Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Kepa, Hajduk i cijena izbora

Skupe odluke i još skuplji status quo

Ljudi su skloni držati se svojih odluka čak i kad postane sasvim jasno kako te odluke nisu dobre. Postoji više razloga za to. Nekad je stvar u čistoj tvrdoglavosti, često se radi o obrambenom mehanizmu u kojem racionaliziramo svoje odluke jer nismo u mogućnosti priznati samom sebi kako smo pogriješili, ali u slučaju Kepe Arrizabalage riječ je o nečem sasvim drugom. Uostalom, Maurizio Sarri, onaj koji je inzistirao na njegovu dolasku, nije više u klubu i činjenica da Kepa brani premda je jasno da je postao problem nije način da netko zaštiti sam sebe i lošu prosudbu računajući kako će stvari popraviti.

Kepa brani jer su u Chelseaju previše uložili u njega da bi odustali.

Doduše, Sarri i Chelsea nisu imali previše izbora. S obzirom na to da je Thibaut Courtois inzistirao na odlasku u Real Madrid, Chelsea nije imao previše manevarskog prostora. Prijelazni rok u Engleskoj je isticao, vremena za pregovore s klubovima nije bilo — jer Liverpool je s Romom oko Alissona Beckera pregovarao gotovo dva mjeseca — i Kepa se nametao kao sasvim logično rješenje. Bio je mlad, sjajno je igrao nogom što je bilo iznimno važno za ono što je Sarri namjeravao igrati, dobro je kontrolirao prostor iza obrane i, najvažnije od svega, u ugovoru je imao klauzulu o odšteti.

Postojali su i drugi vratari sa sličnim klauzulama. Recimo, Marc-André ter Stegen u svom ugovoru ima cifru od 180 milijuna eura, a Jan Oblak je u tom trenutku s Atlético Madridom imao sklopljen ugovor u kojem je pisalo da ima slobodne ruke ako kupac donese 210 milijuna eura. U usporedbi s njima dvojicom, Kepinih je 80 milijuna eura je izgledalo sasvim povoljno.

Naravno, Athletic Bilbao bi Kepu pustio i za manje. Ne za puno manje, jer zbog svoje odluke da ne dovode igrače sa strane Athleticu veću vrijednost ima igrač nego novac koji za njega može dobiti s obzirom da je limitiran bazen na koji taj novac mogu potrošiti, ali svakako za manje od 80 milijuna eura. Međutim, Chelsea nije imao pravog izbora i morao je razbiti svjetski rekord na odštetu za jednog vratara.

Chelseaju je sada postalo jeftinije otpisati Kepu nego ga držati na golu jer najgore je držati status quo na račun ulaganja

Upravo je ta etiketa najskupljeg vratara na svijetu postala prevelik teret za Kepu. Nije mu, doduše, pomoglo što je ignorirao trenera koji ga je doveo i na taj način uzrokovao krizu autoriteta koja je do kraja pokopala Sarrijev mandat u Londonu, ali od Kepe se od starta previše očekivalo. Iako je nastupao čak i za španjolsku reprezentaciju, dečko od 23 godine nije do kraja formiran vratar, jednako kao što nije bio ni David de Gea kad je došao u Manchester United i kada je imao seriju kiksova koji su uzrokovale kritike. De Gea je dobio vrijeme da pokaže što može, a Kepa se sam ukopao i potrošio kredite koje je imao.

“Nisam ponosan na to što se dogodilo”, ispričao je svoje viđenje incidenta sa Sarrijem za španjolsku radio postaju Cadena SER. “Živio sam u oluji taj tjedan. Nikad se nisam našao u sličnoj situaciji i u trenutku se sve srušilo na mene. Sve je bilo tako brzo i intenzivno, iako se na internoj razini sve završilo odmah idući dan. Bila je to neugodna situacija, ali smo je prebrodili i imali smo dobar kraj sezone.”

Međutim, Kepa je shvatio — sam ili uz pomoć ljudi koji ga savjetuju, tako svejedno — da je u problemu i da mora popraviti svoj imidž. Incident je jako naštetio njegovu odnosu s navijačima i Kepa je odmah počeo učiti engleski jezik, uključio se u mnoge humanitarne akcije. To je bio jasan dokaz da je postao svjestan pritiska. Kad igrač kojeg nije zanimao engleski jer je uz sebe imao prevoditelja i koji se držao po strani počne mijenjati sam sebe, učiti jezik i počne se isticati u lokalnoj zajednici, to je znak da se želi prilagoditi i da pazi na imidž. U globalu, to je znak zrelosti. Kepa nije jedan od onih koji se držao svoje odluke i onda kada je postalo jasno da je pogrešna. Međutim, pod konstantnim povećalom javnosti i s obranom koja je daleko od sjajne, Kepa se slomio pod pritiskom.

