Igor Bišćan je kapitulirao protiv Hajduka i AEK-a, dok je Sergej Jakirović potpisao poraze protiv Hajduka, Sparte, Ballkanija, Gorice i dvaput protiv Viktorije.

Ne može se ignorirati to da je Dinamo slabiji nego prošlih sezona. Prvo su prošle zime otišli Mislav Oršić, Arijan Ademi, Rasmus Lauritsen i Emir Dilaver, a zatim su ovog ljeta prodani Josip Šutalo, Luka Ivanušec i Dominik Livaković, dok Kévin Théophile-Catherine nije dobio produženje ugovora. To su sve redom u nekoj fazi proteklih sezona bili nositelji i njihov izostanak se morao osjetiti. Ali ne može se ignorirati niti činjenica da je Dinamov budžet ostao na gotovo 60 milijuna eura i da je kadar koji Jakirović ima skuplji od bilo koje momčadi s kojom se dosad susreo u svom mandatu.

Jedini razlog za to što Dinamo još nije potjerao Jakirovića su igre prestolja unutar samog kluba

Odlična ilustracija situacije je činjenica da je godišnja plaća Josipa Drmića otprilike jednaka godišnjoj plaći cijele Ballkanijeve prve momčadi. Istina, ovo nije Dinamo koji se može ravnopravno nositi s Tottenhamom, Chelseajem ili Atalantom, ali bi s ovim kadrom morao biti jači od Varaždina, Gorice, pa čak i od Hajduka i Viktorije. Može se dogoditi poneki izolirani poraz jer dogodi se i Manchester Cityju, ali ovo što se događa Dinamu nije izolirano. Jedine ekipe koje je Dinamo pobijedio u zadnjih 10 utakmica su Ponikve, Oriolik, Lokomotiva i Istra; dva niželigaša s kojima se susreo u kupu i Lokomotiva u Maksimiru koja je pala tek ho-ruk naporom u sudačkoj nadoknadi.

Zapravo, jedina utakmica u zadnja dva mjeseca u kojoj se Dinamo nije namučio bila je ona s Istrom na Maksimiru. Tu je Jakirović mogao biti zadovoljan; obrana je bila stabilna i mirno je gradila napade, jako dobar je bio Marko Bulat koji je dolazio prema naprijed, Martin Baturina je ostavio dobar dojam na desnom krilu, a Mahir Emreli je u vrhu napada pokazao i energiju, ali i natruhe kreacije u razigravanju suigrača. I to je bilo to — sve ostale utakmice bile su negdje između između lošeg i katastrofalnog, s povremenim bljeskovima smisla.

Poraz u Plzeňu samo je primjer: loša utakmica s povremenim bljeskovima smisla.

Jedan od tih smislenih segmenata bilo je i prvih 15-ak minuta protiv Viktorije. Dinamo je u toj fazi utakmice otvarao napade s trojicom, jer je Stefan Ristovski ostajao nisko s Dinom Perićem i Maurom Perkovićem, a Josip Mišić i Bulat su bili ispred njih u strukuri 3-2. Dario Špikić je bio drugi napadač, Takuro Kaneko držao širinu na desnoj strani, Robert Ljubičić na lijevoj, a Baturina i Emreli su okupirali prostor između suparničkih linija. Dinamo je pokazao da može, da ima kvalitetu i da nije baš sve toliko crno. Miroslav Koubek je onda promijenio formaciju i Dinamo je opet upao u katastrofu.

Jakirović je na kraju utakmice pričao o sucima i o tome da je utakmica bila izjednačena do te mjere da ju je odredilo samo to što je Viktoria zabili jedan od svoja tri šuta u okvir, a Dinamo nije nijedan od svoja tri. To je viđenje čovjeka koji je bio vruć, koji je netom prije prošao cijeli vrtuljak emocija zbog poništenog gola u sudačkoj nadoknadi i od kojeg u tom trenutku možete očekivati samo subjektivnost. Realnost je da je Viktoria u prvom poluvremenu imala nekoliko odličnih šansi i da Jakirović može biti zadovoljan što već u prvom poluvremenu nije primio dva ili tri komada.

Realnost je i to da je Dinamo u prvih 15 minuta pokazao da može i to je nešto o čemu Jakirović treba razmisliti kada se ohladi.

Prvih nekoliko utakmica je bio samokritičan; pričao je o stvarima koje treba popraviti i pogreškama na kojima treba raditi. Ali Jakirovićev se narativ se u zadnjih nekoliko utakmica promijenio. Jučer ni u jednom trenutku nismo dobili nikakvo objašnjenje zašto je prvih 15 minuta bilo smisleno, a ostatak potpuna stihija. Suđenje na stranu, Dinamo je u zadnjih 20-ak minuta skuhao samo onu situaciju kad je Ristovskom dosuđeno zaleđe, a to je premalo.

Jasno je da Jakirović čeka da se vrati Bruno Petković i da svojom individualnom kvalitetom riješi probleme koji se gomilaju, a onda da ostatak popravi pojačanjima u zimskom prijelaznom roku. Ali pitanje je koliko još ima vremena i hoće li dočekati i Petkovića, a ne zimski prijelazni rok.

Petković jest igrač koji na sebe može preuzeti čitavu napadačku igru. Da je on bio umjesto Emrelija uz Baturinu, vjerojatno bi Dinamo već u prvih 15 minuta stvorio neku razliku ili bi barem prisilio Koubeka na drugačije adaptacije, što bi otvorilo priliku drugim suigračima. Ali Petković je u svojoj karijeri imao ozbiljne rupe i osjetne padove forme. Uostalom, njegovim su izvedbama bili nezadovoljni i navijači, a u jednom trenutku su sa Sjevera letjele i proteze. Pa ipak, Petković je igrao. Zašto? Zato što se mogao osloniti na one iza njega i to da će oni automatski odrađivati osnovu na koju on dolazi kao bonus, donoseći nepredvidljivost i potez igračke klase.

Jakirović nema tu osnovu. Tu i tamo Dinamo pokaže nešto smisleno kao što je pokazao u prvih 15 minuta utakmice protiv Viktorije, ali sve to je nedovoljno konstantno i krhko. A trenerov je posao da postoji ta osnova, ne treba za to potrošiti još 15 milijuna eura i dovesti sedam novih igrača; to se, barem do neke razumne razine, može i s ovim kadrom.

Jedini razlog za to što Dinamo još nije potjerao Jakirovića su igre prestolja unutar samog kluba. U intervjuu Alenu Lesičkom na Germanijaku, član uprave Darko Podnar je u suštini sve loše odluke prebacio na Darija Šimića i Igora Bišćana. Korištenje još jednog trenera kao žrtvenog janjca značilo bi priznanje da krivnja nije bila na treneru, a Dinamova upravljačka stuktrura s ovoliko pretendenata na fotelje ne može sebi dopustiti ikakvo preuzimanje odgovornosti. Jasno je da bi otkaz Jakiroviću značio odlazak barem jednog dijela Uprave i zato se trpe svi ovi porazi.

Jakirović još ima vremena okrenuti stvari, ali ni ono nije neograničeno. U nedjelju ga čeka Rijeka na Rujevici i tu mora dokazati da može iščupati momčad iz krize, a onda će dočekati Petkovića. Pa onda možda dočeka i zimski prijelazni rok.