Otkako je Sergej Jakirović krajem kolovoza preuzeo Dinamo, nekoliko utakmica je imalo potencijal za ulazak u povijesne knjige kao prekidač koji je okrenuo sezonu na put do uspjeha.
Prva takva utakmica bila je pobjeda protiv Osijeka na Opus Areni početkom rujna. Jakirović je preuzeo momčad nakon ispadanja u Ateni od AEK-a, u prvoj utakmici se relativno jednostavno razračunao sa Spartom, pa je dominantno slavio protiv Rijeke na Maksimiru. Novinari bliski Maksimiru pisali su insajderske izvještaje o “energiji atomske bombe” koju je Jakirović donio u klub, prepričavali su pozitivnu atmosferu i koliko su treninzi drugačiji nego što su bili ranije te sezone, bez obzira na to što je plan igre ostao vrlo sličan onome koji je imao Igor Bišćan.
Istraživanja konzultantske kuće 21st Club potvrdila su da šok terapija donosi rezultate. Otprilike osam kola nakon dolaska novog trenera postoji val želje za dokazivanjem i hvatanja mjesta u trenerovim planovima, a samim time i skok u individualnoj izvedbi. Međutim, ne trebaju u Dinamu kopati po nalazima londonske konzultantske kuće, dovoljno se vratiti u nedavnu povijest.
Recimo, kad je Bišćan preuzeo ekipu, u prvih je sedam utakmica primio samo jedan gol. Za usporedbu, Dinamo je u zadnjih 25 utakmica mandata Ante Čačića čistu mrežu zadržao tek pet puta i jasno je da je Bišćan samim svojim dolaskom izazvao pozitivni moral koji je podigao momčad u kriznoj kategoriji. Jednako kao što je Dinamo u zadnjih 10 utakmica mandata Željka Kopića u šest navrata zabio jedan ili nijedan gol, pa je s Čačićem u uvodnih 10 čak pet puta zabio tri ili više, jer je promjena trenera šok terapija koja obično donese rezultate, pogotovo kad u svlačionici ima dovoljno igrača koji se stvarno mogu i moraju boriti za pozicije.
Ono što je Jakirovićev potez učinilo uspješnim bilo je to da nije morao drastično presložiti momčad kako bi stvari funkcionirale
Jakirovićev problem je to što mu se već u trećoj utakmici dogodio teški kiks. Medeni mjesec bio je na vrhuncu, atmosfera je bila odlična i Dinamo je otišao na uzvrat protiv Sparte samo rutinski odraditi prolazak dalje. No, Sparta je imala drugačije planove. Lukáš Haraslín zabio je već u drugoj minuti, u 24. je bilo 2:0, a Dinamo je bio loš i potpuno pregažen. Na kraju je Sparta pobijedila s 4:1 i nadoknadila minus od dva gola iz prve utakmice, a Dinamo je dobio još jednu potvrdu da glavni problem ipak nije bio u Bišćanu i nedostatku energije kojom može preokrenuti stvari.
Samo četiri dana nakon triježnjenja u Pragu, Dinamo je gostovao u Osijeku. Ponovo je igrao loše, gubio je 2:0 i stvari su izgledale nepopravljivo. Mahir Emreli je zabio za smanjenje, ali Dinamova igra nije ulijevala povjerenje. Međutim, prvo je Darko Nejašmić na isteku regularnog dijela utakmice igrao rukom na rubu kaznenog prostora i Mario Zebec je nakon intervencije VAR sobe pokazao na kazneni udarac za izjednačenje, a onda je Dino Perić u 96. iznudio jedanaesterac iz kojeg je Bruno Petković donio pobjedu.
Za momčad koja je bila na rubu toga da spoji dva teška nokauta na uzastopnim gostovanjima, pobjeda u sudačkoj nadoknadi potencijalna je prekretnica sezone. Riječ je o psihološkom skoku koji je Dinamu u tom trenutku bio nužan.
Međutim, utakmica u Osijeku nije promijenila sezonu. Bila su to važna dva ili tri boda, pogotovo u kontekstu pozicije u kojoj se trenutno nalazi, a nakon Osijeka su uslijedile četiri vrlo uvjerljive pobjede, ali poanta je u tome da Dinamo nije podigao razinu igre. U pobjedama i u porazima ogledali su se jedni te isti problemi.
Druga utakmica koja je potencijalno mogla preokrenuti sezonu je izbacivanje Betisa. S jedne strane, radio se o ogromnom psihološkom impulsu jer Dinamo je u dvomeč ušao kao potpuni autsajder, a izašao je kao pobjednik. Nanizao je Dinamo puno skalpova prethodnih godina, a Betis je bio podsjetnik momčadi da ima kvalitetu s kojom se može nositi sa suparnicima iz samog vrha europskog nogometa. Izbacivanje Betisa bilo je dodatni oblik mobilizacije cijele svlačionice i znak da se Dinamo može nositi s pritiskom vrhunskih momčadi.
Međutim, osim navale morala i samopouzdanja, Betis je Jakiroviću donio još jednu stvar. Jakirović je prije zimske pauze tražio “rakete” koje će mu donijeti okomitost i brzinu u napadanju suparničkog kaznenog prostora. U uzvratnoj utakmici protiv Betisa prvi put smo vidjeli Arbëra Hoxhu kako dominira i vidjeli smo kako Dinamo može biti opasan kad se osloni na krilne igrače. Ne samo da je Jakirović dobio psihološki efekt, dobio je i taktički element koji je tražio.
Ali kao što utakmica protiv Osijeka nije prelomila sezonu, tako je nije prelomio ni Betis. Dinamo je iza toga pobjeđivao, gubio, ali je igrao isto; niti jedan problem u igri nije riješen i ništa se bitno nije promijenilo.
