće da se osjeća ugodno u Torinu, tako su se svi mogući potrudili da Esra napokon popusti. Pritisak medija, ljudi na ulici, profesora na fakultetu i premijerke osobno na mladu i inteligentnu studenticu je s vremenom urodilo plodom. Napokon je pristala na brak, a miljenik nacije je ponovo dobio ono što je htio. Kolektivna svijest naroda je bila nekritička do te mjere da su svi smatrali kako je Hakan Şükür tolika legenda da zaslužuje sve što poželi i da ima pravo na zaštitu do te mjere da će se svaki građanin, od premijerke do uličnog prodavača kruha, stvarno ponašati kao da mu je osobno dužan uslugu.

Kad se ženio Esrom, ceremoniju vjenčanja je vodio Recep Tayyip Erdoğan, tada istanbulski gradonačelnik, a Şükürov je kum bio Fethullah Gülen. Sam brak nije potrajao, što i nije bilo baš toliko neočekivano – Esra nikad nije bila žena stvorena za protokolarnu suprugu kakvu je Şükür tražio, a on se nije znao nositi s njezinom inteligencijom i ambicijama. Zapravo, bili su dva odvojena svijeta, a ona je ubrzo shvatila kako to i nije bila prava ljubav nego pritisak izazvan nevjerojatnim interesom javnosti koja je isforsirala vezu. Bila je to, posebno za nju, velika pogreška od samog početka. Međutim, taj je brak ionako sporedna epizoda jer je – barem iz ove perspektive – ceremonija vjenčanja ponudila nešto neusporedivo važnije – sliku na kojoj su  Erdoğan, Gülen i Şükür za istim stolom.

Sliku koja je razlog zašto je Hakan Şükür izbrisan.

Poslije nogometne karijere došla je politička. Nogometna ikona stala je uz Erdoğana kad je ovaj postavljao temelje svoje vlasti. ‘Bik s Bospora’, miljenik nacije i ličnost silnija od sultana bio je idealna figura za mazanje očiju javnosti koja je nosila njegove dresove. Şükür je bio Brend, obožavaniji nego ijedan naš nogometaš ikad, stoga ga je Erdoğan stavio na listu u Istanbulu, gradu koji je ionako imao pod nogama. Jasno, izabran je, i 2011. je postao zastupnik s liste Stranke pravde i razvoja.

Erdoğan je i sam bio nogometaš. Ne pretjerano uspješan, ali kruže priče – za koje je lako moguće kako su dio građenja kulta ličnosti – kako je Fenerbahçe želio transferirati Erdoğana u klub, ali da je to spriječio njegov otac. Osim činjenice da je Erdoğan trebao Hakana Şüküra jer je on najbolji turski nogometaš ikad, miljenik nacije i ikona dragocjena u odnosima s javnošću, vjerojatno je i baš zbog te nerealizirane nogometne karijere Erdoğan imao dodatan razlog za privrženost Şüküru.

I možda baš zbog te bliskosti, osjetio se posebno izdan.

Şükür je već 2013., samo dvije godine nakon što je izabran, dao ostavku na mjesto zastupnika Stranke pravde i razvoja i prešao u oporbu kao nezavisni zastupnik. Zapravo se nikad nije postavio kao čvrsti protivnik svega što je Erdoğan radio, samo je javno ustao protiv odluke o ukidanju financiranja niza školskih ustanova. Međutim, to je Erdoğanu bilo dovoljno, jer taman se u to vrijeme rastajao sa Şükürovim kumom Gülenom.

Osim što je Hakanu bio kum na prvom vjenčanju, Fethullah Gülen je važna politička figura, ne samo u Turskoj. Taj bivši imam i islamski politički vođa je bio Erdoğanov saveznik do 2013. i narod je imao visoko mišljenje o njemu. Kad se savez raspao, Erdoğan ga je optužio za korupciju kako bi ga ocrnio pred narodom. S druge strane, Gülen je optuživao bivšeg političkog partnera za radikaliziranje društva, diktaturu i udaljavanje od tekovina zapadne civilizacije. U političkom raspadu obojica su računala na potporu nogometne ikone koju je narod idealizirao.

Naravno, Hakan Şükür je stao na stranu kuma, s kojim je bio više vezan i time je posebno povrijedio Erdoğana. Sukob u tom trenutku više nije bio samo politički, pojavile su se razmirice na osobnoj razini; osjećaj izdaje i egoizam koji je graničio s patologijom.

A izdaja se uvijek kažnjava.

Hakan Şükür je prvo osuđen na zatvorsku kaznu zbog uvredljivih tvitova na račun predsjednika, baš kao i košarkaš Enes Kanter, koji još uz sebe nosi dodatni teret jer je etnički Kurd. Zatim je u Turskoj izveden neuspješni – ili inscenirani – državni udar, za koji je Erdoğan optužio Gülena. Rezime udara je bio oko 300 mrtvih, 50.000 uhićenih i dodatno učvršćena Erdoğanova pozicija na čelu države. Gülen je proglašen teroristom, a Hakan Şükür članom njegove terorističke  organizacije.

