Topnički dnevnici

Juventus: Tama

Igra Pirlove momčadi nije samo loša. Problem je dublji

Dok je Andrea Pirlo bio u FC New York Cityju, američka ekspozitura City Football Groupa je pokušala iskoristiti njegov lik kako bi pokrenula marketinšku kampanju.

Pirlo nikad nije bio David Beckham; prema Forbesovim podacima, u svojoj je igračkoj karijeri zaradio nešto manje od dva milijuna eura od samostalnih reklamnih kampanja. Čovjek je šest puta bio osvajač Serie A, osvojio je dvije Lige prvaka i Svjetsko prvenstvo, ali nikad nije bio takva vrsta zvijezde. Multinacionalne kompanije nisu ga angažirale kao manekena koji će im s plakata prodavati gaćice, gelove za kosu, žilete ili špagete. Pirlo je bio drugačiji; tih, povučen i nije se činio kao netko tko voli pozornost, puno prirodniji se činio na onog spontanoj fotografiji s čašom vina među trsovima vlastitog vinograda.

“Pirlo je tihi vođa. On priča kada ima loptu u nogama”, sažeo je njegov karakter Marcello Lippi u jednu jednostavnu rečenicu.

Nije, dakle, bio marketinška zlatna koka kakva je trebala američkom tržištu, na kojem je Beckham postavio standarde kakve je nemoguće nadmašiti. Bio je cool lik koji je imao neki svoj način komunikacije i svoj mir, a zato su iz klupskog marketinga New York Cityja osmislili kampanju u kojoj će iskoristiti upravo to. Slogan kampanje je bio Pirlo is not impressed, a u sklopu nje su mu, recimo, doveli Harlem Globetrotters koji su izvodili trikove ispred njega koji je sjedio s kamenim izrazom lica.

Juventus je trenutno tama. Ne može ga se drugačije definirati nego pomoću nečega što nema, a to su osnovni elementi nogometne igre

Otprilike isti takav izraz je imao i dok je vodio Juventus u uzvratnoj utakmici osmine finala Lige prvaka protiv Porta. Gledao je oko sebe s kamenim izrazom lica i nije vidio ništa što bi ga impresioniralo.

Nije ni imao što vidjeti. Osim Juana Cuadrada koji je radio kaos na desnom boku i koji je nešto napravio te Federica Chiese koji je s lijevog krila zabio dva gola, Juventus je bio katastrofa. Nakon što je dobio igrača više, nešto je i odigrao, ali kada se pogledaju obje utakmice kao cjelina, Pirlova momčad nije zaslužila prolazak.

U fizici se svjetlo može proučavati. Ono ima određena fizikalna svojstva i može imati različite vrijednosti u različitim okolnostima koje se mogu egzaktno mjeriti. Tamu se, međutim, ne može proučavati. Ona je definirana odsustvom svjetla i mjerljiva je isključivo kroz svjetlo.

Ista stvar je i s Juventusom. Da bismo izmjerili što točno ne valja u igri, ta igra bi prvo trebala postojati, a ovo što Juventus prikazuje naprosto nije strukturirana igra. To je vječita improvizacija i mučenje s loptom bez pravog cilja i svrhe.

Slično je prošle sezone bilo s Maurizijem Sarrijem. Juventus se mučio, igrao je bezvezan i dosadan nogomet, a problemi su se gomilali. Međutim, problemi su barem bili očiti. Vezna linija nije bila dovoljno mobilna i dovoljno fleksibilna s loptom da bi igrala Sarriball u njegovu pravom obujmu, a prednja linija nije dovoljno radila bez lopte.

“Ovo mi je najdraži naslov zato što je bio najteži”, izjavio je Leonardo Bonucci nakon što je Juventus prošle godine osigurao talijanski naslov, 16. trofej u Bonuccijevoj karijeri. “Započeli smo novu eru, usvajamo novu filozofiju, naišli smo na toliko poteškoća, ali nastavili smo davati sve od sebe unatoč tome što smo se puno puta poskliznuli. Bila je to intenzivna godina. Povremeno smo se borili protiv sebe samih jer nismo razumjeli trenerovu filozofiju, ali ostali smo momčad.”

Borba protiv samih sebe bila je idealni opis Sarrijeva Juventusa. Paulo Dybala, Cristiano Ronaldo ili Bonucci svoje odluke na terenu ne donose racionalno, te odluke nisu plod nekog strukturiranog misaonog procesa u kojem donesu zaključak, pa ga zatim provedu na travnjaku. U većini slučajeva odluke se svedu na instinkt, neki unutrašnji osjećaj koji im kaže što napraviti u djeliću sekunde ili na naviku koja im je još davnih dana usađena kroz trening. One su implicitne i dolaze iz igračkog genija kojeg nose, a Sarri je od njih eksplicitno tražio da ponekad rade stvari koje su potpuno suprotne od toga.

