Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Kako HNS tjera navijače s tribina

Ne trebamo nove stadione, trebamo novi nogomet

Ako samo malo duže pogledate, slike sa stadiona će vam reći puno o nogometu koji se igra na njima. Ušminkani, luksuzni, stari, obnovljeni, pokrpani, oronuli, zapušteni, održavani – svi pričaju svoju priču. Priču koja ne dolazi iz samog stadiona, jer on je samo posljedica stanja oko njega.

Hrvatski nogometni savez je po ideji Damira Miškovića odlučio pomoći klubovima da postave nove travnjake. HNS će tako svakom klubu donirati po 3,5 milijuna kuna za postavljanje hibridnog travnjaka, ugradnju odgovarajuće drenaže i navodnjavanja, grijanja i prvu godinu održavanja. Od samih klubova se očekuje financiranje projektne dokumentacije, a od lokalne samouprave financiranje pripremnih komunalnih radova.

Projekt ima još gomilu upitnika, dosta toga nije jasno ni do kraja transparentno, ali – za divno čudo – donosi inicijativu. HNS napokon ulaže novac kojeg itekako ima po bankovnim računima u nešto dugoročno vrijedno – u razvoj infrastrukture. Kao i obično, okidač su izbori, ali to je manje bitno jer očito se može kad se hoće. Pitanje je zašto se nije htjelo prije i zašto klubovi rade u korist vlastite štete kad ne pritišću savez da im pomogne jer taj novac pripada upravo klubovima. Odgovor znamo, a znamo i cijenu pojedinih Županijskih saveza, ali to je sada manje bitno. Navikli smo.

Uredni travnjaci će, prema objašnjenju saveza, omogućiti prvoligašima kraću zimsku i dužu ljetnu stanku, smanjiti broj ozljeda, prilagoditi kalendar većini europskih liga, smanjiti troškove klubovima za zimske pripreme, unificirati terene te omogućiti bolje uvjete nogometašima i veću draž gledateljima na stadionima i pred malim ekranima. I to je objašnjenje sasvim valjano.

Izostavalja se, međutim, to da će time HNL dobiti neusporedivo bolju scenografiju – jer zeleni travnjak je puno bolja kulisa za televizijski prijenos od blatne oranice i samim time HNS dobiva atraktivniji proizvod, nešto što izgleda bolje na televiziji. Suština je ista, glumci i scenarij su nepromijenjeni, ali scenografija podiže dojam.

Što su veći redovi, što su besmislenija pravila i što su veće ovlasti represivnog aparata, to je veća šansa da se izazove nered

Međutim, pravo stanje brige za naš nogomet i navijače daje slika koja je ocrtana u nedjelju na Maksimiru kad je Lokomotiva ugostila Hajduk. Ta slika zaista priča priču o stanju u hrvatskom nogometu.

U moru navijača, na niskoj temperaturi, u redu je strpljivo čekao i jedan mališan. Šestogodišnji Ilija Tucaković iz Starih Mikanovaca je s ocem, bratom i rođakom došao na utakmicu u Zagreb. I to je njegov krimen, jer organizator utakmice, ali i Hrvatska kao država kroz prisutne organe reda, malog Iliju tretira kao problem.

Procedura za svih tisućinjak gledatelja na južnoj tribini bila je ista: kupnja personalizirane ulaznice, ulazak kroz brojače, prvi pretres na brojačima, drugi pretres neposredno prije ulaza na tribinu i tek onda se ulazi u prostor za gledanje utakmice. Za obavljanje tog procesa potrebno je barem dva sata, tako da su ljudi koji su pod južnu tribinu došli u 14:00 propustili čitavo prvo poluvrijeme. Razlog takvom zastoju je potpuni izostanak svake suvisle organizacije. Prvo je bilo potrebno pokazati osobnu iskaznicu na ulazu na perimetar koji je oko parkinga postavila policija. Onda je trebalo čekati red na blagajni, gdje je radila samo jedna blagajnica kojoj se morala pokazati osobna kako bi personalizirala ulaznicu za utakmicu.

U ideji, personalizirane karte služe svrsi. Gledatelji sjede na svojim mjestima, organizator uz pomoć napredne tehnologije ima pregled tko je kupio koju kartu, a naknadno se video nadzorom može pronaći krivac za eventualne izgrede, zahvaljujući podacima koje ima organizator događaja.

I sva sreća za Lokomotivu da se još tamo 1871. rodio Slavoljub Penkala, jer bez njegovih izuma ne bi mogla personalizirati karte i organizirati utakmicu. Naime, blagajnica koja je radila u kućici ispod južne tribine ulaznice je personalizirala tako da je na njih upisivala ime i prezime s osobne iskaznice, velikim slovima na vrh unaprijed isprintane ulaznice. Zaista korisno i efikasno.

