Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Klinsmann, Amerikanac u Berlinu

Zašto je ikona njemačkog nogometa doživjela debakl povratkom u Bundesligu?

Prvo pojačanje koje je Jürgen Klinsmann 2008. doveo u München nakon što je predstavljen kao Bayernov trener bio je Siddhārtha Gautama.

Gautama nije bio igrač, to je Budino svjetovno ime. Njegov kip je Klinsmann postavio na krov glavne zgrade u Bayernovu trening kampu u Säbener Straßeu. Osim tog glavnog kipa, iz Mjanmara je dovukao još tri originalne budističke statue koje je rasporedio po kampu kako bi imao protok pozitivne energije, a onda je igračima predstavio tihu sobu u kojoj je zamislio da započinje i završava svaki radni dan. Igračima je predstavio plan da pristupe meditacijičim dođu u Säbener Straße, a da prije odlaska doma završe dan opuštanjem uz jogu.

U tom trenutku Klinsmann je imao veliki kredit u javnosti. Radilo se o legendarnom igraču, a trenerski se dokazao na Svjetskom prvenstvu 2006. za koje njemački sociolozi tvrde da je bio jedan od najvažnijih događaja u stvaranju nacionalne kohezije. Kako je to sažeo Ulrich Beck, Svjetsko prvenstvo 2006. je pomoglo Njemačkoj da zavoli sama sebe i sazrije kao nacija. Ljudi opterećeni posljedicama nacističkog režima u državi sastavljenoj od dvaju različitih svjetova koja su se ujedinila padom Berlinskog zida s Klinsmannovom su reprezentacijom ponovo počeli stavljati zastave na prozore i slaviti pobjede na ulicama.

Međutim, u Bayernu kredit i ugled traju do prvog poraza. Nakon njega već kreću pitanja.

Da nije bilo Klinsmanna, danas ne bismo imali ovakvog Kloppa ili Nagelsmanna

Prvi Klinsmannov poraz došao je u petom kolu Bundeslige. Werder je Bayernu na Allianz Areni spakirao pet komada i tek je na kraju utakmice Tim Borowski nekako smanjio na 2:5. Iduće kolo Bayern je izgubio na gostovanju u Hannoveru, a onda je remizirao s Bochumom nakon što je ušao u zadnjih 10 minuta utakmice s vodstvom 3:1 i treći kiks u nizu je bio jasan znak kako je situacija već bila kritična.

Kad je nešto trebalo riješiti, Bayernova svlačionica bi obično poslala Zé Roberta. Kako priča Philipp Lahm, Zé Roberto je bio njegov kapetanski uzor jer je bio jedan od onih ljudi kojima je lako vjerovati. Nije uvijek bio ozbiljan i definitivno nije bio najpouzdaniji u Bayernovoj svlačionici, ali kad bi stvari došle do ruba, uvijek je Zé Roberto bio taj čije se mišljenje slušalo. Upravo zbog toga je Klinsmann napravio veliku trenersku pogrešku kad je odlučio da neće na sastanak primiti Zé Roberta, koji je Bochumu zabio dva gola.

Igrači su tražili opipljiva rješenja, a Klinsmann ih nije želio slušati. Iritirali su ih kipovi na krovovima i mirisni štapići u autobusima, živcirala ih je meditacija i umjesto joge su željeli vježbati stvari koje su bile problem na utakmicama. On je, s druge strane, vjerovao u to što je radio i pokušavao im je objasniti da je to odličan alat da steknu mir u glavi. Po Klinsmannovu tumačenju, ionako im nije bilo potrebno ništa drugo jer su sjajni igrači i micanje Bude, na čemu je insistirao Zé Roberto nije dolazio u obzir.

Međutim, to je bio tek zadnji incident. Pravi problemi su počeli još puno prije.

