Topnički dnevnici

Kovač: Šuti i radi

Borba, rovovi, dernjava, krv i znoj. To je njegov svijet i to ima u Monacu

U rujnu 2017. Bundesliga je igrala drugo kolo. Bayern je u prvom pobijedio Bayer Leverkusen, a u drugom kolu se rutinski razračunao s Werderom. Robert Lewandowski je zabio dva komada, Arjen Robben i Franck Ribéry su standardno držali krila, ali u odnosu na prvo kolo u kojem je Thomas Müller igrao iza njih, protiv Werdera je Carlo Ancelotti odlučio u vezni red, uz Artura Vidala i Corentina Tolissoa koji su protiv Leverkusena upisali gol i asistenciju, postaviti Thiaga Alcântaru.

“Ne znam koje točno kvalitete trener traži od igrača, ali čini se da se moje kvalitete baš i ne traže”, komentirao je Müller Ancelottijevu odluku da ga ostavi na klupi i da ga uvede u drugom poluvremenu.

Idući dan je Bild u tiskanom izdanju posvetio šest i pol stranica isključivo toj izjavi. Bayern je rutinski riješio utakmicu, imao je dvije pobjede u hendikepu, ali Müllerov ispad je izazvao takvu dramu da je analiziran kroz tri različita teksta. Uz ta tri teksta izjave su dali Oliver Kahn, Michael Ballack, Stefan Effenberg i Franz Beckenbauer, a preko dužeg intervjua se iste večeri očitovao i Karl-Heinz Rummenigge; kako službeno u ime kluba s pozicije direktora, tako i s pozicije klupske legende, pokušavajući pružiti dodatni kontekst iz pogleda kakav je imao kao igrač.

Ukratko, jedna je Müllerova izjava pri izlasku sa stadiona taj dan u Njemačkoj bila najvažnija sportska vijest. Za usporedbu, na šest i pol stranica teksta o Müllerovu statusu, ostatak lige je dobio jednu stranicu. Eintrachtov poraz od Wolfsburga je ispraćen s točno 11 rečenica.

U Monacu se šuti i radi. To je luksuz kakav Kovač nije imao u Bayernu

To je ono što se implicira kada se kaže kako je Bayern zapravo FC Hollywood.

Igrači su apsolutne zvijezde, ali do te mjere da graniče s divama. Njihovo mišljenje je bitno, uzima se u obzir sve što kažu i oni sami su svjesni svog statusa, a njihov ego je još bitniji. Zapravo, njihov ego je najbitniji. Kada je davao izjavu, Müller je bio savršeno svjestan kakva će biti reakcija javnosti i namjerno je provocirao dramu kako u idućem kolu slučajno ne bi opet ostao na klupi. Uostalom, vidio je to dovoljno puta. Kada nešto kaže igrač koji iza sebe ima autoritet Bayernove legende — sadašnji ili bivši igrač, tako je svejedno jer nema poraza pri kojem se Lothar Matthäus i Beckenbauer neće osjetiti pozvanima komentirati kako bi dodatno nahranili svoj ego i prigrabili malo reflektora na koje su navikli, jer pojam FC Hollywood nije od jučer — automatski se stvara reakcija medija i navijača i trener je pod pritiskom.

Kada se događala cijela drama oko Müllerova statusa u klubu, jer se gospodin uvrijedio nakon što je jednu utakmicu započeo kao zamjena, Niko Kovač je bio u Frankfurtu.

Njegov Eintracht je izgubio od Wolfsburga, ali to je jedva registrirano. Bild se na to osvrnuo samo kao na solidnu utakmicu u kojoj je Eintracht imao čak i bolje šanse, ali nije uspio zabiti ono što je stvorio. Već idućeg jutra Kovač se okrenuo idućoj utakmici; nije bilo reflektora niti ikakvog seciranja pogrešaka, samo je nastavio raditi dalje po svome bez velikog objašnjavanja.

Eintracht se svodi upravo na to. Eintracht je borba, rad, rovovi, dernjava, blato, krv i znoj. Stvaranje nečega novoga od ničega ili, bolje rečeno, gotovo ni od čega, jer svatko tko se nađe u klubu mora se dokazati kako bi otišao korak dalje i ispunio ambicije. Nitko ne sanja cijeli život igrati u Eintrachtu, to je samo prolazna stepenica u dostizanju vrha, stepenica na kojoj se šuti i radi.

Bayern je sve različito od toga, jer kad dođeš u München nemaš kamo dalje, došao si na vrh. Bayern su reflektori, zvijezde, drama, pozornica, politika i kristalne čaše. FC Hollywood.

Ne znači to da je u Bayernu lakše. Dapače, teže je — jer su očekivanja svemirski velika i svatko ima svoje mišljenje kako se nešto trebalo napraviti. Igrači, bivši igrači, uprava, mediji, navijači. Svi oni imaju stav o svemu što trener odluči. Čak ni Ancelotti, poznat po svom feelgood odnosu s igračima, nije uspio izbalansirati sve zahtjeve koje sa sobom donosi gigant kakav je Bayern. Don Carlo je bio razmjerno velik igrač, uspješno je vodio najveće svjetske zvijezde i sa svima njima je izgradio dobar odnos, ali mu je Bayern bio previše. Izgorio je i pogubio je konce jer je bilo previše stvari o kojima se morao brinuti.

