Rakete.
To je bila jedina želja Sergeja Jakirovića prije zimskog prijelaznog roka. Pričao je Jakirović i o stoperima, vrataru i lijevom bočnom, ali uvijek se vraćao na to da mu je potrebna brzina i krila koja će donijeti okomitost u tranziciji prema suparničkim vratima. “Totalno mi je svejedno koliko će pojačanja imati godina”, rekao je Jakirović krajem studenog u razgovoru za Sportske novosti. “Samo da su rakete. Da su brzi igrači kakve danas traži moderni nogomet, igrači koji mogu igrati pod visokom intenzitetom. Vidite, bili smo u Prištini, kod Ballkanija, pa su nas ljudi satrali. Zato što imaju neke igrače koji mogu igrati jakim intenzitetom.”
Zadnji igrač koji potpuno odgovara Jakirovićevoj definiciji “rakete” bio je Mislav Oršić. Bilo je onih koji su mogli igrati visokim intenzitetom; najbolji primjer za to je Luka Ivanušec, koji je bez problema pratio fizičke zahtjeve europskog nogometa i istrčavao impresivne distance. Međutim, Ivanušec nije okomiti igrač. Slično kao Dani Olmo, koji također ima sposobnost držati visoki intenzitet igre, on je međulinijski igraču koji svoju prednost ostvaruje ulaskom u sredinu.
Slično se ponašaju i ostali veliki talenti iz Dinamove omladinske škole koji su konkurirali za poziciju desnog krila. Za razliku od Martina Baturine, Gabrijel Rukavina i Antonio Marin nisu mogli pratiti intenzitet današnjeg nogometa i ne konkuriraju za prvu momčad, ali svoju priliku nikad nisu ni tražili pravocrtnim sprintom u dubinu. Svi skupa su razvili isti stil nogometa; lomili su prema sredini i tražili priliku da razliku stvore driblingom u uskom prostoru ili kombinatorikom sa suigračima.
To je najvažnija stvar iz ove utakmice: Jakirović je napokon dobio svoje rakete. Krila su odradila posao na vrhunskoj razini
Dinamo u svojoj omladinskoj školi naprosto ne razvija direktne igrače. Možda to nije dobro u kontekstu modernog nogometa o kojem priča Jakirović, ali to je sasvim prirodna posljedica činjenice da se Dinamovi talenti od najranije moguće dobi suočavaju s dubokim blokom u koji se suparnici povlače. Ako u 95 posto utakmica nema otvorenog prostora koji mogu napadati, kako da krilni igrači razvijaju vještine igranja direktnog nogometa? Ista stvar vrijedi i za Hajduk, pa čak i za Lokomotivu, kojoj se suparnici u zadnje vrijeme sve češće povlače u duboki blok. Većina mladih hrvatskih krilnih igrača koji imaju elitni talent igraju isključivo u pozicijskim napadima koji su po svojoj prirodi sporiji, a kroz utakmice zapravo uče rješavati situacije ulaskom u međuprostor i driblingom u uskim prostorima.
To je idealni kontekst za centralne veznjake koji uče tražiti rješenja u gužvi, ali to znači i to da Dinamo svoje rakete na krilnim pozicijama mora kupiti.
Zimski prijelazni rok iskorišten je za dovođenje šestorice igrača. Prva trojica su poznata lica koja su već bila u Dinamovu sustavu: Moreno Živković vraćen je s posudbe u Lokomotivi, kompletiran je transfer Frana Brodića koji je realiziran još ljetos, a Marko Rog je posuđen iz Italije. Riječ je o zanimljivim i kvalitetno školovanim igračima, ali nitko od njih nije baš raketa.