“Svi igrači su nakon osam tjedana priprema znali kako neće izaći na dobro s Klinsmannom kao trenerom“, napisao je Lahm u svojoj autobiografiji. “Pet tjedana priprema i prve tri utakmice Bundeslige bilo je sasvim dovoljno vremena da svi shvatimo kako čovjek priča potpune gluposti koje nemaju veze s treningom i taktikom. Trudili smo se odraditi sve, ali nakon toga, ostatak sezone nije bio ništa nego limitiranje daljnje štete.“

Klinsmann se tvrdoglavo držao onoga što je zacrtao. Joga je i dalje bila sastavni dio dana, treniralo se po njegovim pravilima i već u travnju je dobio otkaz. Jednostavno, stanje više nije imalo nimalo smisla održavatii momčad se raspala. Sa svojim banalnim metodama koje su iritirale igrače, Klinsmann nije bio čovjek koji je mogao voditi klub kao što je Bayern.

To, doduše, ne znači da je Klinsmann bio u krivu sa svime što je radio i da su sve njegove ideje bile sulude koliko i postavljanje Budina kipa na krov kako bi igrai za vrijeme treninga imali pozitivnu energiju. Dapače, bio je nevjerojatno u pravu.

Bayern prije njega nije imao stalno zaposlenog sportskog psihologa, njega je doveo baš Klinsmann. Jednako tako, zaposlio je niz nutricionista, stručnjake za spavanje, kondicijske trenere i posebne trenere za određene segmente kretanja iz različitih sportova kako bi ispravio lokomotorne probleme koje su imali njegovi igrači i koji su dovodili do ozljeda. Uveo je video analitičare i sasvim drugačiji pristup pripremi utakmice, a promijenio je i organizaciju cijelog kluba. Na neki način, Klinsmann je modernizirao Bayern i uveo ga u poziciju da uhvati korak s drugim vrhunskim klubovima, usprkos tome što je napravio kaos u svlačionici.

To je vjerojatno i glavni razlog zbog kojeg je doveden u Bayern. Sve to je već napravio u reprezentaciji i Njemačka je mogla vidjeti opipljivu korist onoga što je radio, tako da su u Bayernu odlučili dovesti ga da i u klubu povede istu revoluciju jer je Klinsmann — čak i Klinsmann trener — jedan od najbitnijih ljudi modernog njemačkog nogometa.

Druga utakmica koju je vodio na reprezentativnoj klupi bila je prijateljska protiv Brazila i mediji su hvalili činjenicu što je remizirao s momčadi za koju su tada igrali Ronaldinho, Ronaldo i Adriano. Klinsmann nije htio prihvatiti taj narativ nego je iskoristio sjajan Ronaldinhov udarac kako bi kritizirao njemački nogomet i način na koji su treneri pristupali nogometu. U tom trenutku je Bundesliga bila najsporija od svih liga Petice i domaći igrači su bili neatraktivni, a Klinsmann je kao njemački izbornik tražio da tempo bude brži i da momčadi igraju napadački kako bi razvijale atraktivne i kreativne igrače. U kulturi u kojoj je dugo vremena jedini indikator uspješnosti bio isključivo rezultat, Klinsmann je pokušao dokazati kako je jedini put do rezultata proces igre, jer se rezultat ne događa sam od sebe.

Govorili su to i drugi, ali Klinsi je u tom trenutku bio igračka legenda i njega se slušalo. Nakon što je s Njemačkom osvojio treće mjesto na Svjetskom prvenstvu 2006., upravo je njegov utjecaj u Savezu bio ključan kako bi se njemački nogomet promijenio. Pogurao je u prvi plan ljude koji su razumjeli metodologiju rada i prvo su se trenerske škole modernizirale i prihvatile sasvim drugačiji način rada, a onda je kod vodstva lige uspio nametnuti obvezu svim trenerima u prve tri lige da sudjeluju na obveznim seminarima. Svi ti nutricionisti, psiholozi i analitičari bili su među razlozima transformacije Bundeslige od taktički zastarjele i spore u najbržu ligu Petice, onu u kojoj se postiže najviše golova i iz koje se šire novi taktički trendovi.

