Najstarija poznata knjiga o nogometu je brošura koju je napisao Charles William Alcock. U njoj uopće nije bilo spomenuto dodavanje. Alcock je pokušao objasniti smisao igre tako da je dao uputu da, kad vaš suigrač uzme loptu i krene trčati u napad, treba trčati za njim kako biste pričekali loptu koja se može odbiti. U toj amorfnoj kombinaciji ragbija, kriketa i nekoliko drugih keltskih igara, čija su se pravila po potrebi ubacivala ovisno na čijem se terenu igralo, dodavanja su bila sporedna stvar. Primarni fokus pravila je bio na tome da svi igrači napuste teren živi i donekle zdravi.
Čim su Škoti shvatili da se teren osvaja efikasnije — i s neusporedivo manje fizičke boli — onda kad se nekoliko igrača dodaje loptom nego kad je jedan igrač sam vuče dok ne zapadne u prevelike probleme, naglasak u pravilima je stavljen na zaleđe. To je ono što je počelo definirati nogomet kao igru.
Prije nekoliko dana objavljeno je da FIFA razmatra najveću promjenu u pravilu zaleđa godinama unatrag, pa možda i u cijeloj nogometnoj povijesti. Dosad je zaleđe bilo suđeno kad bi bilo koji dio tijela kojim napadač može postići gol bio iza zadnje linije suparničke obrane, a po novom prijedlogu je zaleđe tek ako se nijedan dio tijela napadača ne poklapa sa suparničkom zadnjom linijom. Dovoljno je ostaviti nogu u liniji s braničem i pozicija napadača je legalna, bez obzira na to što je druga noga i cijelo tijelo iza linije zaleđa.
Nije to ni prvi put da se razmatraju slične reforme. Prije nekoliko godina je Marco van Basten s pozicije FIFA-ina tehničkog direktora zagovarao potpuno ukidanje zaleđa kako bi se “utakmice otvorile”. Njegov je prijedlog bio potpuno ludilo. Kad biste ukinuli pravilo da se u nogometu ne može igrati rukom, nogomet bi definitivno postao drugačija igra od ove koju danas poznajemo; ali izgled nogometne utakmice manje bi se promijenilo kad bi napadačima bilo dopušteno smečirati loptu rukom u gol nego kad bi se ukinulo zaleđe. Ono je ključno pravilo za razvoj nogometne taktike, a s tim i za kompleksnost cijelog sporta. Bez zaleđa se nogomet svodi na ispucavanje prema dvometrašima koji su parkirani u suparnički kazneni prostor i pokušaj da se pričeka lopta koja se može odbit od njih, a to nogomet vraća 150 godina unatrag.
Kad je zaleđe suđeno po Wengerovim idejama, zadnja linija spustila se puno dublje, bilo je manje udaraca, manje driblinga i više dugih lopti
Arsène Wenger nije se odlučio na toliko suludu ideju. Međutim, i njegov prijedlog o zaleđu koje počinje tek kad napadač cijelim tijelom bude iza linije zaleđa predstavlja drastičnu promjenu u pravilima.
“Želim pomoći da igra bude spektakularnija, brža i da publika može više uživati u gledanju, ali i igrači u igranju”, rekao je Wenger u FIFA-inu podcastu Living Football i nastavio s teorijom kako treba mijenjati pravilo zaleđa. “Riječ je o najpopularnijem sportu u svijetu u ovom trenutku, ali moramo ga popravljati. U slučaju da nije potpuno siguran, sudac tradicionalno daje prednost napadaču. S preciznošću koja dolazi s VAR-om ta prednost nestaje i poništavaju se golovi kod kojih je napadač bio vrlo blizu. Vidio sam mnogo frustrirajućih situacija zbog toga.”
Često je su promjene pravila gurale nogomet naprijed. Englezi su 1965. otvorili mogućnost zamjene igrača, a UEFA je 1991. pokrenula inicijativu da se vrataru zabrani hvatanje u ruke suigračeva povratnog dodavanja. I jedno i drugo pravilo dovelo je do toga da se nogomet ubrza, da bude bolji i dinamičniji, a samim tim i zanimljiviji za gledanje.
Međutim, nakon Wengerove eventualne reforme igra neće biti spektakularnija. Dapače, dogodit će se sasvim obrnuti efekt.
Nakon što je prije tri godine ideja puštena u javnost, FIFA se sada odlučila za konkretne poteze i odlučila je testirati Wengerovu ideju u praksi kroz nekoliko natjecanja u Nizozemskoj, Švedskoj i Italiji. Većinom se radi o ligama u mlađih dobnih kategorija i nešto jačim amaterskim natjecanjima, a proces će trajati neko vrijeme, tako da će odluka će biti donesena tek za nekoliko godina.
Međutim, to neće biti prvi test. Kad je Wenger prije tri godine prvi put predstavio ideju i kad su ljudi iz klubova shvatili da cijela priča ima osnove te da je FIFA zainteresirana, austrijski i njemački klubovi okupljeni oko Red Bullova konzorcija odlučili su sami provjeriti o čemu se radi kako bi bili spremni reformirati omladinske škole ako se pravilo stvarno promijeni. Nakon završene sezone odigrano je nekoliko prijateljskih utakmica u juniorskoj i kadetskoj kategoriji u kojima je zaleđe suđeno po Wengerovim idejama. Došlo se do zaključka ga je u svakoj od osam utakmica efekt bio identičan: zadnja linija se vrlo brzo spustila puno dublje u odnosu na svoje standardno postavljanje, bilo je manje udaraca, manje driblinga i više dugih lopti.
