Prije manje od godinu i pol dana čovjek je bio apsolutni nogometni hit. Njegov je Monaco osvojio francuski naslov i došao do polufinala Lige prvaka s nevjerojatno dobrom igrom. Njegovi su momci bili brzi, okomiti i suludo efikasni, a uspjeli su iskombinirati fantastični intenzitet kojim su gušili suparnika s metodičnim pristupom igri na lopti koji im je davao dovoljno opcija u organizaciji napada, tako da mogu uspostaviti kontrolu i ne dopustiti da utakmice otkližu u kaos. Uz vatromet talenta koji se razvijao, Monaco je bio nevjerojatno uzbudljiv.

U suštini Monaco nije trebao biti toliko dobar; nisu se mogla očekivati takva rezultatska herojstva baš zbog svih mladih igrača koje je tek trebalo razviti i njihovih očekivanih oscilacija u tom procesu. Pa ipak, bio je fantastičan. Možda je čak bio bolji i od onoga što govore rezultati, a to je potpis koji je za sobom ostavio Jardim.

To je, uostalom, priča njegova života. Usprkos realnim okvirima i objektivnim ograničenjima, Jardim je uvijek pronalazio načine kako otići dalje od očekivanog.

U Hrvatskoj ne možete postati trener ako niste igrali nogomet na određenoj razini. U drugim zemljama nema takvog suludog ograničenja i nije zabranjeno jahati ako prije toga niste bili konj, ali postoje objektivna ograničenja koja su specifičnost nogometa kao posla. To je zatvoreni svijet u kojem su reputacija, poznanstva i krugovi kontakata iznimno bitni za dobivanje prilike, a onda je autsajderima jako teško pokazati koliko zapravo znaju.

Kladite se protiv trenera. Ali apsolutno svakog trenera. Budete li dovoljno uporni, doći će vrijeme kad će ispasti da ste bili u pravu

S obzirom na to da Jardim nije bio nogometaš, sama činjenica da je postao trener znak je da je otišao dalje od očekivanja. S 27 godina postao je dio trenerskog osoblja u A.D. Camachi, klubu s Madeire kojem je povijesni domet bio treća portugalska liga. I premda mali klub na otoku 1.000 kilometara udaljenom od europskog kopna i nije baš neka idealna odskočna daska u elitu, Jardimu je to bilo sasvim dovoljno. Istina, trebale su mu dvije godine kao asistentu i još pet godina kao glavnom treneru na Madeiri, ali ipak je otišao puno dalje od očekivanog. Preko Chavesa, Beira-Mara, Brage, Olympiakosa i Sportinga došao je do Monaca i polufinala Lige prvaka te jednog od najneočekivanijih naslova u ligama Petice.

Dojam često zna prevariti. PSG-ov kiks 2011. pod vodstvom Carla Ancelottija, kad je Montpellier osvojio naslov, kao i šokantna ispadanja Parižana iz Lige prvaka malo su zasjenili činjenicu da je PSG zapravo bio ogromni favorit i da je Monacov trjumf u onom trenutku, uz onako dominantnu igru, bio potpuno neočekivan. Ljudi su ispravno počeli percipirati Monaco kao samopouzdanu i intenzivnu momčad, a PSG kao skup pojedinaca koji je često premekan i bez prave mentalne stabilnosti, ali se pritom jako lako zaboravi razlika u resursima, širini kadra i onih ostalih 36 kola prvenstva koja se moraju odraditi izuzev međusobnih dvoboja. Usprkos tome što je postao hit, Jardimov je podvig u suštini ostao podcijenjen.

Međutim, ove je sezone otišao ispod svih očekivanja. Monaco je zadnju pobjedu upisao još 11. kolovoza u prvom prvenstvenom kolu, a nakon što je vezao četiri uzastopna poraza od kojih u tri nije zabio gol, više nije bilo smisla. Leonardo Jardim se razišao s klubom, tek godinu i pol dana nakon što je postao prvak u fantastičnom podvigu.

Nema preciznog objašnjenja za to što se na početku ove sezone točno dogodilo u Monacu, barem ne onog do kojeg se može doći opažanjem s distance. S taktičke strane, manifestirala se hrpa problema u igri, ali ti problemi su bili rješivi i sigurno nisu uzrokovali ovakav raspad. Možda je stvar bila u nekim neslaganjima sa svlačionicom, premda za to nije bilo nikakvih indikatora ili je problem bio u tome što je Monaco u četiri godine koliko je Jardim u Kneževini prodao igrača u vrijednosti od 750 milijuna eura.

A možda se samo zasitio.

Nešto slično se dogodilo Jürgenu Kloppu u Borussiji. Usprkos svemu što je napravio, usprkos podršci iz kluba i iz svlačionice, usprkos tome što su taktički problemi bili rješivi, jednostavno nije išlo. I baš kao što je to Klopp napravio u Liverpoolu, na nekom novom poslu će Jardim opet pokazati kako je priča njegova života u tome što je sposoban otići dalje od očekivanog, usprkos ovoj epizodi koja se dogodila u Monacu.

Jer, makar to i nije neko objašnjenje, u nogometu se takve stvari naprosto dogode.

Dogodilo se Jardimu, dogodilo se Matjažu Keku koji je otprilike u isto vrijeme donio Rijeci prvi naslov prvaka u povijesti, dogodilo se Claudiju Ranieriju nakon Leicesterova čuda, ali dogodit će se gotovo svakom treneru. Jer to je tako, priroda trenerskog posla je crna bez obzira koliko blizu bila ona metalna mrlja koja označava trofej.

I zato, ako želite biti u pravu u nečemu oko nogometa, kladite se protiv trenera. Ali apsolutno svakog trenera. Protiv Igora Bišćana u Rijeci i protiv Zorana Vulića u Hajduku, čak i protiv Nenada Bjelice u Dinamu jer, budete li dovoljno uporni, doći će vrijeme kad će ispasti da ste bili u pravu. Kladite se protiv Pepa Guardiole u Cityju, protiv Nike Kovača u Bayernu, protiv Jürgen Kloppa u Liverpoolu i bit ćete u pravu. Jer na kraju sezone nogomet je ovisan o rezultatu, nudi jednog pobjednika i tisuće luzera, jednog heroja i tisuće neznalica.

U tom okrutnom biznisu onda nije više bitno koliko je Jardim dobar i koliko toga zna. Nije bitno što je i kad je osvojio, nije bitan proces, nije bitna igra i nije bitna perspektiva. Bitan je isključivo rezultat, bitno je to jesi li trenutno na onoj metalnoj mrlji čiji okus traje prekratko. Ako nisi, postaješ neznalica kao što su postali mnogi prije njega.

Ali nije nogomet glup zbog toga. Glupi su samo oni koji tako gledaju na njega.