Ukratko, pa i sasvim pojednostavljeno: da nije bilo Klinsmanna, danas ne bismo imali ovakvog Jürgena Kloppa ili Juliana Nagelsmanna.

Uostalom, nije ni čudno da je Klinsmann inzistirao na drugačijim stvarima. Kao igrač je najbolje godine proveo u Italiji gdje je igrao za Inter, pa u Francuskoj gdje je nastupao za AS Monaco u kojem je radio s Arsèneom Wengerom, a onda je otišao u Englesku i ondje predvodio Tottenham, a njegov utjecaj na engleski nogomet najbolje ilustrira to da je 1994. Andrew Anthony u The Guardianu prvo napisao tekst Zašto mrzim Jürgena Klinsmanna, samo da bi koji mjesec kasnije napisao tekst koji se referira na original i nosi naslov Zašto volim Jürgena Klinsmanna. Takav put u karijeri ga je pretvorio u kozmopolita koji se razvijao pod različitim utjecajima i koji je proširio vlastite vidike. Vidio je što je dobro u Njemačkoj, ali vidio je i što je loše i što bi se dalo popraviti.

Iz te perspektive, odluka da nakon igračke karijere ode živjeti u Kaliforniju, gdje je neko vrijeme igrao nogomet pod lažnim imenom Jay Goppingen, bila je sasvim logična. Žena mu je Amerikanka, on je svoje interese razvijao u sasvim drugačijem pravcu od konzervativne sredine na jugozapadu Njemačke jer je veći dio karijere proveo u inozemstvu i Klinsmann je, barem nogometno, puno više Amerikanac nego Nijemac.

Upravo tako je i došao u Herthu. Klinsmann je bio Amerikanac u Berlinu.

Na neki svoj način, on nije došao biti trener; došao je amerikanizirati klub kroz revoluciju koju je mislio provesti. I to je u redu, jer mnogima su potrebne revolucije kojima će se modernizirati kako bi bili uspješniji, ali više nije 2004. kada je preuzeo Njemačku i objašnjavao svima kako je budućnost u tome da svaka momčad ima nutricionista, video analitičara i sportskog psihologa, a da trener mora raditi s nekoliko pomoćnika kako bi radio efikasnije. Danas je 2020. i ono što je Klinsmann vidio u američkom sportu je odavno ušlo u nogomet, a treneri imaju stožer od desetak ljudi. Došao je odraditi nešto što je nogomet u Njemačkoj davno prošao i zato je izdržao samo 76 dana na klupi.

Ovaj put, doduše, nije donio kipove iz Mjanmara — ali donio je svoj način razmišljanja, što je jednako nespojivo s današnjim nogometom kao i mirisni štapići u autobusu i trening joge umjesto treninga prekida. Došao je pokrenuti klub, podrediti ga svom karakteru i karizmi te naglo okrenuti stvari u stilu Stevea Jobsa. S takvim stavom je ušao u niz sukoba, a i nije imao neki jasan plan kako dalje, osim koristiti svoju karizmu i svoje ime.

To baš tako ne ide. Klub mu je još i osigurao neki novac za pojačanja, ali Klinsmann je naprosto zaboravio ono što je znao na početku svoje karijere — da je jedini put do rezultata proces igre, jer se rezultat ne događa sam od sebe. U obraćanju javnosti poslužio se Facebook live videom u kojem je objasnio kako ne može više biti Herthin trener jer nije navikao na takav rad. Ono što je on navikao radom u Americi je stari engleski model u kojem je trener zapravo menadžer koji ne odgovara nikome osim vlasniku.

Klinsmann, onaj Klinsmann iz 2004., najbolji je dokaz kako nogomet zbilja može učiti od drugih sportova i kultura te napredovati tako što će usvajati dijelove od drugih kako bi dodatno rastao.

Međutim, stvari su vrlo jednostavne. Koliko god toga naučio od Amerikanaca, u Berlinu ipak trebaš razmišljati njemački.