Cristiano Ronaldo je do naslova prvaka u Engleskoj, Španjolskoj i Italiji, titule europskog prvaka, pet osvojenih Liga prvaka i pet Zlatnih lopti došao tako što je igrao na način koji je drastično drugačiji od onoga što je od njega tražio Sarri. Svaki taj trofej i svaki dan njegove karijere su radile protiv Sarrija jer se Ronaldo mora boriti sam protiv sebe da ispuni trenerov zahtjev. Zbog toga je Sarrijev Juventus izgledao loše, neusporedivo lošije nego njegov Napoli. Neke stvari su bile dobre, neke stvari su bile loše, ali te koje su bile loše imale su jasne probleme koje je trebalo riješiti. Naravno, neki od tih problema su bili nerješivi jer je suludo očekivati da će Cristiano Ronaldo s 35 godina potpuno promijeniti svoj stil nogometa, ali mogli ste detektirati što ne valja i brojkama argumentirati zašto.

Osim generalno lošeg nogometa, Juventus ove godine nema problema. Nema nešto konkretno u što se može uprijeti prstom i zaključiti da će sve biti u redu ako Pirlo to uspije riješiti.

Teško je opisati zašto je Juventus loš. Za to bi trebalo detektirati u kojoj zoni želi stvarati višak i na koji način, trebalo bi detektirati mehanizme kojima želi kapitalizirati stvoreni višak i odrediti na koji način želi završavati akcije. Massimiliano Allegri je, po viđenju njegovih nadređenih, igrao dosadan i neatraktivan nogomet koji se bazirao na obrani, ali je imao jasan stil. Sarri je imao hrpu problema i stvari nisu bile dobre, ali je imao jasan stil i viziju kako bi to trebalo izgledati. Pirlo to nema.

Kako bi opisali današnji Juventus? Je li to defenzivna momčad? Brani li se presingom ili zonom? Stoji li u visokom ili srednjem bloku? Povlači li se u duboku obranu? Je li kontraška ili igra na posjed? Koristi li kratka dodavanja ili okreće li stranu dugim loptama? Pokušava li igrati kroz sredinu ili preko bokova? Kako definirati stil kojim igra?

Juventus je trenutno tama.

Ne može ga se drugačije definirati nego pomoću nečega što nema, a to su osnovni elementi nogometne igre. Juventus je danas čista improvizacija; jednom će ići kroz sredinu kratkim dodavanjima i igrat će presing, drugi put će prebacivati dijagonale na krila i povlačit će se u duboku zonsku obranu. Nema najmanjeg zajedničkog nazivnika pod koji se može svesti ovo što Pirlo radi i reći da to ima neki element koji sve povezuje.

Zapravo, o Juventusu najbolje govori dojam kako bi, da je prošao dalje u ogledu s Portom, u četvrtfinalu bio suparnik koji može biti opasan na dvije utakmice. Pirlo u svojoj momčadi ima Cristiana Ronalda koji zna igrati velike utakmice i zabijati golove kada je stvarno potrebno. Natrag ima Alexa Sandra, Giorgija Chiellinija i Bonuccija, serijske pobjednike koji imaju iskustvo i koji se poznaju zatvorenih očiju. Individualna kvaliteta je tu i — usprkos tome što su pomalo stari i bez neke zajedničke taktičke upute koja im svima daje dodatnu vrijednost — takve glave ne želite sresti. Floskula je, ali na malom uzorku i u specijalnim uvjetima, ovi igrači mogu odigrati sami za sebe i napraviti probleme svakome.

Kad Juventus dođe u fazu “može biti opasan na dvije utakmice” i “može napraviti probleme svakome”, onda je to savršen znak da je momčad u ozbiljnim problemima. To je klub koji protiv svakoga treba biti favorit ili barem ravnopravan suparnik, a to u ovom trenutku nije i to predstavlja veći problem od toga što je opet ispao u osmini finala Lige prvaka ili toga što drži treće mjesto u Serie A.

Zašto je Juventus došli u tu fazu i koliko će još lutati po tami — to je pitanje za Andreu Pirla, ali i za Andreu Agnellija. I to je pitanje na koje, kako se se čini, nemaju odgovor.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.