Otkad je Kenneth George Aston osmislio koncept crvenog kartona i otkad je od Meksika 1970. uveden u svakodnevnu praksu, isključenje je postalo najozbiljnija kazna koju sudac može dodijeliti igraču. I upravo ta kazna mijenja pristup čitave momčadi.
Kvalitetu svakog poteza i svake odluke u sklopu nogometne utakmice određuju šanse da ta odluka bude prava. Dodavanje, udarac, sprint, pozicioniranje ili prekršaj. Sve ima svoju vrijednost koja će se kasnije odraziti na rezultat, a utakmicu će pobijediti onaj tko donese više ispravnih odluka.
Neki prekršaji nastaju slučajno, zbog neopreznosti ili nepažnje. Neki su samo odraz frustracije, dok postoje i oni profesionalni prekršaji koji su potpuno svjesno kršenje pravila u svrhu ostvarivanja boljeg rezultata.
Tražiti od suca utakmicu bez ijedne greške jednako je kao tražiti od igrača utakmicu bez promašenog dodavanja ─ jako teško. Međutim, još je teže od šest dodijeljenih crvenih kartona pogriješiti s njih ─ pet. Baš se to, kao iz rubrike Vjerovali ili ne, dogodilo Mikeu Deanu. Od zadnjih šest isključenja koje je Dean dosudio, FA-ova je komisija poništila njih pet. Međutim, iako su kazne poništene, Dean je napravio najgoru moguću reklamu nogometu.
Sofiane Feghouli, najnovija njegova grešaka, isključen je u 15. minuti susreta. Takva odluka definitivno mijenja dinamiku utakmice i kontekst u kojem su momčadi odredile prioritete u igri. West Ham se dodatno povukao i zbio redove, a Manchester United zbog brojčanog viška nije pretjerano riskirao kako bi se osigurao od kontri ─ jedinog načina na koji ih je West Ham mogao ugroziti u izmijenjenim uvjetima. Jer ništa ne mijenja utakmicu i pristup čitave momčadi kao crveni karton.
Sve akcije, svi mehanizmi i sve planirane situacije bazirane su na 11 igrača. Pokušaji organiziranja akcija s igračem manje nisu teži samo zbog brojčanog deficita, nego i zbog koncepcijske rupe negdje na terenu. Jednostavno, nedostaje vam figura na koju ste računali. Baš kao u šahu – možda s tom figurom niste izravno napadali, ali bila je važna karika u zaštiti aktivne figure.
Međutim, nekako samo od sebe, postavlja se pitanje postoje li logični, korisni i taktički opravdani crveni kartoni.
Dobri igrači pokera mogu točno izračunati šanse za dobitak s obzirom na to koje karte drže u rukama. Jednako tako bi igrači i treneri morali moći izračunati (ili barem procijeniti) šanse za uspjeh odluka koje donesu na terenu. Između ostalog, i crvenih kartona.
Kartoni zarađeni u vlastitoj frustraciji kroz udaranja i nasilje sigurno nisu ni korisni ni taktički opravdani. Nema nikakve logike da Luis Suárez ugrize suparničkog igrača, jer tako neće pomoći svojoj momčadi. Međutim, kad taj isti Suárez zaustavi rukom na gol crti udarac Dominica Adiyiaha koji bi sigurno ušao u gol, pričamo o sasvim logičnoj reakciji koja je njegovu momčad uvela u polufinale Mundijala. Na stranu fair-play i činjenica da je Asamoah Gyan morao promašiti penal da bi se to dogodilo – Suárez je svjesno donio pokeraški preciznu odluku koja je njegovoj momčadi nudila šansu za bolji rezultat. On je kroz svoj crveni karton pomogao svojoj momčadi.
Ako doista postoje logički i taktički opravdani kartoni, to znači da se u taktičkoj pripremi utakmice mogu dati smjernice igračima u kojim situacijama je opravdano ući u pokeraški rizik. Kao što različitu težinu imaju dva asa u ruci ovisno kartama na stolu, tako i neki hipotetski karton u situaciji kad stoper ruši suparničkog igrača koji trči sam prema vrataru na 30 metara od gola ima različitu težinu u 13. i u 93. minuti.
Suárezova odluka oslonjena je na statistiku, on je izabrao ono što je njegovoj momčadi nudilo veće šanse za prolaz, ali njemu je olakotna okolnost bila to što se našao u zadnjoj minuti utakmice i zaista nije imao velikog izbora. Međutim, za sve one koji nisu u zadnjoj minuti četvrtfinala Mundijala, postoji statistički opravdano vrijeme za skriviti crveni karton kako bi se zaustavilo protivnika u šansi za postizanje gola. Ako odlučite pokeraškom namjerom, potpuno svjesno kršiti pravilo, bitno je da shvatite u kojem trenutku vam statistika daje najveće šanse za uspjeh.