Zato je glupo govoriti da Kovač nije uspio u Bayernu. Čovjek je osvojio prvenstvo. Kvragu, čovjek je bio Bayernov trener i samo to je dovoljno da se skine kapa.

Međutim, u svojoj suštini Kovač ne pripada u Bayern i to se vrlo brzo pokazalo. Nije ni bio prvi izbor, to je uprava jasno iskomunicirala, a u svlačionici je imao hrpu vrhunskih igrača s triput većom hrpom ega, a to su uvjeti u kojima je puno teže raditi nego sa skupinom mladih igrača željnih dokazivanja u Frankfurtu kojima se bez problema nametao kao autoritet jer je egida bila “šuti i radi”. On nije trener koji živi od naslovnica i reflektora, ali nije ni od prepuštanja kontrole igračima nego od rada, a to u Münchenu nije toliko jednostavno kao što se čini. Da biste uspješno radili u Bayernu, morate biti ili veća zvijezda od igrača ili drugačiji tip osobe. Ne znači to nužno lošija osoba ili kvarnog karaktera, ali prilagodljivija, pragmatičnija i flegmatičnija, jer u suprotnom nećete moći preživjeti niti ćete izvući ono što ti igrači stvarno imaju u sebi.

“Nije neko iznenađenje”, bez velikih emocija prema bivšem treneru komentirao je Manuel Neuer Bayernov poraz od Eintrachta koji je zapečatio trenerovu sudbinu u Münchenu i zapravo potvrdio da je svlačionica već odavno znala da Kovač nije taj. “Ovaj natpis je već dugo bio na zidu, pitanje je samo tko ga je kad pročitao.” Bayern je svoj svijet u kojem je sve zapisano na nekom zidu, pitanje je samo tko će to kako pročitati i na koji način će se postaviti prema tome. To nije Kovačev svijet.

Borba, rad, rovovi, dernjava, blato, krv i znoj. To je imao u Eintrachtu i nešto slično tome ponovo ima u Monacu.

Prije dva dana Kovač je izgubio od RC Strasbourga. Imao je niz od 13 utakmica bez poraza, skinuo je putem Paris Saint-Germain i došao na četiri boda do prvog mjesta. Onda je — i to utakmicu prije nego što će mu u goste doći taj prvoplasirani — izgubio od momčadi koja je bila na tri boda od zone ispadanja. Realno, kiksao je, i u Bayernu bi takva usporediva situacija značila požar. Usporediva u različitom kontekstu — tipa da je dopustio drugoplasiranom da prije međusobnog susreta dođe na dva boda, jer da je Bayern četvrti, ionako bi gorjelo. Ovdje se nije se dogodilo apsolutno ništa. Nema drame, nema reflektora niti ikakvog seciranja pogrešaka. Samo je nastavio raditi dalje po svome bez velikog objašnjavanja. Iduća utakmica je Lille i to je to, tu priča o Strasbourgu staje.

Što se tiče same igre, u detalje ćemo ići u analizi utakmice kada budemo mogli na konkretnom primjeru pokazati principe, ali i tu je Kovač sličan onome što je radio u Eintrachtu. Nakon što je počeo u formaciji 4-3-3 i nakon što je pokušavao uklopiti Cesca Fàbregasa te izvući maksimum iz Aleksandra Golovina kojeg je Monaco platio 30 milijuna eura, samo je odustao. Prešao je na igru s trojicom natrag — bilo da radilo se o trojici stopera ili da se Djibril Sidibé spuštao kao treći stoper, niz od 13 utakmica bez poraza baziran je na visokom intenzitetu kojim u sredini terena gaze Aurélien Tchouaméni i Youssouf Fofana koji trče gore-dolje. U tom tempu nema mjesta za Fàbregasovu finoću, on je prespor i premekan za ono što Kovač želi igrati.

To je luksuz kakav Kovač ima dok radi u Monacu, a nije ga imao u Bayernu. Sve da i Fàbregas ima potrebu nešto reći i požaliti se, teško da će itko tome dati toliku pozornost kao što su njemački mediji dali Mülleru kada mu je Ancelotti povrijedio ego jer ga je ostavio na klupi. U Monacu se šuti i radi.

Ali to je luksuz koji Kovač treba da bude ono najbolje što može biti i da odradi posao kakav je odradio u Eintrachtu. Trenutno u Monacu na raspolaganju ima momčad u takvoj fazi da su njeni igrači daleko od zvjezdanog statusa, a samim tim su spremni gristi i prihvatiti Kovača na način na koji ga u Bayernu — pa ni u hrvatskoj reprezentaciji — nikad nisu prihvatili.

A on je takav kakav je. Njegov svijet su borba, rad, rovovi, dernjava, blato, krv i znoj te sloboda da radi po svome i ide dalje. U Monacu to zasad izgleda jako dobro, bez obzira na poraz od Strasbourga.

Zapravo, baš zbog poraza od Strasbourga — jer što god se dogodilo, Monaco je samo prolazna stepenica u dostizanju vrha, stepenica na kojoj se šuti i radi. A to Kovaču savršeno odgovara.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.