Ono što je prelomilo sezonu bilo je polufinale Kupa protiv Hajduka.
Najmanje je u cijeloj priči bitna pobjeda. Naravno, bilo je lijepo plasirati se u finale Kupa nakon tri godine i još je ljepše bilo pobijediti rivala na njegovu terenu dvaput u četiri dana, ali suština je u tome da je Jakirović u Kupu protiv Hajduka promijenio strukturu momčadi u formaciju 3-5-2.
Tijekom cijelog Jakirovićeva mandata Dinamo je igrao u 4-2-3-1. Tako je igrao i tijekom cijelog Bišćanova mandat, a i veći dio Čačićeve vladavine. Igra s četvoricom u zadnjoj liniji, dva krila i desetkom iza napadača bila je standardno Dinamovo izdanje. Ponekad su stvari malo varirale, ovisno o Petkovićevu raspoloženju i tome koliko Martin Baturina sudjeluje u izgradnji napada, ali počinjalo se i završavalo s 4-2-3-1 formacijom. Jakirović je u Splitu prešao na 3-5-2 i povukao je potez kojim je okrenuo sezonu na put do uspjeha.
Ono što je Jakirovićev potez učinilo uspješnim bilo je to da nije morao drastično presložiti momčad kako bi stvari funkcionirale. Stefan Ristovski je tu — igra stopera, malo mu se promijenila uloga, ali je tu. Obojica stopera su tu — Kévin Théophile-Catherine i Maxime Bernauer nastavljaju igrati u tandemu, ali sada brane nešto malo manje prostora. Josip Mišić i Petar Sučić kao baza veznog reda su praktički u nepromijenjenim ulogama. Baturini se uloga malo promijenila, više sudjeluje u izgradnji napada i ima više mjesta za napasti, a praktički se ništa nije promijenilo ni Petkoviću koji se svejedno spušta prema sredini, ali ima metu više kojoj može dati loptu.
Zapravo, jedina prava razlika je za krilne igrače koji se moraju koncentrirati i na obranu, ali nije ni za njih to drastično drugačije. Gdje su stajala Dinamova krila protiv Betisa, ali i u hrpi drugih jakih utakmica, uključujući i derbije u HNL-u, pogotovo protiv Hajduka i Osijeka? Na svojoj polovici, čekajući kontranapade. Tako da dublje pozicioniranje kad se Dinamo brani nije nešto novo; a kad Dinamo napada, ionako je cijela momčad na suparničkoj polovici i treba trčati natrag kako bi se zaustavila suparnička tranzicija.
Prelaskom na 3-5-2 Dinamo je dobio još jednog igrača u završnici akcija, a — pričamo li o Sandru Kulenoviću, koji najčešće igra u ulozi Petkovićeva partnera — s dodatnim je napadačem dobio fizičku snagu u duelima i kontroli drugih lopti, još jednu referentnu točku koja okupira suparničke stopere i figuru koja napada dubinu. Kulenović ima fantastičnu energiju, odličan je u igri bez lopte, odrađuje zadatke kojima nadopunjava Petkovića i prometnuo se u heroja proljetnog dijela prvenstva.
Porasla je produkcija i Baturini koji sada ima bolje opcije za dodavanja jer za kombinatoriku ima Petkovića koji je ionako uvijek dolazio u prilaz, a ima i Kulenovića koji će napasti dubinu. Može se spustiti do Mišića ili sve do stopera jer zna da će Petković popuniti prostor između linija, a može odlutati prema krilima i ondje naći partnere za kombinacije.
Dinamo je dodatnim napadačem postao opasniji. Ne samo da ima dodatnog igrača u završnici, nego je Kulenović nadopunio ono što nedostaje kod Petkovića, a više nije toliko jednostavno blokirati dodavanje prema Mišiću jer je kut ulaska iz obrane sasvim drugačiji kad se igra s trojicom stopera u odnosu na igru s dvojicom, ali i zbog toga što se Baturina može spustiti i preuzeti loptu.
Međutim, Dinamu je najveći problem bilo to što je ranjiv na suparničke kontranapade. Prelazak na formaciju s trojicom u zadnjoj liniji riješio je jedan dio problema jer se Dinamo u postavljenom napadu ionako podizao visoko na suparničku polovicu, a bekovi su se priključivali krilima. Oni su ondje nešto kombinirali, pa čak su redovito i stvarali višak, ali suparnici su relativno jednostavno branili svoj kazneni prostor jer je bilo premalo meta ispred suparničkog vratara.
Jakirović je, u suštini, žrtvovao bekove i bočne prostore. Jedan bek je postao dodatni stoper, drugi je pomaknut u napad, a krila su ostala sama u bočnim prostorima, ali iz toga ionako ništa nije dobivao. Ovako ima još jednu figuru u završnici, ima dodatnog igrača u obrani koji pomaže u kontroli prostora kad je suparnik u kontrama i naglasak u kreiranju šansi posjedom lopte dodatno je stavljen na osovinu Mišić-Baturina-Petković, umjesto na traženje okomitih ‘raketa’ na krilima koje nemaju koga gađati u sredini.
Dinamo može izgubiti od Rijeke, jednako kao što je tu i tamo pobjeđivao nakon Osijeka ili Betisa. Ali tada nije riješio probleme i nije pogodio prekidač kojim je okrenuo sezonu, a prelaskom na 3-5-2 je to napravio. Taktičkim manevrom je riješio manjak igrača u završnici i lošu obrambenu tranziciju, a to su bila dva ključna problema tijekom cijele sezone koja ponovo prelazi na Dinamovu stranu.