Stvar je vrlo jednostavna. Stoper je leđima okrenut prema svojim vratima, a napadač ide licem prema golu. Dobije li pravu loptu u prostor i uspije li dobro tempirati svoje utrčavanje, po aktualnim pravilima zaleđa ima ogromnu prednost jer stoper mora mijenjati svoj položaj tijela da bi uopće sudjelovao u utrci. Po novim pravilima dobiva nenadoknadivu pogodnost. Ne samo da je okrenut u pravom smjeru nego nekad ima i po dva metra startne prednosti. Ako je zadnja linija podignuta na 40-ak metara od vlastitog gola, svaka lopta preko obrane je gol šansa.
Obrambeni igrači su se instinktivno počeli povlačiti i pozicionirati na rub šesnaesterca kako bi smanjili brisani prostor iza svojih leđa. Tu napadač ponovo ima prednost, ali ona je višestruko smanjena jer je vratar dovoljno blizu da bude faktor na dubinsku loptu. Kad je zadnja linija postavljena na 16, 18 ili 20 metara, onda vratar može istrčati i pokupiti dodavanje iza leđa obrane, bilo da se radi o visokoj lopti s boka ili o proigravanju po zemlji. Kad je obrana na 40 ili 50 metara, onda vratar mora pokriti ogromnu površinu i svako istrčavanje je rizik.
Stoji to da je Wenger redizajnom pravila zaleđa riješio problem poništenih golova radi milimetra ramena, jednog čepa kopačke ili čuperka kose. I to je stvarno problem za koji ljudi žele da se napokon riješi.
Index je imao anketu u kojoj je pitao je li bolje novo ili staro pravilo. Čak 71 posto od preko 11.000 ljudi koji su glasovali odlučilo se za novo pravilo, vjerojatno najvećim dijelom iz čiste frustracije golovima koji su poništeni u situacijama koje nisu razlučive golim okom ni nakon nekoliko ponavljanja snimke.
Stvar je u tome što se neke stvari jednostavno ne mogu riješiti. Ako odrađujete kemoterapiju, vjerojatno će vam otpasti kosa i to će svi vidjeti. Ali to što ćelavite ne znači da ćete prestati uzimati terapiju koja vas liječi od raka, jer riječ je o ozbiljnijem problemu koji mora biti u fokusu. Otprilike je tako i ovdje. Wenger će svojim pravilom jedan dio spornih situacija zaista pretvoriti u golove. I, kao, time će nogomet postati spektakularniji? Neće, jer od atraktivnosti u stvarnosti dobivate to da će dominantni model igre postati Diego Simeone i njegova niska zona, a to dugoročno znači utakmice s manje golova, manje udaraca i manje intenziteta nego što imamo po aktualnim pravilima.
Time dolazimo do suštine cijele priče.
Nogometno tržište još uvijek raste. Prema Deloitteovim podacima, europski nogometni klubovi su u sezoni 2021./22. imali ukupno 29,5 milijardi eura prihoda. I taj rast je konstantan. Eliminiramo li dvije pandemijske godine u kojima je upisana manja stagnacija, svake sezone se ruše rekordi u prihodima i zarade postaju sve veće.
Doduše, zarade u većini branši rastu i novac gubi svoju vrijednost. Stopa inflacije od 2012. do sredine 2022. je otprilike 14 posto. Zato je potrebno provjeriti koliko su narasle zarade u nogometu i radi li se samo o pokrivanju inflacije. Prema Deloitteu, europski nogometni klubovi su 2012. uprihodili 19,7 milijardi eura, a 2022. se cifra popela do 29,5 milijardi. To je skok od 49,7 posto, što je triput više od stope inflacije. Ukratko, nogometno tržište je u ekspanziji, nogometni klubovi i sva prateća industrija ostvaruju enormne zarade jer ljudi žele gledati nogomet i spremni su to platiti. Na kraju krajeva, samo lopte za šestoro najvećih proizvođača sportske opreme prodane u 2022. generirale su vrijednost koja prelazi iznos od dvije milijarde eura. Bez dresova, čarapa, štitnika, zastava ili klobuka; ljudi su kupili lopti u vrijednosti dvije milijarde eura.
U tom kontekstu, poanta je vrlo jednostavna. Ako nešto nije dostiglo svoj vrhunac, ako nije u stagnaciji i ne vapi za promjenom, kakva je onda logika da se mijenja temelj igre? Ako nešto nije pokvareno, zašto to popravljati? Ako su ljudi spremni dati svoj novac da gledaju ovakvu igru, zašto onda povlačiti drastične rezove kojom se igra mijenja?
Jer ovo što Wenger radi je drastičan rez. On rješava jedan problem u koji ljudi gledaju, ali istovremeno otvara čitavu seriju pitanja o samoj osnovi nogometne igre. Najveći dio kompleksnosti nogometa — a onda, automatski, i njegove zanimljivosti — dolazi kao posljedica pravila o zaleđu i toga kako treneri koriste njegova ograničenja za stvaranje novih uvjeta igre. Svaki pokušaj da se to pravilo razvuče vraća igru natrag prema Alcockovoj viziji u kojoj je suština bila pričekati da se lopta odbije. Ako se obrane spuste na rub kaznenog prostora, to će biti nova nogometna stvarnost.
