Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Kako je UEFA izigrala nogomet

Farsa oko Financijskog fair playa

Kažu kako je najveći trik koji je vrag napravio onaj kad je uvjerio svijet da ne postoji.

Već u inauguralnom govoru nakon što je izabran za UEFA-ina predsjednika u siječnju 2007. Michel Platini je naglasak stavio na solidarnost u nogometu kroz potrebu da se zaštite proizvodne sredine i da se ograniči količina novca koja se može potrošiti na transfere i plaće igrača. Platini je propovijedao nogomet koji se vraća svojim korijenima i koji u fokus stavlja igru, a ne novac.

Bila je to nužnost, jer UEFA svoju punu legitimaciju dobiva kroz sve one amaterske momčadi koje guraju loptu u svrhu zabave i kroz svu onu djecu koja diljem Europe treniraju nogomet. Takva masa ljudi koja čini osnove organizacije podloga je za donošenje svih strateških odluka kojima se upravlja europskim nogometom . Međutim, ta je legitimacija bezvrijedna bez moći koja dolazi kroz vrhunske klubove. Kraće rečeno, UEFA i njezina moć ovisi o novcu koji zarađuje na osnovu toga što vrhunski klubovi igraju Ligu prvaka.

I sam je Platini, kasnije uhvaćen u malverzacijama, osramoćen i izbačen iz nogometa, to jako dobro znao. Moderni nogomet se temelji na novcu, a nitko nije bolji u proizvodnji novca od onih 15-ak najboljih klubova.

Dok je uvjeravao svijet da ide u borbu za povratak nogometa korijenima, bilo je nužno ostvariti potporu vrhunskih klubova za uvođenje Financijskog fair playa kao modela financiranja u kojem se može potrošiti samo ono što se zaradi na tržištu. Bez njih podrška malih nema neku težinu, jer mali iza sebe nemaju lovu koja je potrebna da sustav funkcionira.

Iako je projekt naizgled bio usmjeren baš protiv njih, vrhunski su klubovi pristali na Platinijevu ideju jer su za to imali vrlo pragmatične razloge. Uvjerio je svijet da takvi klubovi nemaju interes u ovakvoj reformi, a na kraju su upravo oni najviše profitirali. Cilj Financijskog fair playa s njihove strane nikad nije bio stvoriti solidarnije uvjete u vrhunskom nogometu nego zaštititi vlastite interese. Od samog starta ideje klubovi su shvatili kako je to najbolja prilika da se zabetonira postojeće stanje na tržištu i da kroz Platinijev projekt sačuvaju svoje pozicije tako da u startu onemoguće da novi abramoviči ili šeici uđu u klubove i upumpavanjem love stvore dodatnu konkurenciju na vrhu. Pristajanje na Platinijev projekt značilo je očuvanje zatečenog stanja.

Ideja FFP-a svela se na balansiranje UEFA-inih vodećih ljudi između onih koji ih biraju i onih koji ih hrane

A znali su, baš kao što je to znao Platini, da UEFA ne može bez love koju stvaraju kroz Ligu prvaka. Svjesni kako im takva pozicija pruža čvrstu sigurnosnu mrežu jer zajednički je interes da igraju Ligu prvaka, znali su kako će ih UEFA zaštititi od rigoroznih kazni koje su bile propisane za kršenje odredbi Financijskog fair playa samom prijetnjom izdvajanja u neku Superligu. Imali su savršen čip za pregovore, argument koji ih maksimalno štiti i omogućava da nastave s financijskim dopingom.

Šeik Mansour bin Zayed Al Nahyan je u prvih pet godina vlasništva nad Manchester Cityjem potrošio gotovo dvije milijarde eura, a kada su 2013. na snagu stupile odredbe FFP-a postalo je jasno kako će morati modificirati način financiranja kluba. Međutim, u Cityju nisu tražili rješenje kako staviti svoje poslovanje pod okvire nove regulative, nego su našli način kako izigrati pravila pod kojima su, barem nominalno, morali funkcionirati.

Kako donosi Der Spiegel u svojoj analizi dokumenata koji su procurili u aferi Football Leaks, klub je stvorio cijelu mrežu fiktivnih firmi preko kojih je kanalizirao šeikov novac u budžet kluba kako bi se premostile sve zabrane trošenja novca koji ne mogu zaraditi na tržištu. U normalnim okvirima klubovi plaćaju igračima za korištenje njihovih image rights, daju im naknadu za korištenje igrača u marketinške svrhe. Međutim, City je odlučio doslovno izmisliti nove firme koje su postali kupci tih marketinških prava. Takvom ekshibicijom klub ne samo da je uštedio jer više nije morao plaćati igračima prava na korištenje njihova marketinškog potencijala, nego je dobio dodatne prihode koje je mogao opravdati UEFA-inim istražiteljima i tako smanjiti gubitke. U suštini se ništa nije promijenilo, šeikov novac je napravio mali put oko svijeta i opet završio u klubu.

To je bio bolje zamaskirani dio financijskog dopinga i financijske farse na kojoj je City gradio uspjeh. Ostali oblici nedopuštenog financiranja bili su puno očitiji.