Na stranu to što je taj prilično lagan zadatak radila sporo poput nesigurnog prvašića; cijeli proces je sulud jer ne donosi ništa osim usporavanja procesa kupovanja karte. Brojači na ulazu nisu radili, tako da se dodatna gužva stvarala pri ulazu u krug stadiona, gdje se opet trebalo pokazati osobnu, da bi se osobnu trebalo pokazati i na drugom pretresu pri ulazu na samu tribinu.

Personalizacija, vaučerizacija i pravna država koja kroz angažirane policijske snage nadzire lakrdiju koja se događa. Rezultat čitavog procesa nije nikakvo povećanje sigurnosti. Dapače, povećava se rizik jer navijači čekaju zbijeni u redovima, a onda ih policija na tribini grupira tako da su opet što zbijeniji povećavajući mogućnost stampeda, ozljeda i smanjujući komfor ljudi koji su uredno platili personaliziranu ulaznicu za točno određeno mjesto. Umjesto da se za malog Iliju iz Starih Mikanovaca smisle modeli kako ga privući na stadion, sve se radi kako njegovu ocu nikad više ne bi palo na pamet ispuniti djetetu želju da pogleda utakmicu.

Naravno, HNS to ne brine puno.

Situacija iz Maksimira je nešto što se redovito ponavlja, isti proces se događa na gotovo svim Hajdukovim i Dinamovim gostovanjima. Situacija je to koja bi se trebala prevenirati ili barem sanirati, ali nikoga zapravo nije briga. Jer svi navijači su huligani i svi su automatska smetnja za organizatore utakmice.

Što su veći redovi, što su besmislenija pravila i što su veće ovlasti represivnog aparata, to je veća šansa da se dogodi cirkus i da se izazove nered, koji će samo dokazati kako su svi navijači huligani koje treba batinati, kao što je napravila policija pri izlazu (!!!) s Maksimira. Bio to mali Ilija ili bilo tko od ostalih tisućinjak ljudi koji nisu zapalili one, po pedantnim podacima HHO-a, 23 baklje – nije važno, poanta je ostvarena. Kad već nedostaje sposobnosti kod organizatora i policije da otkrije onih problematičnih dva posto koji su prekršili pravilo, onda je najbolje krivnju kolektivizirati i prebaciti na sve navijače i time sakriti svoju potpunu nekompetentnost.

Dugo je trebalo vremena HNS-u da shvati kako je potrebno uložiti novac u travnjake kako bi podigao vrijednost svog proizvoda i poboljšao uvjete onima koji će im kasnije zaraditi novac. Ima li ikakve šanse da savez i klubovi žive od navijača, od ljudi koji su spremni konzumirati njihov proizvod?

Vjerojatno ne, jer navijači su HNS-u samo problem.

Savez bi najbolje funkcionirao kad ih ne bi bilo, kad bi bio ostavljen u svojem privatnom svemiru u kojem je dovoljno isplatiti 25.000 eura županijskom nogometnom savezu da ostaneš na čelu i častiš se cifrom od otprilike 20 milijuna eura. Baciš mrvice podanicima, navijače provociraš ulascima na poluvremenu zbog personaliziranja ulaznice kemijskom, pokvarenih brojača na ulazima i trostrukih pretresa, sve proglasiš huliganima i problemom, kitiš se plasmanom na SP reprezentacije koja je umalo ostala bez njega zbog tvojih katastrofalnih izbora trenera i nastavljaš dalje u istom ritmu u idućem mandatu. Pod lažnom egidom sigurnosti uvodiš pravila kojima ćeš izvršiti dodatni pritisak da ti dijete od šest godina nikad više ne dođe na tribinu i da većina klubova zaista ovisi o tome koliko će im za novi teren dati savez. Jer svoj novac ne mogu zaraditi s obzirom na to da na sve načine tjeraju navijače s tribina.

Slike s hrvatskih stadiona pričaju priče, a ti stadioni manifestiraju stanje našeg nogometa. Hladni, oronuli, tužni i prazni. Dobit će novu scenografiju za ono što će se vidjeti na televizijskim kamerama i projekt HNS-a je zbilja vrijedan pažnje. Ali to neće promijeniti ono što se događa na tribinama. Tamo će i dalje sve biti hladno, oronulo, tužno i prazno. To je priča koja ne dolazi iz stadiona, nego iz stanja oko njega. Ne trebamo nove stadione, oni će doći kad dobijemo novi nogomet.

Jer sve što se događa izvan stadiona nepogrešivo se reflektira na tribinama. Upravo ovima za koje se iz HNS-ove vrhuške njemu služanskih klubova nadaju da će nestati u dugačkim redovima za izmišljenu i suludu personalizaciju kemijskom olovkom.