Topnički dnevnici

Kako nastaje šampion

Uloga roditelja u stvaranju vrhunskog sportaša

U našem redovnom subotnjem ‘retrovizoru’ ovaj put podsjećamo na izdanje Topničkih dnevnika od prije neke dvije godine…

xxx

U životu se stvari ne događaju same od sebe. Puno toga, pogotovo u sportu, djeluje kao slučajnost i nekontrolirani upliv sreće, ali uvijek postoji proces koji od obične djece stvara sportaše. Završnu stavku, onaj krajnji produkt tog dugotrajnog procesa svi vrlo lako možemo opažati jer nam ga mediji serviraju na dnevnoj bazi. Problem je što zaista rijetko kad znamo što se krije iza tog procesa.

U procesu koji od običnog čovjeka stvara sportaša sudjeluju samo trener, roditelji i sportaš sam. Svi ostali su pomoćno osoblje koje se uključuje naknadno kako bi uljepšalo završni proizvod.

Uspjeh u sportu i slava uvijek su usko povezani, a popularnost obično donosi novac. Sportaše gledamo kao idole, s tim da nas ne zanima proces nego samo završna stavka. Dijelom ta želja proizlazi iz toga što nam je tako lakše zamisliti da se ondje nalazimo baš mi. Svi smo barem jednom zamislili kako baš mi izvodimo onaj Zidaneov volej, ali nije nam palo na pamet zamišljati se kako trčimo sve one kilometre sa žuljevima na nogama. Ne želimo znati kako je to, jer se onda nećemo moći lagati kako nam je samo malo nedostajalo da tamo budemo baš mi.

Zato volimo reklame u kojima je sve tako jednostavno i savršeno. Kad nam se s reklama smiješe manekenke. vidimo krajnji proizvod, ali ne vidimo ljude koji šminkaju, rade frizure, fotografiraju i peglaju završne detalje u Photoshopu. Isto je i sa sportašima. U sportu je gomila ljudi koje ne percipiramo, a koji odrađuju posao šminkera, frizera i fotografa. Na kraju, kao krajnji produkt vidimo samo sportaša, a iza njega se gura sva sila menadžera, PR stručnjaka, nutricionista. Čitava ta vojska nedvojbeno ima važnu ulogu u vrijednosti krajnjeg produkta, ali nitko od njih nije zapravo stvorio sportaša.

Sportaš uvijek nastaje – ali i propada – u trokutu dijete-roditelj-trener.

Trener je iznimno bitan u pretvaranju djeteta u talentiranog individualca, a onda i u uspješnog sportaša. To je nekako samorazumljivo, ne treba valjda objašnjavati kako su stručna znanja koja ima ključna u razvijanju djetetova potencijala. Samo, uloga trenera je prilično prenapuhana, jer nijedan trener – ma koliko dobar bio – nije u stanju napraviti toliko dobroga koliko je prosječan roditelj sposoban poništiti. Često su upravo roditelji najveći neprijatelji svoje djece, sa svojom pohlepom za novcem i slavom, svojim kompleksima i neiživljenim snovima koje uzrokuju frustracije koje onda kanaliziraju kroz dijete. Tu je onda trener zaista nemoćan, jer s djetetom radi najviše tri sata dnevno i ne može utjecati kako će provesti ostalih 20-ak sati. Nebrojeno potencijalno blistavih karijera su uništili roditelji koji su se miješali ondje gdje nisu imali znanja.

Međutim, ponekad se dogodi da roditelj zaista ima potrebna znanja. Ako se odluči posvetiti svoj život i svoja znanja sportskom razvoju svog djeteta koje ima potencijal, vrlo lako može doći do slučaja savršenog sportaša.

Jednog takvog pokušao je stvoriti Marv Marinovich, potomak hrvatskih iseljenika u Americi. Marv je proučavao tehnike i metode treninga u Istočnoj Europi, te ih je modernizirao i implementirao u rad Oakland Raidersa, NFL momčadi u kojoj je bio zaposlen kao trener. Kad je njegova žena Trudi ostala trudna, smislio je jelovnik na kojem nije bilo soli, šećera i alkohola. Marv je krenuo stvarati super-sportaša i prije nego što je mali prvi put zaplakao, odlučio ga je provesti kroz proces u tvornici šampiona.

Kad se rodio maleni Todd, Marv je odmah u kolijevci radio određene vježbe kako bi podigao izdržljivost i fleksibilnost njegovih mišića. Kao dojenče, hranjen je kašicama isključivo od svježeg voća i povrća te sirovog mlijeka, a kad su mu nicali prvi zubići dobio je smrznuti janjeći bubreg koji je grizao. Do četvrte godine, Todd Marinovich bio je dječačić koji je mogao pretrčati 6,5 kilometara za 32 minute, a izrastao je u potpuno ambideksteričnog čovjeka koji može crtati, pisati i bacati loptu s obje ruke, ali i šutirati s obje noge bez velike razlike u uspješnosti. Razina motorike na koju je došao još uvijek nezgrapni dječačić bila je zapanjujuća i nešto vrijedno promatranja u svim sportskim institutima.

Dakle, Marv je od Todda napravio eksperiment, potpuno strukturirani projekt koji je imao sve alate da postane najbolji sportaš u povijesti američkog sporta. Kombinacija naprednih treninga i posebne prehrane dječaku rođenom 1969. pružila je uvjete kakve imaju sportaši u modernom dobu. Marv je izmišljao metode treninga kojeg su bile 30 godina ispred njegova vremena, a Todd nikad u životu nije okusio slatkiš, gazirano piće, hamburger i pomfrit. Na alkohol i duhan nije pomišljao. Rezultat je bio da je Todd bio motorički i tehnički najdominantniji igrač u srednjoj školi još kao brucoš, dok je na fakultetu paralelno igrao košarku i football.

