Veliki sveučilišni košarkaški trener John Wooden jednom je rekao da dobar trener može promijeniti utakmicu, ali da je temeljni kriterij koliko je neki trener velik to koliko je sposoban promijeniti nečiji život.
Upravo zbog toga možemo Diega Simeonea nazvati velikim trenerom. Sve njegove pobjede i osvojeni trofeji postaju nevažni u usporedbi s neospornom činjenicom da je Atlético Madrid danas u potpunosti njegov klub, njegovo životno djelo preko kojeg je promijenio živote svih koji su imali kontakte s njim. Poput epidemije je prenio svoj karakter na ljude oko sebe i od momčadi s dna Primere stvorio takvu koja ima svoj stil i vrlo visoke ambicije.
Najbolji primjer tih ambicija i konačna potvrda da je Cholo uspio podići Atlético do vrha je stanje na tržnici ovog ljeta. Činjenica da je Antoine Griezmann odlučio ostati u Atléticu ima puno veću težinu od toga da je momčad zadržala svog najboljeg igrača. Griezmannov potez da odbije Barcelonu, Bayern i Manchester United je i simbolička potvrda da se Atlético može nositi s najvećima. Ne samo na terenu, nego i izvan njega.
“Moji navijači, moja momčad, moja kuća”, bio je jasan Griezmann u objavi svoje odluke da ostane.
Prvo je prošle sezone pokazao zahvalnost klubu i demonstrirao svoju lojalnost suigračima i treneru tako što je ostao usprkos boljim ponudama jer je Atlético imao zabranu na transfere. Pa ako se to moglo okarakterizirati kao samilost ili oblik dobre volje, ova odluka o ostanku jasno govori o ambicijama. Griezmann očito smatra kako s Atletima može osvajati trofeje i graditi imidž velikog igrača.
A on nije jedini koji misli da je to moguće.
Atlético Madrid je velika momčad koja igra kao mala. Problem s malim momčadima je taj što ne osvajaju naslove
Još prošle je sezone Simeoneov Atlético veći dio sezone pritiskao Barcelonu. Na kraju razlika od 14 bodova nudi nešto drugačiju priču, ali odlučujuća je bila tijesna pobjeda koju je Barcelona upisala nakon majstorije Lionela Messija iz slobodnog udarca. Taj slobodni udarac je prelomio prvenstvo. Bio je to tek drugi poraz Simeoneovih trupa u La Ligi, a u 10 kola do kraja sezone upisale su ih još tri uz tri remija, te tako omogućili Barceloni da se prošeta do naslova.
U specifičnoj situaciji, najefikasniji potez koji Barcelona može napraviti je uzeti igrača izravnom konkurentu. Tako bi istovremeno dodala elitnog igrača u vlastitu svlačionicu i pružila sebi dodatnu kvalitetu u opcijama, ali bi oslabila suparnika kako bi razliku napravila puno prije Messijeva slobodnjaka. Atlético se obranio od tog prvog napada, a onda je još podigao ljestvicu. Kako bi ove godine bili još konkurentniji, u klubu su odlučili da nije dovoljno samo zadržati Griezmanna, nego da je potrebno i pokoje ozbiljno pojačanje. Izbor je pao na Thomasa Lemara iz Monaca, koji zapravo savršeno nadopunjuje Atléticov napad.
“Antoine i Lucas Hernández su imali veliki utjecaj na moj dolazak u Atlético” izjavio je Lemar na predstavljanju u Madridu. “Ali ne mogu baš reći da je to bilo presudno. Znao sam da dolazim u pravi klub sa sjajnim trenerom. Želim se što prije upoznati s igračima i prilagoditi igri ekipe kako bih ostavio pozitivni dojam. Napravit ćemo sve da napravimo iskorak u Ligi prvaka i osvojimo nešto. Vjerujem da ću osvojiti puno toga s ovom momčadi.”
Cholo ima bazu. Diego Costa je sociopat, potpuni luđak čiji nevjerojatni doprinos u igri često zna prijeći u autodestruktivnost. Fantastičan je igrač, ali je istovremeno i Molotovljev koktel koji može zapaliti sve oko sebe. Stvar je u tome što ga Cholo razumije i zaista zna s njim, a Costa je svoju delinkvenciju stavio u službu momčadi i karakterom i nogometnim vještinama. A kad je on tu, onda Griezmann ima puno više slobode u igri i puno lakše može sudjelovati u kreaciji igre s Kokeom i Saúlom Ñíguezom, koji su fantastični igrači i vrlo podcijenjeni playmakeri.
