Međutim, činjenica da je svoje stažiranje za vrijeme studija odradio u nogometnom klubu Bayer Leverkusen potpuno je promijenila taj njegov put po Južnoj Americi. Michael Reschke, u to vrijeme Leverkusenov sportski direktor, a kasnije direktor u Bayern Münchenu i Stuttgartu, ponudio je Boldtu dodatnu stipendiju da tijekom šest mjeseci koje je planirao provesti u Južnoj Americi boravi u Argentini i da prati lokalne lige u potrazi za zanimljivim nogometašima. Boldt je kao student radio na stvaranju baze podataka koja je sadržavala informacije o potencijalnim pojačanjima i preko toga je znao je dovoljno o tome na što Leverkusen stavlja naglasak kod procjene pojačanja i koje dodatne informacije treba doznati o igraču. Njegovo je bilo samo gledati.

I samo tako, preko noći, Jonas Boldt je postao skaut za bundesligaški klub u Argentini.

Mnogi bi rekli da je time dobio posao iz snova. Putovati i biti plaćen za gledanje nogometnih utakmica, pomagati omiljenom klubu i donositi odluke koje potencijalno mogu biti vrijedne milijune eura — teško da se može zamisliti nešto što više golica maštu prosječnog pratitelja nogometa. Međutim, ogromni dio tog posla je uzaludan jer možda 0,1 posto igrača koje je skaut pogledao njegov klub potpiše. A i pomalo je autističan jer se stalno vrtite kroz iste igrače, iste situacije i pokušavate naći neku skalu kojom možete preslikati sposobnost zanimljivog igrača u jednom okruženju i jednom stilu nogometa na vaše okruženje, vaš klub i vaš stil nogometa, a onda tog jednog zanimljivog morate uspoređivati s još desecima drugih zanimljivih koji se svaki vrte u svom kontekstu koji treba prevesti u nešto zajedničko.

Klubovi trebaju biti proaktivni, ne mogu se osloniti na iste metode skautinga koje su vrijedile prije 30-ak godina. Trebaju razmišljati o dugoročnoj održivosti i budućnosti

Na taj način posao iz snova brzo prijeđe u monotono ponavljanje od kojeg je Boldt bježao u Južnu Ameriku. Tim više zato što stotine bezimenih skauta prolazi tim istim utakmicama, radeći isti posao koji ti radiš i nadajući se svim istim stvarima kojima se nadao i sam Boldt. I svakom igraču kojem je prišao već je prišao netko drugi, netko iz Engleske, Španjolske ili iz velikih klubova u Argentini. Uostalom, Boldt je bio jedan od osam ljudi koje je Bayer imao u Argentini te godine.

Zato je odlučio prijeći u Čile. Morao je nagovarati Reschkea, ali na kraju ga je uvjerio kako je Čile manje tržište koje je puno manje premreženo ljudima drugih klubova i da mogu profitirati ako tamo nađu pravog igrača. Na novom području je dobio sasvim konkretan zadatak: naći lijevog beka. Ne nužno pojačanje, ali jeftinu opciju na lijevom beku koja može uskočiti u neku širu rotaciju te ima potencijal da se s vremenom izbori za prvu postavu — a ako se ne izbori, nije neka šteta jer neće biti uložen velik novac. Među tisućama igrača koje je pogledao u svim ligama i dobnim uzrastima, Boldt nije našao ama baš nikoga. Nije ispunio zadatak da pronađe lijevog beka, ali zato je u Colo-Colu našao veznjaka.

I samo šest mjeseci nakon što je dobio posao kao skaut Bayer Leverkusena, na aerodromu u Düsseldorfu Boldt je čekao Artura Vidala da ga odvede na potpis ugovora.

Vidal je bio jedini igrač kojeg je Boldt doveo na taj klasični skautski način. Jedino je njega otkrio dok ga baš nitko u Bayeru nije imao na radaru i zato je morao uvjeriti klub da iskrca pet milijuna eura za njega. Nakon što je Vidal prošao Bayer, Juventus, Bayern i sada Barcelonu, nije baš neka mudrost zaključiti da je Boldt bio u pravu. Međutim, u tom je trenu Vidal bio tek 19 godina star klinjo iz San Joaquína koji je u tom trenutku odigrao tek 20-ak utakmica za Colo-Colo i Boldt je trebao dokazati da je vrijednost za Leverkusen. Angažirao je matematičare sa svog fakulteta koji su mu pomogli postaviti sustav kojim je onu svoju bazu podataka iz dana stažiranja pretvorio u sustav kojim je mogao analizirati kako će se koji igrač prilagođavati onome što ga čeka u Bundesligi.

I kako je konačno uspio uvjeriti Reschkea da potpiše Vidala, zajedno s Vidalovom karijerom napredovao je i Boldt u klupskoj organizaciji. Od skauta je postao šef novoosnovanog analitičkog odjela, pa je onda postao šef skauta, da bi konačno napredovao sve do sportskog direktoraa. Jednostavno, klubu je više vrijedila organizacija posla koju je Boldt nudio nego njegova sposobnost da nanjuši talent.

Kad to usporedimo s HNL-om, možemo reći da su naši klubovi u istom stanju kao što je bio Boldt kad je sletio u Argentinu.