U svakom dijelu utakmice prekršaj koji je Josip Šimunić napravio nad Miralemom Sulejmanijem je statistički isplativ – usprkos zarađenom crvenom kartonu
Jan Vecer, profesor sa Sveučilišta Columbia, godine 2009. objavio je istraživanje koje je analiziralo upravo specifičnu vrstu crvenog kartona ─ karton koji sprječava protivnika u izglednoj poziciji za postizanje gola.
Iskoristio je nešto vrlo slično šansama na pokeru ─ kladioničarske koeficijente. Na velikom uzorku kladionice su sasvim dobar indikator šansi momčadi za postizanje određenog rezultata. Kombiniranjem omjera šansi za postizanje gola prije i poslije kartona i perioda utakmice sa stvarnim promjenama rezultata, Vecer je došao do statistički nepobitnog zaključka da postoje situacije u kojima dobivanje crvenog kartona uvelike povećava šansu za ostvarivanje pozitivnog rezultata – ako se tim kartonom sprječava suparnika u izglednoj šansi za postizanje gola. Kako bi dobio što relevantnije rezultate, dodatno je proširio istraživanje uvodeći varijablu crvenog kartona bez skrivljenog jedanaesterca i crvenog kartona sa skrivljenim jedanaestercem.
Po podacima koje je Vecer dobio, granica nakon koje dobivanje kartona u kombinaciji s penalom za suparničku momčad je 51. minuta. Prije tog vremena suparnik ima dovoljnu statističku prednost u vidu figure viška i vremena u kojem može ostvariti pozitivni rezultat. Nakon 51. minute statistička vjerojatnost izvlačenja pozitivnog rezultata rapidno raste i podržava tezu da su neki penali i neki crveni kartoni sasvim logični, ako ih gledamo kroz prizmu očuvanja rezultata.
Još zanimljiviji su podaci koje je Vecer dobio u situacijama u kojima se sprječava izgledna šansa za postizanje pogotka bez skrivljenog jedanaesterca.
Istraživanje kaže da je u tom slučaju, pri izjednačenom rezultatu, čak i u početnoj fazi utakmice statistički opravdano napraviti prekršaj za crveni karton na svim prilikama kada protivnik ima šansu za postizanje gola veću od 57,5 posto. Kako vrijeme prolazi, tako se šanse smanjuju do te razine da se nakon 60. minute statistička granica opravdanosti spušta na nevjerojatnih 17 posto. Znači, u svakom dijelu utakmice prekršaj koji je Josip Šimunić napravio nad Miralemom Sulejmanijem je isplativ – usprkos zarađenom crvenom kartonu, dok u zadnjih 30 minuta zaustavljanje izgledne šanse u velikoj vjerojatnosti spašava bodove. Tolikoj da više nije potrebno čekati šansu koja je izgledniji gol nego uspješna obrana, nego se karton može zaraditi na svakoj akciji izglednijoj od 20 posto bez da se preokrenu šanse momčadi da obrani bodove. Barem statistički.
Međutim, to su brojevi koji su dobiveni promatrajući stanje kad su momčadi bile izjednačene. Nakon što je jedna od momčadi povela i ima gol prednosti, onih 57,5 posto se za nju penje na 73,2 posto i dodatno raste svakom minutom, što opravdava gotovo svaki prekršaj u izglednoj prilici za postizanje gola u situacijama kad se brani vodstvo.
Naravno, obrambeni igrač nije računalo koje analizira unaprijed klasificirane situacije. U samoj akciji teško je odrediti ima li protivnik 55 posto šanse da zabije iz te akcije ili se opasnost popela na 62 posto. Ipak, zgodno je da zna koja mu je margina pogreške. Na odluku na terenu kako zaustaviti protivnika u gotovo stopostotnoj šansi itekako može utjecati podatak koliko mu statistika dopušta prostora da je pogrešno procijenio šansu.
Jer svaki crveni karton nepovratno mijenja utakmicu, ali nije svaki jednako loš. Crveni karton s penalom prije 51. nema računice, dok nakon toga sve više i više ima smisla zaustaviti loptu rukom na gol crti. To je statistika, egzaktni podaci dobiveni iz nezamislivo velike baze podataka.
Danas je nogomet kompleksniji nego ikada prije. Igrači primaju nevjerojatnu količinu podataka: o sebi i o suparnicima; individualnih i grupnih izvještaja. Analizira se gotovo svaki segment igre i u njima se traže pravilnosti i statističke mogućnosti. Malo toga je prepušteno slučaju i sve je podređeno rezultatu. Između ostalog, i namjerno kršenje pravila. Baš u tom dijelu namjernog kršenja pravila upliće se moralni aspekt ove priče, kojeg danas nećemo analizirati. Kad su pravila tu da se poštuju, a kad da se krše ─ to je pitanje koje treba postaviti na individualnoj razini. Ovdje postavljamo pitanje kada je rezultatski isplativije dobiti karton nego gol.
Kao i u pokeru, bitno je poznavati šanse za pozitivan ishod. Jer ništa ne mijenja nogometnu utakmicu kao crveni karton, ali svaki karton nije isti. Osim ako ga ne dosudi Mike Dean – a onda je, barem statistički, gotovo sigurno pogrešan.