Kanterov se otac odrekao sina te se javno ispričao predsjedniku i javnosti kako bi sačuvao slobodu i poziciju sveučilišnog profesora, dok Şükürov otac nije. Bolovao je od raka, znao da ima svega još nekoliko mjeseci života i nije želio izdati sina. Epilog takve odanosti i odbijanja pokoravanja bio je zapljena sve imovine obitelji Şükür i dodatna optužba za terorizam, pod kojom je starac umro u zatvoru. Kako je Hakan Şükür u izgnanstvu u SAD-u odakle ga američke vlasti odbijaju izručiti, činjenica da mu otac umre u zatvoru iako se znalo da neće poživjeti do suđenja bila je dio kazne za izdaju.

Međutim, najveća je osveta bila brisanje njegova imena iz svakog spomena turskog nogometa.

U muzeju u sklopu kompleksa Hasan Doğan danas nedostaje samo njegova slika. Najbolji strijelac i drugi po nastupima, daleko najbolji turski nogometaš i ikona po kojoj su ljudi prepoznavali Tursku uklonjen je i više nije dio kolektivnog sjećanja. Izbrisan.

Nevjerojatno je kakav je put Hakan Şükür prošao. Bio je ikona, osoba čiji je život živjela cijela Turska, ‘Bik s Bospora’ , silniji od osmanskog sultana. Prema miljeniku nacije kolektivna je svijest naroda bila nekritična do te mjere da su svi smatrali kako je Hakan Şükür tolika legenda da zaslužuje sve što poželi i da ima pravo na zaštitu do te mjere da će se svaki građanin, od premijerke do uličnog prodavača kruha, ponašati kao da mu je osobno dužan uslugu. A onda je sve to nestalo, privrženost se istopila i postao je legitimna meta kritika. Danas nema nikoga tko će ga braniti, a oni koji su ga dizali u nebo danas ga gaze.

Čovjek koji nije mogao živjeti bez Turske, čovjek kojemu su avionom slali svježi kebab i čaj danas živi u prognanstvu i ne može natrag u Tursku. Čitava ona masa koja ga je slavila sada šuti. U političkoj sapunici prepunoj egoizma i osvete, Hakan Şükür je od apsolutne legende kluba i reprezentacije postao uspomena o kojoj se ne priča. Izbrisan i sveden u okvire neugodnog odgovora na poneko znatiželjno pitanje.

Jasno, dio razloga za takav stav javnosti leži u strahu od režima. Ali puno veći je u potrošenom kreditu. Valjda nije shvatio da, kad uđe u političku utakmicu, počnu vrijediti neka druga pravila i u toj utakmici više nije važno koliko si golova zabio dok si bio igrač.

Jasno, Hakan Şükür je ekstreni slučaj jer kod nas se – uz sve podjele u društvu – neće dogoditi da nekoga prognaju iz zemlje pod prijetnjom tamnice. I hvala Bogu da je tako. Međutim, njegov primjer nije baš toliko nepoznat. Imali smo i mi ikonu, miljenika nacije koji je bio najbolji strijelac reprezentacije po čijem smo dresu bili poznati po svijetu.

Kao što je Hakan Şükür bio turski, tako je Davor Šuker bio naš brend.

On neće biti izbrisan, niti će biti toliko na dnu da ga baš svi gaze, ali može biti odličan primjer svim drugim sportašima jer svojim slučajem savršeno potvrđuje Şükürovo pravilo. Svojim ulaskom u politiku – jer prihvaćanje dužnosničke fotelje je u svojoj suštini ulazak u politiku – počeo je novu karijeru u kojoj se mora ponovo potvrditi. Kao što uspjeh kirurga koji operira ne sudimo po tome što je imao peticu iz zemljopisa u srednjoj školi, tako ni učinak političara ne sudimo po sportskoj karijeri koju je ostavio iza sebe. Bitno je ono što se radi sada, a Šuker to nikad nije uspio shvatiti.

Samo, on nikako nije jedini. Dovoljno je drugih primjera koji rad u Saboru, državnim uredima ili sudnicama i dalje povezuju sa sportskim karijerama i zaista veličanstvenim uspjesima bez da shvaćaju granicu gdje prestaje divljenje sportskoj izvrsnost, a gdje počinje legitimno polje za kritike u novoj karijeri koju su naši sportski brendovi izabrali.

Hakan Şükür je to odveo u ekstrem, ali činjenica je da se sportski kredit nepovratno troši čim uđeš u utakmicu koja se ne igra na travnjaku i to mijenja kriterije kolektivne svijesti mase koja te nekritički obožavala. Kad se upetljaš u igre moći i politiku, počinju vrijediti neka druga pravila i onda više uopće nije važno koliko si golova zabio ili koliko si medalja osvojio. Kad postaneš političar, prestaješ biti sportaš.