Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Izdaja

O receptu za debakl u nogometu

Bugarski reprezentativci Georgi Georgiev i Borislav Mihajlov igrali su 1993. za francuski FC Mulhouse, drugoligaški klub iz gradića na samog granici s Njemačkom. Iz svih kutova je to apsolutno nebitan podatak, ali da nisu bili ondje, povijest nogometa bi se vjerojatno sasvim drugačije pisala.

Nakon što je Lothar Matthäus početkom drugog poluvremena zabio jedanaesterac u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva 1994., činilo se kako Bugarska nema šanse proći dalje. Njemačka je bila bolja momčad, igrala je čvrst nogomet i imala gol prednosti. Ipak, Bugari su se vratili. Prvo je Hristo Stoičkov pogodio iz slobodnog udarca preko zida, a tri minute kasnije je Jordan Lečkov nadskočio 15 centimetara nižeg Thomasa Hässlera i točno onim čuperkom na ćelavoj glavi ugurao loptu u mrežu za pobjedu. U polufinalu je Italija na račun genijalne partije Roberta Baggija upisala pobjedu 2:1, a Bugari u utakmici za treće mjesto jednostavno nisu imali snage. Bila im je to četvrta utakmica u 10 dana, a nakon što su s Meksikom igrali produžetke i borili se s Nijemcima i Talijanima, Švedska ih je pregazila s 4:0.

Međutim, priča o Bugarskoj 1994. i Zlatnoj lopti koju je osvojio Stoičkov počinje još prije i zapravo je priča o izdaji.

Francuska je 13. listopada 1993. u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo na Parku prinčeva ugostila Izrael u prilično ugodnoj situaciji. Dva kola do kraja, Francuska je imala 13 bodova i dvije domaće utakmice za zaključiti priču oko putnika u SAD na Svjetsko prvenstvo. Iza nje su bili Švedska sa 12 bodova i Bugarska s 10.

Sve što se dogodilo, dogodilo se u momčadi i unutar nje se mora riješiti. Jednom kad prljavo rublje izneseš van, priča je gotova. Nakon izdaje više nema odnosa

Međutim, stvari su ubrzo krenule po zlu. Prvo je Izrael pobijedio 3:2 golom Reuvena Atara u 90. minuti, a onda je mjesec dana kasnije na Park prinčeva došla Bugarska kojoj je u toj utakmici trebala pobjeda — tada je još uvijek nosila dva boda — dok je Francuskoj za prolazak dalje bio dosta čak i neriješen rezultat. Francuska je povela, baš kao i protiv Izraela, ali je Emil Kostadinov izjednačio i taman kad se činilo da će isteći tih zadnjih 20-ak sekundi utakmice, jedan centaršut je završio na nogama bugarskog lijevog beka Emila Kremenlieva, a on je gurnuo loptu naprijed i ona je konačno završila u nogama Kostadinova koji je u zadnjoj sekundi utakmice zabio za 2:1, rezultat koji je ostavio Francusku doma, a Bugarsku poslao u Ameriku na Svjetsko prvenstvo.

Tu do izražaja dolazi inače nebitan podatak da su Georgiev i Mihajlov igrali za francuski FC Mulhouse. Kako je izašlo na vidjelo 2011., ključnu ulogu u pobjedi Bugara i odlasku na Svjetsko su odigrali baš njih dvojica, iako Georgijev nije niti zaigrao na Parku prinčeva.

Dvostruki strijelac Kostadinov i asistent za pobjednički gol Ljuboslav Penev nisu imali valjane vize za ulazak u Francusku. Savez je naprosto pogriješio, dao je podatke za drugu dvojicu igrača i kad su odgovorni shvatili što su napravili, bilo je prekasno za reakciju. Dvojica napadača iz početne postave su trebala ostati kući i Bugarska je bila pred katastrofom. Tu su uskočili Georgiev i Mihajlov, koji će kasnije postati i predsjednik nogometnog saveza.

Kako su živjeli u pograničnom gradu, znali su za sporedni granični prijelaz koji koriste isključivo lokalci i na kojem je stupanj sigurnosti puno manji jer tu ne prolazi nikakav tranzit. Kako su ondje često prelazili u Njemačku, carinici su ih poznavali i Bugari su odlučili pokušati prošvercati napadače preko granice. Kostadinov i Penev su došli u Njemačku s obzirom na to da su već imali papire jer su gostovali u Austriji u koju su išli preko Njemačke, a Georgijev pozvao dvojicu francuskih suigrača iz Mulhousea na izlet u Freiburg, gdje su ga čekali suigrači iz reprezentacije. S Georgijevom i Francuzima u autu, nitko nije ni provjeravao vize, tako da su Kostadinov i Penev bez problema ušli u Francusku i dva dana kasnije su bili u početnoj postavi u utakmici protiv Francuske.

Bila je to utakmice koja je ispisala povijest bugarskog nogometa i izbacila Francusku sa Svjetskog prvenstva 1994.; utakmice koja je završila dotad neviđenom svađom.

Tada je Francuska bila iznimno jaka momčad. Olympique de Marseille je, predvođen Didierom Deschampsom kao kapetanom, 1993. osvojio Ligu prvaka i okosnica momčadi se preslikala u reprezentaciju. Éric Cantona je bio u naponu snage u Manchester Unitedu, Marcel Desailly je prešao u Milan, a potporu su pružali Laurent Blanc, Emmanuel Petit i David Ginola.

Međutim, odnosi u momčadi su bili užasni.