Ove sezone je obranio samo 53,6 posto udaraca koji su išli unutar okvira gola. Za usporedbu, prvi do njega je Jordan Pickford sa 61,5 posto, dok najbolji u ligi Alisson ima 87,4 posto obranjenih udaraca. Unutar kaznenog prostora je obranio samo trećinu lopti, imao je nekoliko neshvatljivih kiksova i Frank Lampard je odlučio da mu je dosta. Kepa je na utakmici s Leicesterom ostavljen na klupi za pričuve.

Kad maknemo sve komplicirane ekonomske definicije; oportunitetni trošak je, u suštini, cijena izbora koji ste donijeli.

Ukratko, ako proizvodite čelik za brodove, u istoj tvornici i s istim ljudima ne možete proizvoditi i plastične boce. Ili ako imate određenu sumu novca, ne možete ga oročiti na banku i uzimati malu kamatu i istovremeno ga ulagati u dionice, gdje je potencijalna dobit veća, ali je veća i potencijalna opasnost. Oportunitetni trošak koji se pojavi kad izborom jedne opcije propustimo druge prilike koje se mogu iskoristiti jer ne možete odjednom pokriti sve.

Kepa je bilo veliko ulaganje i trebalo ga je držati na golu jer je Chelsea naprosto uložio previše novca da bi ga doveo. Međutim, nekad su stvari takve da je najjeftinije otpisati ulaganje jer svako daljnje forsiranje donosi veće gubitke.  Chelseaju je sada postalo jeftinije otpisati Kepu nego ga držati na golu jer najgore je držati status quo na račun ulaganja.

Lampardova odluka ne mora biti dugoročna. Jasno je kako je Kepa, pa čak i ovakav Kepa koji ne može obraniti ništa, bolji izbor od Willyja Caballera koji sa svojih 38 godina nije ništa više od privremene zakrpe. To što je Kepa propustio utakmicu s Leicesterom ne znači nužno da će do kraja sezone grijati klupu i da neće igrati. Konkurencija mu, naprosto, nije dovoljno dobra kao kada je u Chelseaju bio, recimo, Asmir Begović koji je u Stokeu pokazao kako je solidan vratar za Premier ligu. Međutim, Lampardova odluka je pokazatelj kako Kepina pozicija više nije sigurna, kako su se stvari makle iz pat pozicije i kako je možda jeftinije odustati nego nastaviti u njega ulagati resurse — što vremenske, što novčane — jer je bio skupa investicija. Možda će Kepa nastaviti braniti, ali Chelsea će na ljeto razmišljati o novom vrataru.

Jako dobar primjer za ovo o čemu pišem je Boško Šutalo, mladi igrač koji je u početku odbio ugovor s Atalantom. Nije se nužno radilo o tome da je ponuđeni novac bio nedovoljan, iako i u Osijeku ima igrača s plaćom većom od one koju mu je Atalanta isprva nudila, nego se radilo o tome da bi s takvom plaćom bio premali oportunitetni trošak za klub poput Atalante. To znači da je svjestan kako bi ga se mogli riješiti prebrzo i prva odluka koju je donio bila je strateška.

Razmišljaju li o tome u Hajduku?

Dvojica najskupljih igrača koje Igor Tudor ima na raspolaganju su Mijo Caktaš i Samuel Emem Eduok koji imaju najveće ugovore, a Darko Nejašmić i David Čolina su potencijalno najskuplji eksponati u svlačionici. Samim time, bilo bi sasvim logično da se kod izbora trenera i kod trenerova izbora taktike vodi računa prvenstveno o njima i tome kako što više prilagoditi situaciju na terenu da bi se od njih izvukao maksimum jer je sasvim logično štititi vlastito ulaganje. Ako se neće štiti, onda ga se treba otpisati jer je to isplativije nego držati pat poziciju.

Upravo to je najveći zadatak za Tudora koji je već prije prvog treninga imao jasnu ideju igranja s trojicom stopera bez obzira na sve i koji je u Varaždinu u vezni red stavio Hamzu Barryja i Bassela Jradija, igrače kojima na ljeto ističe ugovor. Tudor je pobijedio i igra nije bila nimalo loša, ali svaka odluka nosi svoj oportunitetni trošak.

Tu nema boljeg primjera od Kepe Arrizabalage, čovjeka koji je demonstrirao koliko je skup status quo koji je održavao na račun toga koliko je u njega uloženo.