Lemar je odlična nadgradnja na tu bazu. Uklapa se u stil igre cijele momčadi, odličan je u kontri na otvorenom terenu, dobar je u duelima, a protiv slabijih momčadi može pomoći u kombinatorici u zadnjoj trećini. Međutim, njegova vrijednost je što donosi izolacijski dribling. Jednostavno, može ostati uz aut liniju, pričekati loptu i onda napadati beka i stvarati višak. A u puno utakmica koje je Atlético prošle godine remizirao — posebno u Ligi prvaka gdje ga je ispadanja u skupini koštalo to što nijednom nije dobio Qarabağ – upravo je takav oblik stvaranja viška nedostajao.
Šime Vrsaljko je prilično neshvatljivo, barem iz ove neke vanjske perspektive, odlučio zamijeniti Atlético Interom i to je ove sezone jedini ozbiljni gubitak za Chola. Kapetan Gabi i veteran Fernando Torres su ionako gubili na važnosti za igru, a Jan Oblak i Diego Godín su odlučili ostati usprkos interesu iz Engleske. S Lemarom, ali i s Gelsonom Martinsom i Rodrigom Hernandezom, Atleti su dobili dubinu i dovoljno opcija da se mogu smatrati legitimnim izazivačima za naslov u La Ligi.
“Klub je prilično narastao u zadnjih pet godina otkad sam otišao”, izjavio je Rodrigo. “Atlético danas ima ambiciju osvojiti sve, a klub je postao jedan od pet ili šest najboljih u Europi. Sada želim dati najbolje od sebe, ovo je veliki skok za mene i dat ću sve za dres i nadam se da ćemo osvojiti trofeje. Zato sam ovdje.”
Baš kao i u Lemarovu slučaju, ovakav pristup može vrlo lako biti objašnjen klasičnim dodvoravanjem navijačima i javnosti pri predstavljanju. Međutim, ovo zvuči kao više od običnih fraza koje se izbacuju u takvim prigodama. Atlético zaista djeluje spreman za lov na najveće trofeje, zaista izgleda kao klub koji je među pet ili šest najboljih u Europi.
Međutim, koliko god bio dobar, ima dva problema.
Prvi je taj što igra s još boljima. Barcelona i Real Madrid su svjetski brendovi, a Atlético možda i jest div, ali je i dalje u njihovoj sjeni. Uostalom, i financijski je prilično inferioran. Zbog specifičnog načina dogovaranja TV prava u Španjolskoj, Real je dobio 45 posto više od ukupne sume isplaćene Atléticu, a Barcelona je dobila čak 52 posto više. Zapravo, klub je zaradom bliže 10. Espanyolu nego Barceloni. To znači da na istom tržištu Barca i Real zarađuju osjetno više, a višestruko su dominantniji na internacionalnom tržištu na Atlético nije prepoznat. I onda je možda istina da je Atlético peta ili šesta momčad u Europi, ali to ne znači mnogo kad se za trofeje bore protiv dvije od prve tri momčadi. To objašnjava samo jedan Cholov naslov. Dosad bi u nekoj drugoj konkurenciji — primjerice, u engleskoj Premier ligi — vjerojatno uzeo više.
Drugi problem je sam Cholo. Riječima bivšeg Eibarova trenera Joséa Luisa Mendilibara, Atlético Madrid je velika momčad koja igra kao mala. Diego Simeone i njegov vjerni asistent Germán Mono Burgos često forsiraju dosadnu i previše zatvorenu igru, posebno ako uzmemo u obzir kvalitetu kadra koju imaju na raspolaganju. Atleti zato igraju reaktivno i čekaju grešku bez da je provociraju. Cholo i Mono su ljudi u crnom i njihov prvi i osnovni cilj je ne izgubiti utakmicu. U tome su sjajni, najbolja su momčad na svijetu bez lopte, ali to donosi i određene posljedice.
Problem s malim momčadima je taj što ne osvajaju naslove. Za biti prvak nije dovoljno ne izgubiti, potrebno je konstantno pobjeđivati. Potrebno je biti maksimalno proaktivan i tražiti bodove, iskorištavati superiornu kvalitetu napadajući u valovima i kroz dobar sustav. Cholo tome nije sklon i, ako želi zapravo pokazati svoje ambicije, morat će se prilagoditi.
Jer, neovisno o europskom Superkupu koji je više-manje revijalno natjecanje, Atlético Madrid mora svoju glad za trofejima početi pretvarati u velike naslove kako Griezmannov ostanak ne bi bio jedini pokazatelj uspona na sam vrh. Tajming je gotovo savršen, vrijeme je za trofeje.