Ronaël Pierre-Gabriel, Takuya Ogiwara i Arbër Hoxha već su druga priča. To su igrači s izraženim fizičkim karakteristikama i prva stvar na koju se oslanjaju je brzina. Postoji li opcija da pravocrtno napadnu prostor, oni će to učiniti. To pogotovo vrijedi za Hoxhu. On je došao najranije i odradio je pripreme, plaćen je više od ostalih i krilni je igrač od kojeg se očekuje učinak. Hoxha je odradio jako dobru utakmicu protiv Istre; Dinamo je bio blijed, ali on je probijao lijevo krilo protiv Advana Kadušića, imao je sedam uspjelih driblinga i pet puta je došao do udarca. Možda je izostao konkretni učinak u vidu golova, kreiranja čistih prilika ili asistencija, ali tu je ostavio jako dobar dojam. Tog dojma nije bilo u ostalim utakmicama, s naglaskom na gostovanje kod Betisa, na kojem je Hoxha odradio vrlo loših sat vremena.
Uzvrat je bio sasvim druga priča. Hoxha je asistirao Takuru Kaneku, ali je i dominirao. Imao je šest uspjelih driblinga, dva ključna dodavanja i igrao je jako dobru obranu, što je okrunio s dvjema oduzetim loptama. Mučio je Aitora Ruibala koji je bio izbor Manuela Pellegrinija za desnog beka, napadao je prostor iza njegovih leđa i konstantno bio opasan.
Dinamo je generalno odigrao bolju utakmicu nego prije tjedan dana. Osvojio je više duela od Betisa i dominirao je u oduzetim i presječenim loptama. To se čini logičnim s obzirom na to da se Dinamo više branio, ali prošlog tjedna u Sevilli Betis je uzeo i više duela i imao više oduzetih te presječenih lopti, usprkos tome što je proveo manje vremena u obrani.
Ponovo je Bruno Petković bio ključni faktor. Duge lopte su išle na njega, izgubio je jedan dio duela i praktički se nijednom nije okrenuo s loptom. Završio je utakmicu bez ijednog driblinga, jedini udarac u gol bio mu je iz slobodnog udarca u 18. minuti i 18 puta je izgubio loptu. Međutim, Dinamo je na suparničku polovicu izlazio preko njega, a on je spuštao lopte za Baturinu, što nismo baš često imali prilike gledati u dosadašnjim utakmicama. Počeli su razvijati partnerstvo, a Baturina je te odložene lopte gurao na krilne pozicije.
To je najvažnija stvar iz ove utakmice: Jakirović je napokon dobio svoje rakete.
Krila su odradila posao na vrhunskoj razini. Hoxha je odradio najbolju utakmicu otkako je došao u Dinamo, a Kaneko je Hoxhin ubačaj pretvorio u gol iz peterca, ali i on je bio solidan, pogotovo u obrambenim zadacima i u igri bez lopte. Napadali su dubinu, bili su okomiti, dali su brzinu i dribling, istrčavali su kontranapade i odrađivali posao u oba smjera, pokazujući da mogu igrati jakim intenzitetom.
Dinamo neće biti brza i okomita ekipa koja se oslanja na nepredvidljivost. Barem ne s Petkovićem i Josipom Mišićem koji su glavni kotačići u centralnim zonama terena. No, Dinamo će jako rijetko igrati utakmice kao što je ova protiv Betisa, gdje je Ruibal ostavljao prostor iza svojih leđa. Puno češće će Dinamo napadati duboki blok i ekipe koje ne daju priliku za kontru, a u takvim utakmicama su Petkovićev dribling i građenje lopte te Mišićeva promjena strane ogroman kapital. Zapravo, ta dva elementa i Baturina između linija jedini su načini na koji Dinamo može konstantno stvarati razliku u HNL-u.
Međutim, Dinamo će u nastavku sezone trebati učinak krila. Protiv Betisa je Hoxha pokazao da može, a nisu loši bili ni Kaneko i Dario Špikić na suprotnoj strani. Za razliku od prve utakmice, na Maksimiru su krilni igrači bili rakete kojima je Jakirović gađao suparnika.
Već će nedjeljna utakmica protiv Rijeke pokazati mogu li nastaviti u istom ritmu. Budu mogli držati ovaj intenzitet, Dinamo je dobio velika pojačanja u borbi za naslov. Izostane li taj učinak, ponovo će se pojaviti isti problemi s kojima se Jakirović muči veći dio sezone.