Pritisak je, očito, bio prevelik. Francuska se prvo nije plasirala na Svjetsko prvenstvo 1990. u Italiji, a onda je 1992. s Michelom Platinijem na klupi u ispala u grupnoj fazi Europskog prvenstva nakon dva remija i jednog poraza. U kvalifikacijama i u pripremnom razdoblju Francuzi su nanizali 19 utakmica bez poraza i imali su najuvjerljiviju igru. U Švedsku su otputovali kao prvi favoriti prvenstva, ali ta hipoteka neuspjeha u kvalifikacijama 1990. i standard koji je postavila Platinijeva generacija europskim zlatom 1984. i svjetskom broncom 1986. bili su previše. Očekivanja su bila visoka i Francuska se raspala na Euru 1992., vežući tako dva neuspjeha.

Platini je odstupio kao izbornik i prepustio klupu Gérardu Houllieru, ali pritisak javnosti se samo povećavao. Onog časa kad je u javnost izašao skandal u kojem je Marseilleov predsjednik Bernard Tapie podmitio Valenciennesove igrače, situacija u francuskom nogometu je bila kritična, a to je itekako utjecao na napetost cijele momčadi. Igrači se naprosto nisu dobro osjećali. Najbolje je to pokazao poraz protiv Bugarske nakon kojeg su stvari potpuno eskalirale.

“Ginola je poslao projektil Exocet kroz srce francuskog nogometa i napravio je zločin protiv momčadi. Ubio nas je, Ginola nas je ubio“, svalio je Houllier cijelu krivnju na igrača koji je 20 sekundi prije kraja utakmice uputio centaršut koji je preletio sve i završio na drugoj strani u nogama bugarskog lijevog beka Kremenlijeva, koji je pokrenuo kontranapad za Peneva i Kostadinova da ga pretvore u pobjedu.

Iz Houlliera je progovarala frustracija zbog dvaju uzastopnih poraza u 90. minuti i triju uzastopnih neuspjeha na velikim natjecanjima. Odnosi u momčadi su već tada bili napeti, svako krivo dodavanje se gledalo kroz prizmu nečeg dubljeg, svaki benigni potez na terenu i izvan njega se dodatno analizirao i pridavala mu se dodatna važnost. Dok su Bugari doslovno švercali jedan drugoga preko granice, Francuzi su glodali jedan drugoga i stvarali klanove kako bi se zaštitili od pritiska koji je stavljan na njih.

Međutim, sve to je donekle prihvatljivo jer je to ljudska reakcija na pritisak. Ono što je Houllier napravio kad je okrivio Ginolu je neprihvatljivo jer to je bila čista izdaja.

Sve što se dogodi u momčadi, koliko god bilo disfunkcionalno, sastavni je dio stvaranja kohezije unutar grupe. Problemi su sastavni dio svakog odnosa i s tim treba živjeti na način da se popravi ono što se može i odstrani ono što ne može. Sve što se dogodilo, dogodilo se u momčadi i unutar nje se mora riješiti. Jednom kad prljavo rublje izneseš van, priča je gotova. Nakon izdaje više nema odnosa. Godinama kasnije, Ginoli su zviždali na francuskim stadionima. Nije to bila većina, ali bilo je sasvim dovoljno da Ginola nikad ne oprosti Houllieru što ga je bacio pod vlak.

Francuski nogomet je bio osakaćen skandalima, oblaćen propalicama zakopanima ispod brda novca koji su iza sebe imali medije i politiku, a bilo je teško vjerovati u poštenje drugih u nogometu jer ni na ovo nitko nije reagirao. Nije se, doduše, bježalo od presuda i držalo lekcije iz azila, ali scena je bila vrlo poznata. Usto je javnost igrače nakon neuspjeha gledala kao kukavice koje se raspadaju u bitnim utakmicama i ne mogu pokazati ono što znaju; sve skupa je klizilo prema potpunoj katastrofi.

U svemu tome, Houllier je javno prozvao Ginolu kao krivca zbog jednog promašenog centaršuta.

Nogomet je okruženje s puno ega. Bez toga ne možete biti uspješni, treba vam taj nagon za samoočuvanjem kako biste isplivali u toliko kompetitivnoj atmosferi. Ima tu boljih i lošijih ljudi kao u svakoj drugoj profesiji, ali u profesionalnom nogometu je samopouzdanje koje graniči s bahatošću i egoizmom nužno potrebno kako bi se opstalo i svatko mora gledati na sebe. Koliko god neki nogometaši bili lojalni i dobri ljudi, moraju gledati na svoj interes i tražiti ono što je najbolje za njihovu karijeru — u suprotnom neće uspjeti. Međutim, izdaja je univerzalna vrijednost i to se ne oprašta jer nakon toga je nemoguće ponovo izgraditi povjerenje.

Jednom kad prozoveš javno igrače i jednom kad im radiš iza leđa tako da ih dovedeš pred gotov čin u javnosti, tada je svaki odnos gotov.

To su talentirani ljudi i većinom vrlo karakterni, tako da nitko neće namjerno bušiti momčad s ciljem da namjerno igra loše u nastavku profesionalnog odnosa. Ali kad jednom izdaš igrača, izneseš prljavo rublje van i tako ga baciš pod zahuktali vlak javnosti, onda igrač nikad više neće osjetiti intimnu potrebu da igra preko svojih mogućnosti, da se žrtvuje do kraja kako bi pružio još ono malo dodatnog napora. A na profesionalnoj razini, nogomet se igra preko svojih mogućnosti jer taj dodatni napor je ono što razlikuje uspjeh od neuspjeha. Kad to uništite izdajom, onda je priča gotova.