“Tottenham Hotspur je 30 godina naših života bio nepouzdan klub, bez kralježnice i mekan, smeće”, izjavio je Gary Neville prije četiri godine, komentirajući za Monday Night Football šanse Suprsa da se uključe u borbu za naslov. “Mogli ste gubiti 2-0 od Tottenhama, ali ste uvijek mislili da ćete na kraju pobijediti 5-2. I obično biste pobjeđivali.“
Neville je zvučao poput privilegiranog derišta koje s visoka gleda na sve oko sebe bez da je svjestan koliko je sretan što je od samog početka svoje karijere bio u dominantnom klubu pod vodstvom jednog od najboljih menadžera svih vremena koji je svojim igračima davao bezgranično samopouzdanje. Uostalom, skupo je platio već prvi nogometni izlet iz zaštitnog balona koji mu je pružao Manchester United. Međutim, nije da je u svojoj bahatosti bio potpuno u krivu.
Manchester United je jedan svijet, a Tottenham je ipak neki drugi. Blizak i na samoj granici ovog Unitedova, ali opet sasvim različit.
Sličnu priču je ispričao i Roy Keane. Sjedio je u domaćoj svlačionici na Old Traffordu i čekao trenera da održi dosadan govor prije utakmice, očekujući seriju upozorenja o tome kako suparnici igraju i na što treba obratiti pozornost. Dosadan, jer s druge strane je stajao suparnik koji je bio opasan, ali kojeg je United dobro poznavao, s kojim se stalno susretao i kojeg je obično glatko pobjeđivao. Sir Alex Ferguson je ušao u svlačionicu, pogledao igrače oko sebe, okrenuo se prema izlazu i rekao: “Dečki, to je Tottenham.”
Jedan od razloga zašto Kane želi napustiti Tottenham je činjenica da ga šira nogometna javnost ne cijeni niti blizu onoga koliko zaslužuje, a on to itekako osjeća
United se nakon Fergusonova umirovljenja počeo mučiti i gubiti auru samopouzdanja o kojoj su pričali Neville i Keane, a Tottenham je kroz pametni rad i sistematičnost postao ‘jednorog’ u Premier ligi. U okruženju u kojem svi konkurenti za vrh ljestvice troše nevjerojatne iznose na pojačanja, Tottenham se u nekakvom višegodišnjem prosjeku zadržao na nuli. Kupovao je, ali je i prodavao. Najbolji igrači su u pravilu napuštali klub, ali on je ostao konkurentan. Do prošle sezone se Tottenham kvalificirao u Ligu prvaka četiri puta uzastopce, a prije dvije sezone je igrao i finale Lige prvaka. Zapravo, zadnji put kad se nije plasirao u europska natjecanja bilo je 2009., kada je završio na osmom mjestu. Dakle, Tottenham je zadnjih desetak godina stalno tu negdje pri vrhu engleskog nogometa i drži konstantu dobrih rezultata s relativno skromnim ulaganjima.
Problem je u tome što nikad nije bio na samom vrhu.
“Želim najveće nagrade koje nogomet može ponuditi. Želim osvajati trofeje, a mi to sada baš i ne radimo”, izjavio je Harry Kane za Sky Sports nakon što je Tottenham krajem travnja izgubio od Manchester Cityja u finalu Carabao Cupa. “Individualne nagrade su super, riječ je o fantastičnim uspjesima. Kad dođem na kraj karijere i kada pogledam unatrag, to su stvari koje ću uzimati u obzir i koje će nositi svoju težinu, ali sada, kao igraču, cilj mi je osvajati trofeje s momčadi. Osjećaj je sladak i gorak. Individualne nagrade laskaju i ponosan sam na njih, ali radije bih osvajao momčadske trofeje.”
Upravo to je razlog zašto je Kane od uprave kluba zatražio transfer. S Tottenhamom nema mogućnost ispuniti svoje ciljeve i osvajati trofeje koji će mu zaista dati legitimaciju najboljeg napadača u Premier ligi.
Kane je, kao prenosi Paul Gilmour sa Sky Sportsa, još prošlog ljeta imao ponudu jednog engleskog kluba. Razgovarao je s Danielom Levyjem, a ovaj ga je uvjerio da ostane kako bi odradio punu sezonu s Joséom Mourinhom i eventualno uhvatio dobar rezultat, jer je Tottenham solidno odradio onaj dio sezone nakon covid-pauze. Kane nije radio probleme. Čovjek je odrastao u klubu i ostao je pokušati još jednom. Pokazao je lojalnost, pokazao je da mu je stalo do kluba i onda je, što je najbitniji dio priče, pošteno odradio svoj dio posla. Kane je u ovom trenutku prvi strijelac i prvi asistent Premier lige. Odigrao je 34 utakmice, zabio 22 gola i dodao još 13 asistencija. Ukratko, dao je sve ono što ga je Levy tražio.
