Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Kaljuža u iščekivanju Godota

Sport u Hrvatskoj blatnjava je kaljuža – i svi smo odgovorni za to

Grčka riječ athlon označava nagradu. Sportaši se, dakle, od drevnih vremena po definiciji natječu za nagradu. Međutim, ona u Staroj Grčkoj nije bila novčana, to je bio lovorov vijenac oko glave i počast pobjedniku.

Problem nastane kad se sport zarazi realnim svijetom, koji je dalek od grčkih ideala. Globalno, novac je preuzeo dominaciju sportom i gotovo svaki je rezultat u izravnoj korelaciji s ulaganjima. Posebno ako pričamo o momčadskim, „velikim“ sportovima zbog kojih svi otvaramo novine i klikamo po portalima. Svijet se okreće oko novca i onaj grčki ideal je itekako okaljan materijalnim.

To nije nešto lijepo, ali je i dalje bajka prema ovome čemu svjedočimo kod nas gdje ozbiljnih novaca u pravilu nema. Barem ne u količinama koje su standard tamo negdje vani. Hrvatski sport, htjeli mi to sebi priznati ili ne, prljava je kaljuža zaražena našim realnim svijetom. Svijetom koji činimo i ja i svi mi koji ovo čitamo.

Kapitalna ulaganja ne postoje, infrastruktura je zastarjela, zakoni se ne primjenjuju ili su loši, a ne treba niti kretati u to kakvi su oni koji vode show. I iskreno, ne ciljam ovdje ni na koga – izaberite savez po želji i rezultat će biti otprilike isti. Korumpirano i toksično okruženje, klanovi, osobni interesi, skandali i afere. Zapravo, uvjeti koji vladaju za posljedicu imaju da svakog našeg osvajača medalje zbilja treba slaviti na onaj grčki način ─ kao poluboga.

Sistem koji je konstruiran da koristi onima koji su u upravama, a ne da podiže one na terenima je stvarnost. Naravno, iznimke postoje, ali nemojmo se zavaravati da su pravilo. Uvjeti su skrojeni po mjeri sasvim krive kaste ljudi, savezi su sami sebi svrha, a mladi sportaši ne da nemaju podršku sistema, nego moraju uspjeti sistemu ─ usprkos. Isplivati iz te kaljuže znači uspjeti u puno težim uvjetima nego većina konkurencije, što je zaista podvig. Božanski.  I tu nema velike patetike, jer ta odličja su iskovana u nemogućim uvjetima.

I čak i kad osvoji svoj set medalja, kakav je materijalni athlon za, uzmimo samo primjer, Giovannija Cernogorza? Nakon iznimno uspješne karijere ostaje li mu išta osim konobarenja u obiteljskom restoranu i proklinjanja tužne sudbine koja ga je učinila svjetski poznatim i priznatim sportašem – samo ne u nogometu, tenisu ili nekom od rijetkih sportova u kojima svjetska karijera garantira mirnu životnu egzistenciju? Državna nagrada od 100.000 kuna, neka potencijalna mirovinica u nekoj potencijalnoj budućnosti, malo medijske pažnje i natrag u svakodnevnu surovu stvarnost, bez brzih automobila i skupih šampanjaca pri izlasku u ekskluzivne klubove s dugonogim manekenkama. Doduše, on se može nadati poslu u MORH-u, jer se igrom slučaja bavi sportom u kojem se koriste puške.

Josip Glasnović, njegov kolega iz reprezentacije i još jedan olimpijski pobjednik, proglašen je nesposobnim za vojsku. Cilja dovoljno dobro za olimpijsko zlato, ali nedovoljno za vojsku. Zapravo, to je i okej, jer Glasnović je sportaš, a ne vojnik. I to sportaš koji je žrtvovao mnogo u svom životu te produkt njegove sportske karijere nikako ne bi trebao biti posao u MORH-u, ma koliko god precizno gađao u metu vatrenim oružjem velikog kalibra.

U socijalizmu država, u kapitalizmu neki bolesno bogati mecena – tu otprilike počinje i završava naše shvaćanje sporta

Društvo, ono koje činimo i ja i svi mi koji ovo čitamo, predstavlja okvir koji određuje našu stvarnost. Zapravo, koliko god bježali od toga, mi sami određujemo svoju stvarnost, krojimo društvo u kojem ćemo živjeti i odgajati svoju djecu. Društveni sistem, koji mi odredimo svojim životom, pruža povoljne ili manje optimalne uvjete za razvoj sporta. Organiziranje sporta uvelike zavisi o vrijednosnoj orijentaciji koje društvo propagira. U mnogim zemljama razvoj događaja u sportu išao je po paralelnom pravcu vrijednosnog obrasca za koji se društvo zalagalo.

S naše strane vrijednosnog obrasca imamo čekanje. U socijalizmu država, u kapitalizmu neki bolesno bogati mecena – tu otprilike počinje i završava naše shvaćanje sporta.

Glasnoviću će država ponuditi stan, dobit će mirovinu ili će ga isfinancirati neki lokalni ili regionalni tajkun. Sve se rješava pojavom čarobne vile, netko izvana dolazi otkloniti poteškoću. Ako u klub novce ne ulupa privatnik, ulupat će ih lokalni političar kupujući mir prije izbora, ali klub je spašen. Ili barem zakrpan da nastavi životariti u iščekivanju nekog drugog tajkuna ili političara. U vječnom čekanju Godota, koji je obećao da će doći prošlu subotu, ali je ipak prebacio dolazak na vječno sutra.

