Postao je prvi stranac kojeg je engleska javnost imala priliku pratiti kako se od nedokazanog 16-godišnjeg talenta pretvara u dominantnu silu koju je bio užitak gledati. Primio bi loptu, zavaljao bi svog čuvara i izbacio ga iz ravnoteže s nevjerojatnom elegancijom, a onda bi podigao glavu kako bi našao suigrača.

Jednostavno, u cijeloj Premier ligi nije bilo veznog igrača koji ga je mogao staviti pod kontrolu. Povlačio se prema obrani, primao lopte i povezivao redove svoje momčadi. Kretao se kroz sredinu i dolazio taman onamo gdje treba, nikad previše blizu i nikad predaleko od lopte izluđujući svoje čuvare kojih se otresao s takvom lakoćom, a onda je ponovo uključivao svoje suigrače stvarajući im šansu za šansom. Cesc se zapravo igrao nogometa i nije bilo načina da ga se zaustavi.

Nakon što je dominirao Premier ligom kao Arsenalov centralni veznjak i glavni igrač, Fàbregas je kao idući korak u karijeri odabrao povratak u Barcelonu. Valjda ga je nešto vuklo da se dokaže ondje gdje je sve počelo, iako je znao da će imati drugačiju ulogu u odnosu na ono što je radio u Arsenalu. Međutim, valjda ni on sam nije slutio koliko će drugačija ta uloga biti. Odjednom je postao napadač, lažna devetka koja je trebala pomagati u stvaranju prostora u zadnjoj trećini. Od čovjeka koji je prostor i šanse kreirao s loptom u nogama, u Barceloni je postao igrač koji je svoju viziju igre koristio tako da kreira prostor suigračima odvlačeći za sobom obrambene igrače. Nije bio toliko dominantan kao u Arsenalu, ali i taj suptilni dio posla je odrađivao maestralno. Uvijek ondje gdje treba biti, s pregledom svega što se događa oko njega.

I upravo zato što je uvijek bio ondje gdje treba biti kroz Fàbregasa se može pratiti kako se nogomet razvijao u zadnjih desetak godina.

Nogomet je postao brži i efikasniji, manje je vremena na lopti i to nisu uvjeti za Cesca

Prvo je u Arsenalu bio centralni vezni koji je dobivao svoje dvoboje na sredini terena i tako stvarao prostor na način da je u napadu mogao igrati i Marouane Chamakh. Geometrija igre je bila takva da je gužva bila u svakoj od linija; a kad bi Fàbregas probio suparnički vezni red, otvorio bi se krater između linija i napad na postavljenu obranu bi se praktički pretvarao u kontru jer bi se pojavljivao otvoreni prostor.

U Barceloni je postao lažna devetka jer su se obrane počele slagati tako da zadržavaju kompaktnost kako bi smanjile brisani prostor između obrane i veznog reda. On je kreirao u zadnjoj trećini, odvlačeći svoje čuvare i otvarajući džepove prostora u koje su uskakali njegovi suigrači.

Međutim, tek njegova priča u Chelseaju daje punu sliku gdje je organskim razvojem došao suvremeni nogomet. Nakon fantastične sezone u kojoj je pod Joséom Mourinhom skupio monstruoznih 20 asistencija, nogometna je evolucija počela vući Fàbregasa prema natrag. U odnosu na ono što je igrao u Barceloni i Španjolskoj, povukao se 60-ak metara unatrag. Postao je zadnji vezni jer pojava presinga koji je postao paradigma igre je teret kreacije stavila baš na tu poziciju. Od osmice, do desetke, na devetku i natrag na šesticu, sve kako bi odgovorio zakonitostima igre i etapama u razvoju nogometa.

Fàbregasu je danas tek 31 i u sebi ima dovoljno snage da bude na vrhu, ali već neko vrijeme ne odrađuje ono što treba odrađivati iako se i dalje redovito nalazi ondje gdje treba biti. I zato se mora spustiti u Monaco, na razinu ispod. Međutim, nije do njega.

Dan-danas vjerojatno nema igrača koji može individualno zaustaviti Fàbregasa. Kad bi igrao jedan-na-jedan i u uvjetima nogometa koje je imao u Arsenalu, njegov bi talent bio dovoljan za dominaciju. Međutim, nogomet je postao bitno drugačiji sport. Ova sezona Premier lige ide u smjeru da bude najefikasnija u zadnjih 50-ak godina. Dosad, u prvih 210 utakmica sezone, pada 2,85 golova na 90 minuta, što je najviše još od 1968. kad je bilo 3,02 gola po utakmici. Istovremeno, broj udaraca je u padu što znači da se zabija nikad više golova s nikad manje šutova. Tamo 2009., kad je Fàbregas dominirao u Arsenalu, bilo je 29 udaraca po utakmici, a ove sezone je taj broj pao na nešto manje od 25. I zapravo, nakon što je broj udaraca konstantno rastao od 2004. do 2009., isto tako konstantno pada sve do ove sezone.

Mjerljivi su to pokazatelji koji jasno dočaravaju promijenjene okolnosti igre. Nogomet je postao brži i efikasniji sport, manje je vremena na lopti i to nisu uvjeti za Fàbregasa. Kad on primi loptu i izbaci igrača, dok još nije podigao glavu već mu je došao drugi suparnik koji će mu odnijeti loptu. Prebrz je moderni nogomet da bi se on onako romantično igrao nogometa. Isto tako, kad on treba bit taj drugi, Fàbregas kasni u presing i ostavlja suparniku koju sekundu vremena da podigne glavu i nađe rješenje, a to onda omogućava suparniku da stvori višak ondje gdje treba i da bude još efikasniji u završnici.

Na oproštaju od Premier lige Cesc je dobio kapetansku vrpcu oko ruke i priliku da se oprosti golom iz penala.

I taj penal je savršena ilustracija zašto više za njega nema mjesta na samom vrhu. U pritrčavanju lopti Fàbregas nije samo zastao kako bi prevario vratara, on je oklijevao dok ne nađe rješenje. Vratar mu je obranio jer oklijevanje kako bi se izvukla sekunda više za podizanje glave i pronalazak rješenja je postao luksuz kakav nogomet više ne trpi.

Svaki put kad primi loptu, Cesc Fàbregas je i dalje pokazuje kako je nevjerojatno talentiran nogometaš savršenog pregleda igre i tehnike koja graniči s umjetnošću. On i danas može isto onako elegantno primiti loptu i zavaljati svog čuvara kako bi ga izbacio iz ravnoteže, ali više naprosto nema vremena podignuti glavu kako bi odredio rješenje i našao suigrača. Nije do njega jer on je ostao jednako dobar, nogomet je taj koji se promijenio.

Znao je to i Cesc kad je prilazio tunelu, bio je potpuno svjestan kako je nogomet na toj razini postao prebrz za njega. Okrenuo se oko sebe, zagrizao usnu i obrisao suzu koja se izdajnički spustila niz lice.

Suzu u kojoj bi trebalo biti puno ponosa jer rijetki su se igrali nogometa tako elegantno i dominantno kao što je to radio Cesc Fàbregas.