Većina posla kojeg rade skauti je gotovo pa uzaludna jer je stotine bogatijih klubova imaju stotine skauta koji odrađuju posao na svim tržištima. Pojavom servisa kao što je InStat i Wyscout ta su tržišta još zakrčenija jer te iste igrače gledaju i neki manji klubovi, baš kao što su ovi naši, klubovi koji nemaju dovoljno love za svoje ljude na terenu. Zato nije ni čudno da hrvatski klubovi većinom posluju preko agenata, održavajući dobre kontakte s menadžerima i osiguravaju sebi šansu da im oni preporuče i dovedu igrače s kojima rade. Jednostavno, kratkoročno je isplativije outsourceati skautsku službu menadžerima i na taj način doći do najboljih igrača u ponudi, jer ionako se poslovi ne mogu završiti bez njih.

Međutim, dugoročno je isplativo krenuti s načinom rada koji je prihvatio Boldt. Stvoriti prvo baze podataka — a to je danas, zbog InStata i Wyscouta, neusporedivo lakše nego što je bilo 2007. — i onda formirati timove ljudi koji će znati od tih podataka napraviti dodatnu vrijednost i dati im dimenziju u preslikavanju jednog igrača iz jednog konteksta i razine nogometa u drugi kontekst i drugu razinu te na taj način pomoći u onome što je skautima zapravo najteže.

Isto tako, u skautingu je Boldt pratio ono što u njemačkom nogometu odavno vrijedi za treniranje — odbacio je ideju da bivši igrači imaju monopol na znanje i da to što si bio igrač nužno znači preduvjet da ćeš nužno biti dobar trener ili skaut. Zbog toga se Leverkusen povezao sa Sportskim sveučilištem u Kölnu i nizom drugih sveučilišta koja imaju ekonomske ili informatičke programe i ondje traži ljude kojima može obogatiti svoju organizaciju. Zapravo, Boldt je napravio skautsku službu za skaute u kojima ljudima izvan nogometa nudi istu šansu koju je njemu ponudio Reschke prije 12 godina.

Mala je šansa da će neki od naših klubova naći svog Vidala kao što ga je našao Boldt.

Realno, veliki klubovi su već takve igrače odavno stavili u svoje baze podataka, što je više puta dokazano transferima mladih hrvatskih igrača koje još ni hrvatska javnost nije stigla upoznati. Međutim, ulaganje u sve ovo što danas ima Leverkusen i što mu omogućava da s manjim troškovima ima dobar rezultat je za naše klubove dugoročno najbolja šansa da ostanu konkurentni s obzirom na to da rade na tržištu na kojem nema novca, osim u prodaji igrača.

Drugi srednjeeuropski klubovi – recimo iz Poljske, Češke ili Mađarske, a posebno oni iz Austrije i Švicarske — rade na većem tržištu, gdje su marketinški prihodi veći. Ne naprave li naši klubovi razliku u kvaliteti skautinga i pratećih službi, nastave li raditi jednako kao što rade drugi klubovi sličnog ranga tako što outsourceaju svoju skautsku službu menadžerima koji predlažu svoje pulene, ubrzo neće moći pratiti ritam tih klubova istog ranga i past će nekoliko stepenica niže u odnosu na konkurenciju s kojom se sad bore za pojačanja. Naprosto, stvar je razlike novca koji se može zaraditi na stranim tržištima i ubrzo razina domaćeg talenta to neće moći kompenzirati. Neće se to dogoditi u godini ili dvije, ali u razdoblju od desetak godina će sigurno doći do izražaja i klubovi HNL-a moraju čim prije ispratiti trendove rada jer svima su pojačanja nužna.

Svijet je postao otvoreniji nego što je ikad prije bio. Informacije su dostupnije, tajne se sve teže mogu sakriti, a sve se događa puno brže nego ikad i treba znati što učiniti s informacijom koja je dostupna. Klubovi trebaju biti proaktivni, ne mogu se osloniti na iste metode skautinga koje su vrijedile prije 30-ak godina. Trebaju razmišljati o dugoročnoj održivosti i budućnosti, a to znači napraviti čitave timove ljudi koji će tu otvorenost i dostupnost informacija stvarno iskoristiti i skauting uvesti u moderno doba prije nego što to napravi konkurencija.

Uostalom, Boldt nudi najbolji primjer. Zbog svoje proaktivnosti u pristupu skautinga, od studenta koji je stažirao u klubu u 12 godina je postao sportski direktor jednog stabilnog bundesligaša. Od nove sezone, on prelazi na novu — i vrlo vjerojatno bolje plaćenu — poziciju u korporativnom svijetu, a Bayer Leverkusen je odlučio za novog sportskog direktora na kraju sezone imenovati Simona Rolfesa, čovjeka koji je za Apotekare nastupio 377 puta i koji — kako je to objasnio direktor kluba Fernando Carro — predstavlja jasnu predanost klupskom DNK. S obzirom na to da je zadnjih šest mjeseci Rolfes radio s Boldtom kako bi preuzeo sve tajne organizacije, nema nikakve sumnje da jasno shvaća kako je način razmišljanja koji je postavljen Vidalovim dolaskom jako važan dio tog DNK-a.

Bez obzira na to što ime Jonasa Boldta prosječnom čovjeku koji prati nogomet ne znači ama baš ništa.