Postoji i američki vrijednosni obrazac koji se temelji na akciji individualca, na osobnom angažmanu. Nije savršen, daleko od toga. Uzrokuje to da stotine milijuna ne dosanjaju svoj američki san, jer umiru od gladi ili neke posve trivijalne bolesti koja bi se kod nas riješila preko vikenda. Međutim, po pitanju sporta, sportaši imaju sasvim drugačiji okvir razvoja.

Sport je u američkom modelu poluga društva. Svi znamo za profesionalne NBA i NFL klubove u vlasništvu mogula ili multinacionalnih kompanija. Međutim, oni su većim dijelom show business, jer jezgra američkog sporta je amaterska i događa se na akademskoj razini.

Ironično, američki model je sličniji onom grčkom od ijednog drugog koji danas poznajemo.

Prilikom školovanja od najnižih razina strukturirani programi uključuju djecu koja postaju sportaši. Različite razine natjecanja pojavljuju se zajedno s razvojem djeteta, prateći njegov fizički i akademski napredak. Na putu prema sportskom vrhuncu, izgrađujući se kao sportaš, svako dijete naprosto mora primiti i akademski stupanj obrazovanja. Ne zavaravajmo se, mnogima od njih je to obična gnjavaža koja ih odvaja od izglednih multimilijunskih ugovora.

No ipak graju košarku, football ili tenis u svojim srednjim školama i to im otvara put prema izabranim fakultetima. Akademski napredak, pa makar i po povlaštenim standardima, uvjet je sportske karijere, bez toga nema treninga. I to treniraju sasvim odvojeni od raznoraznih stipendijskih ugovora, građanskih pogodbi koji se aktiviraju na 18. rođendan te ostalih materijalnih aspekata koji se upliću u živote mladih sportaša prije nego postanu profesionalci. Igraju potpuno besplatno, baš kao što su radili Grci. Grčki sportaš dobivao je počast, američki dobiva obrazovanje.

A onda, u jednom trenutku kad sportska karijera dođe kraju, bilo to na pragu četrdesetih ili zadnjom koledž utakmicom, mladi sportaš je u sasvim drugačijoj poziciji nego sportaš kod nas. Odjednom samilost MORH-a i države pada u drugi plan, jer sportaš ima svoje formalno obrazovanje, struku koju je sam izabrao i skovao zajedno sa sportskom karijerom i mnogim odricanjima. Međutim, sportska karijera nije bila sama sebi svrha i nije bila nešto što su roditelji tog djeteta vidjeli kao rješenje vlastitih egzistencijalnih problema.

Ili onih poslovnih, baš poput vile s čarobnim štapićem u uredu klupskog predsjednika.

Sport na amaterskoj razini određuje lokalnu zajednicu. Guglajte bilo koju srednju školu u SAD-u, ostat ćete zaprepašteni infrastrukturom i programima koje nudi. Nekoliko nogometnih terena, dvorane, bazeni, teretane, stručni treneri unutar akademske zajednice i uključenost u programe na razinama država. Kultura shvaćanja sporta u kojoj ne opstaju samo istinski najjači, nego je otvorena za sve. Baš kao što sport treba biti.

Kultura u kojoj će na sami profesionalni vrh doći samo izabrani, baš kao i svugdje. Međutim, uronjen u tu kulturu, sport je tu kako bi svim sportašima obogatio život. I to ne na materijalnoj razini, barem ne izravno.

A obogaćeni ljudi obogatit će društvo. Jer društvo čine ljudi, koliko god mi bježali od naše odgovornosti za stanje koje je oko nas.

Dopuštamo medijima da nas prave plitkim budalama servirajući nam tračeve, šund i plitke priče u kojima se gušimo. Opet iznova biramo ista loša rješenja, sliježući ramenima jer navodno ne znamo za bolje. Ljutimo se na korumpirane političare, podmitljive policajce ili nezainteresirane profesore. Odgovornost tražimo baš od svih, ali je ne prihvaćamo na sebe. Zašto i bismo, kad uvijek ima netko lošiji od nas. I nećemo se učlaniti u svoj klub, dati tih pišljivih 100 kuna na godišnjoj razini i odlučivati o njemu, jer navikli smo na tu nemoćnost. Nećemo tražiti odgovornost za to što su generacije djece uništene loše postavljenim sistemom, jer to traži aktivnost koja nam je mrska. S tom pasivnošću kolonijalnog mentaliteta oni tamo i računaju – zato nam i jest ovako. Sasvim nam je prihvatljiv koncept čarobne vile, iščekivanja Godota koji je trebao doći još prošle subote.

Hrvatski sport, htjeli mi to sebi priznati ili ne, prljava je kaljuža zaražena našim realnim svijetom. Svijetom koji činimo i ja i svi mi koji ovo čitamo. Prljavim i zaraznim smo ga učinili svojom pasivnošću, a ponekad je potrebno tako malo. Uključiti se, preuzeti odgovornost i promijeniti kulturu sporta koji mora biti otvoren za sve.

Jer inače nije sport, nego prljava kaljuža.