Istražiteljima koje je UEFA poslala u klub nije bilo teško spojiti činjenicu da je tadašnji menadžer Manchester Cityja Roberto Mancini odjednom potpisao dva ugovora. Isti dan je sklopio ugovor sa Cityjem kao trener i s Al Jazira Sport & Culture Clubom kao savjetnik. Naravno, jedina poveznica je vlasnik — šeik Mansour. Isto tako, sponzorski ugovori su sklapani s Turističkom zajednicom Abu Dhabija i Etihadom, koji su dio portfelja koji drži vlasnička prava i na sam klub.

Ali nitko financijski doping nije radio očitije i bahatije od PSG-a.

Slučaj Neymar, u kojem je igrač otkupio sam sebe od Barcelone novcem koji je dobio da postane maneken za Svjetsko prvenstvo 2022. i onda potpisao za PSG, samo je vrhunac sprdanja s propisima i ruganja sa zdravim razumom svih koji prate nogomet. Međutim, ta razina bahatosti dolazi tek kao posljedica svih iskustava u kojima je PSG iz prve ruke shvatio da može što hoće i da za to neće snositi ozbiljne posljedice.

Tek što su nova pravila o financiranju klubova stupila na snagu, PSG je potpisao ugovor s katarskim Ministarstvom turizma u ukupnoj vrijednosti od 215 milijuna eura. Ono što razlikuje taj ugovor od onog koji je Atlético Madrid imao s Azerbejdžanom je činjenica da se Katar nije oglašavao niti na dresovima, niti na stadionu, niti čak na web stranici. Zapravo, nije bilo nikakvog marketinškog traga ogromnog sponzorskog ugovora, a lova je ostala — kao i u ostalim ugovorima koji su dolazili gotovo isključivo iz državnih tvrtki koje su bile pod kontrolom klupskog vlasnika.

Manchester City i PSG — ali i Monaco, Bayern i mnogi drugi koji se spominju u kontekstu malverzacija koje su dokazane dokumentima iz Football Leaks koje Der Spiegel analizira — ponašali su se tako bahato zato što su mogli. Znali su da se mogu rugati s regulativama kroz nebulozne i očito nerealne sponzorske ugovore jer će svejedno biti zaštićeni s obzirom na to da ih UEFA treba i da ih neće izbaciti iz Lige prvaka.

Tu je jednu od ključnih uloga odigrao Gianni Infantino — sadašnji FIFA-in predsjednik, a tadašnji UEFA-in glavni tajnik i najbolji simbol koliko je borba za nogomet kroz financijski fair play bila zapravo obična farsa od koje su profitirali samo koji su tada već bili najbogatiji klubovi na svijetu.

Der Spiegel je u posjedu više dokumenata koji svjedoče o tome da je Infantino bio u izravnom kontaktu s vlasnicima klubova i da je predlagao vrlo blage nagodbe za najteže prekršaje vrhunskih klubova, te da je izravno radio protiv Istražnog vijeća koje je stožerni dio FFP-a. Pod njegovim izravnim vodstvom zataškavani su nalazi neovisnih revizorskih kuća koje su dokazale kako su ugovori višestruko nerealni, odrađivao je prljavi posao u pregovorima i dokazivao kako pravila nisu ista za sve. Zapravo, Infantino je u cijeloj priči nastupao kao lobist najjačih klubova.

I to bi samo po sebi trebalo biti skandalozno. Međutim, s obzirom da je čitava priča od samog početka bila posađena na potpuno krivim temeljima, skandalozno je vrlo lako prevesti u očekivano.

Ideja koja je trebala zaštititi europski nogomet od nejednakosti pretvorila se u potpunu farsu. Vrhunski klubovi imaju naprosto previše stvarne moći i u strahu od izdvajanja takvih klubova u privatnu Superligu se ideja FFP-a svela na balansiranje UEFA-inih vodećih ljudi između onih koji ih biraju i onih koji ih hrane. Zapravo, svela se na servisiranje interesa velikih za relativno sitnu naknadu koja se prikupila kroz kazne.

Jedan od rijetkih klubova koji je izbačen iz europskih natjecanja bila je Malaga, klub koji je te godine završio prvi u svojoj grupi Lige prvaka i ispao u četvrtfinalu protiv kasnijeg finalista Borussije Dortmund s dva luda gola u sudačkoj nadoknadi. Međutim, jasnoća poruke koju je UEFA poslala vlasniku je zazvonila. Abdullah bin Nasser bin Khalifa Al Thani je shvatio da njegovi mutni poslovi neće proći i da neće moći upotrijebiti isti recept koji je upalio u Manchesteru, Parizu, Londonu ili Monte Carlu.

Financijski fair play je uvjerio svijet kako je zamišljen da vrati nogomet korijenima i da u fokus stavi igru, a ne novac. I dok nas je Platini uvjeravao kako će nogomet postati otvoreniji i bolje prilagođen tržišnim odnosima, trik se dogodio u tome što smo povjerovali kako vrhunski klubovi nemaju svoj interes. Kroz cementiranje postojećih pozicija negiranjem tržišta i onemogućavanjem upliva novog kapitala, nogomet je postao je još zatvoreniji, a farsa oko Financijskog fair playa potpuna.