Svoj dio posla nije odradio Tottenham. Mourinhova puna sezona se pretvorila u otkaz u travnju, a Levyjeva obećana pojačanja su se svela na Sergija Reguilóna i Pierre-Emilea Højbjerga, koji su dobri igrači, ali daleko od elite te Garetha Balea koji je samo sjena onog starog Balea. U tom kontekstu je sasvim logično da će Kane ovaj put teško prihvatiti Levyjeve argumente i da će stvarno tražiti izlaz iz kluba.
Jedan od razloga zašto Kane želi napustiti Tottenham je činjenica da ga šira nogometna javnost ne cijeni niti blizu onoga koliko zaslužuje, a on to itekako osjeća.
Tip je trenutno prvi strijelac i prvi asistent Premier lige i tu, valjda, staje svaka priča o tome koliko je dobar. Na stranu njegova igra leđima prema golu, kretanja i taktička fleksibilnost te to koliko čini suigrače boljima. I da ne vidite ništa od toga, Kane je ove godine utrpao 22 gola, a već je dvaput u karijeri bio najbolji strijelac lige i još dvaput drugi. Ukupno je sedmi golgeter u povijesti Premier lige i do Thierryja Henryja mu nedostaje 10, a do Franka Lamparda 12 golova. Sve to skupa u sedam ozbiljnih sezona, s obzirom na to da je još 2013. bio na posudbi u Norwichu, gdje je tijekom cijele sezone odigrao tri utakmice. Ukratko, Kane je jedan od najboljih igrača na svijetu i sigurno jedan od tri najbolja centralna napadača.
I opet nešto nedostaje da bi ga obični ljudi koji prate nogomet takvim stvarno doživljavali. Jer Kane jest dobar, ali nekako prečesto ne uđe u razgovor o samoj eliti i svaka priča o njemu se, kvragu, svede na to da Kane nije osvojio niti jedan trofej.
Tu dolazimo do paradoksa koji stvaramo mi sami kao zajednica koja prati nogomet.
S jedne strane, tražimo od igrača lojalnost i kukamo da se nogomet pretvorio u biznis u kojem su emocije prema matičnim klubovima na prodaju za sitan novac. Nije nam drago gledati kako bogati postaju još bogatiji i kako gomilaju talentirane igrače makar ovi sjedili na klupi, čime se ubija konkurentnost manjim momčadi. Istovremeno, kolektivno kažnjavamo igrače poput Kanea umanjujući njihovu vrijednost time što njihove momčadi nisu dovoljno bogate da se bore za naslove. Možda nije tako kod svakog pojedinca, ali to je očito globalni kriterij.
Kane će napustiti Tottenham jer mu je sasvim jasno kako mora osvojiti nešto veliko da bi bio potpun, da bi ga se aklamacijom priznalo kao elitnog igrača i najboljeg napadača Premier lige. Tottenham je blizu Uniteda i ta granica je tako tanka da često pomislimo kako i ne postoji, ali ona je itekako prisutna i najbolje se očitava u ovakvim situacijama. Priznajemo samo one koji se potvrde u Unitedovu svijetu, dok će ovi u Tottenhamovu uvijek biti sporedni, bez obzira na to koliko bili dobri.
A to je pogrešno.
Smisao nogometa jesu pobjede, ta lopta se kotrlja da bi u jednom trenutku ušla u gol. Ali po koju cijenu? Otkad se veličina igrača mjeri osvojenim trofejima? Znači li to da je u Engleskoj John Stones veći igrač od Stevena Gerrarda jer je osvojio tri naslova prvaka? Isto tako, otkad je znak ambicije otići u jači klub i odraditi posao? Zar nije bila ambicioznija Kaneova prošloljetna odluka da pokuša izvući momčad i osvojiti nešto sa Spursima nego ovogodišnja da ode u City, United ili Chelsea?
Kane će ovog ljeta navršiti 28 godina i logično je da želi napustiti Tottenham. U najboljim je godinama i nije star igrač, ali je itekako svjestan da mu je nametnut imperativ osvajanja prvenstva. Ako stvarno želi da ga vrednuju onako kako to zaslužuje, onda nema baš vremena za trošenje. Kako bi u ovom nogometnom svijetu bio vrijedan glavnih pozicija, onda mora učinak iz Spursa ponoviti u momčadi koja će nešto osvojiti.
Naprosto, takvi su nam kriteriji. I onda ćemo se opet čuditi kako je netko došao na ideju Superlige.