Međutim, pritisak je ipak bio prevelik.

Još na fakultetu Todd Marinovich je uhićen zbog posjeda marihuane i kokaina. Napokon je skinuo oca s vrata, napokon je živio sam i mogao je pojesti glupu čokoladicu kao i sva ostala djeca. Kad je popustila čelična disciplina, pojavile su se pukotine u krhkom karakteru osobe koja nikad nije imala priliku biti dijete. Pa usprkos svim tim problemima koji su odjednom iskočili, Marinovich je izabran u prvoj rundi drafta i dobio je šansu u profesionalcima.

Ako želite postati šampion, morate imati disciplinu koju mi obični smrtnici nećemo imati. Tu disciplinu, želju i spremnost na odricanje vas nitko ne može naučiti

Čak je odigrao nekoliko utakmica, odveo momčad do tri pobjede i onda se epski raspao. Problemi s drogom su se gomilali, Todd je uzimao sve od kokaina, heroina do LSD-a, preko jeftinijih amfetamina. Nekoliko je puta završio u zatvoru i od čovjeka koji programiran da bude zvijezda, završio je kao ljudska ljuštura. Sve što je želio je ne biti više Todd Marinovich.

Slično kao i oni koji nemaju znanje, Marv je uništio sina. Živio je svoje snove kroz njega i tjerao svoje demone koji su se množili kroz frustracije koje je gomilao. Nije ni prvi ni zadnji roditelj koji je bio najveći neprijatelj svom djetetu. Njegov je sin imao i tehničke i motoričke sposobnosti kojima je on pridonio, ali i urođeno razumijevanje igre na kojem su radili svakog slobodnog trenutka. Kako je više puta izjavio, Todd je želio igrati football i obožavao je taj sport, a još i dan danas zna ponekad otići na otvorene treninge svog sveučilišta. Međutim, Todd nije, uz želju, imao disciplinu koja je bila potrebna da uspije u profesionalnom sportu, a to ga otac nije mogao naučiti.

Iz ove perspektive, jasno je kako je Marv gurao Todda do samog limita. Problem je u tome što ako ih treba gurati, to nije za njih. Ljudi su takvi, ako ih prejako lomite, u jednom trenutku će sigurno puknuti. Uloga trenera i roditelja je da dijete – odnosno mladog sportaša – vode do limita. Roditelj koji ima stručna trenerska znanja to može napraviti najbolje što je teoretski moguće. Može, u punom smislu riječi, stvoriti sportaša. A to je nevjerojatno teško, jer je konkurencija golema i nemilosrdna, a margina pogreške nevjerojatno mala.

Joško Vlašić je pet puta bio prvak Jugoslavije u desetoboju. Uz period dominacije u možda i najzahtjevnijoj atletskoj disciplini, završio je fakultet koji mu je pružio potrebna teoretska znanja. Joško nije trebao liječiti svoje frustracije zbog neuspješne karijere kroz svoje dijete kao što je to činio Marv Marinovich.

Nije u svom djetetu vidio priliku za zaradu. Nije imao savršene infrastrukturne uvjete, ali mogao se posvetiti svom djetetu – kao pedagog, trener i roditelj. I upravo zbog toga je proces u tvornici šampiona bio uspješan.

Nekako sam prilično siguran da nakon treninga Blanke Vlašić nitko nije trebao počistiti dvoranu ili skupljati rekvizite. Kad je skinula tenisice, nije ih bacila na pod nego ih je složila uz torbu. Jednako kao i golema većina vas, niti poznajem Blanku, niti sam ikad pričao s njom. Ono što znam je činjenica da ako želite postati šampion, morate imati disciplinu koju mi obični smrtnici nećemo imati. Tu disciplinu, želju i spremnost na odricanje vas nitko ne može naučiti. Kad bih završio trening i krenuo pod tuš, moje tenisice nikad nisu bile složene uz torbu, nego bih razmišljao o tome tek nakon tuširanja.

Blanku nije trebalo gurati, nije je bilo potrebno lomiti. Imala je unutrašnju disciplinu i želju, a kraj sebe je imala osobu koja je imala dovoljno znanja. U jednoj je osobi imala oca i trenera koji ju je mogao voditi do njezinih limita. Jednako kao što su Janica i Ivica to isto imali u Anti Kosteliću. Dvojica očeva koji su iz nemogućih uvjeta stvorili šampione i svjetske sportske veličine. Naravno, ta sportska izvrsnost ima svoju cijenu i traži žrtvu, kao što svaka izvrsnost traži. Zato nije ni dostupna baš svakome.

Stvaranje vrhunskog sportaša je proces.

Niti će svako dijete imati disciplinu i želju kakvu su imali Blanka, Janica i Ivica, niti će svaki roditelj imati znanja kakva su imali Ante Kostelić i Joško Vlašić koji su mogli voditi tvornicu šampiona. Uostalom, nije problem ako nemaju, jer svjetski prvaci su rijetko blago. Problem su oni roditelji koji na svakodnevnoj razini imaju sklonost miješati se u stvari koje ne razumiju, o kojima nemaju nikakva znanja zaboravljajući da je njihova prva uloga da budu roditelji. Ne treneri, ne menadžeri, nego roditelji koji neće uništavati život vlastitog djeteta.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.