Prije tri sezone Roberto Mancini je vodio Zenit iz Sankt-Peterburga i stanje je bilo manje-više redovno. Bio je najskuplje plaćeni trener ruske lige, imao je debelo najveći budžet za plaće i sprašio je gotovo 100 milijuna eura na dovođenje pojačanja po svom ukusu, bez da je morao ikoga prodati. Radio je u najboljim mogućim uvjetima i u sezonu je ušao kao uvjerljivi favorit na kladionicama. Rezultat? Mancini je s takvim Zenitom završio peti.
Problem nije bio u kvaliteti kadra. Iduće sezone je klupu preuzeo Sergej Semak, na dovođenja pojačanja je potrošio manje novca nego što je uhvatio na prodaji Leandra Paredesa, a prvenstvo je osvojio s debelom bodovnom prednošću. Sličan je to rasplet priče onome u Turskoj, gdje je Mancini vodio Galatasaray. Preuzeo je prvaka, na pojačanja je potrošio puno više novca nego što su to napravili treneri prije i poslije njega, dobio je u ruke najbolju i najskuplju momčad, a rezultatski je podbacio. Ostao je devet bodova kratak iza Fenerbahçea kao prvaka, a nakon što je otišao Galatasaray je opet postao prvak.
Taj isti Mancini je nakon uzastopnih klupskih neuspjeha napravio najbolju priču Europskog prvenstva. Italija je igrala najbolji nogomet na turniru, apsolutno je dominirala igrom i zasluženo uzela naslov prvaka. Jednim dijelom je takva talijanska renesansa nastala zbog toga što je Mancini oko sebe okupio stručni stožer od 18 ljudi, u kojem jedini kriterij ulaska nije bila atmosfera nego i iskustvo te trenerske kvalifikacije. Možda čak i većim dijelom, rezultat se dogodio jer je vezni red kao srce ove talijanske momčadi sazrio i Mancini se mogao osloniti na Marca Verrattija i Jorginha.
Međutim, najveći dio razloga je u tome što reprezentativni i klupski nogomet nisu isto.
Louis van Gaal više nije trener za Barcelonu, Bayern ili United i na toj razini više ne može raditi razliku. Ali u reprezentativnom nogometu itekako može
Čak ni u najgorim trenucima epizoda u Rusiji i Turskoj nije bilo sporno kako je Mancini u samim svojim počecima pokazao da je zbilja talentiran trener koji je maksimalno posvećen pobjeđivanju. Problem je bio samo u tome što ga je moderni nogomet prožvakao; pregazio ga je trendovima koje on nije mogao ispratiti, bez obzira na to što je vodio najskuplje momčadi. Što to konkretno znači?
Presing je ono što određuje moderni nogomet. On je točka koja povezuje Jürgena Kloppa i Pepa Guardiolu jer igrali na posjed ili na kontre, najbitnije je da stvorite uvjete u kojima loptu možete uzeti brzo i kvalitetno. Uzimate li loptu isključivo pred vlastitim kaznenim prostorom, pred vama je konstantno 80 metara prostora koji treba osvojiti i barem sedmorica suparničkih igrača, što znači da ćete teško biti opasni za suparnički gol. Dogodit će vam se ono što se konstantno događa Joséu Mourinhu koji kaže da njegova momčad napada kada ima loptu i brani se kada je nema, što implicira da se svi vraćaju duboko kada nemaju loptu. Stvar je u tome da je danas potrebno braniti se i kada imaš loptu, odnosno, potrebno je biti spreman oduzeti je odmah čim je izgubiš.
Mjerimo li presing kroz PPDA — metriku koja u omjer stavlja broj suparničkih dodavanja po jednoj obrambenoj radnji vaše momčadi, s logikom da veći broj suparničkih dodavanja znači slabiji pritisak i to sve nakon početnih 40 metara travnjaka, kako bi se eliminirala dodavanja stopera i vratara – onda je neki prosječni rezultat između 10 i 11 dodavanja na jednu obrambenu akciju. Mancini je u Zenitu imao jednu obrambenu akciju na svakih 29 suparničkih dodavanja i bio je 15. od 16 momčadi lige. Suparnika je slabije pritiskala samo SKA, koja je u cijeloj sezoni upisala dvije pobjede i kojoj je već nakon dva mjeseca bilo jasno da je ispala iz lige.
Na Europskom prvenstvu je prosječan PPDA bio 26,2. Neke su momčadi, poput Italije i Engleske, bile nešto bolje od prosjeka, ali nitko se u kontinuitetu nije uspio spustiti ispod 20, a to je dvostruko više u odnosu na klupski prosjek u ligama Petice, pa čak i u srednje kvalitetnim ligama poput HNL-a. Dakle, reprezentativni nogomet ne gazi. On nudi priliku da treneri koji imaju kvalitete ostanu relevantni.
Zato je odlična stvar to što je Nizozemska za izbornika postavila Louisa van Gaala.
Njegov je životopis impresivan. Vodio je Ajax, AZ Alkmaar, Barcelonu, Bayern, Manchester United i nizozemsku reprezentaciju. Osvojio je 20-ak trofeja, između kojih i Ligu prvaka, u kojoj je još dvaput došao do finala, a sa svim svojim klubovima osim s Unitedom bio je i prvak. Međutim, taj životopis ne otkriva koliko je Van Gaal zapravo velik trener i kako spada u red zbilja najvećih nogometnih umova u povijesti, što mu se već pomalo i zaboravilo. Onaj njegov Ajax iz 1994. je bio uspješna momčad, ali bilo je još uspješnih momčadi. Nitko, doduše, nije uzeo i nacionalno prvenstvo i Ligu prvaka bez ijednog poraza kao što je to napravio Van Gaalov Ajax, ali i drugi su osvajali trofeje. Poanta je u tome što je Van Gaalov Ajax to radio s nevjerojatnim stilom koji je nogomet približavao savršenstvu.
Kolektivna igra obilježena virtuoznom individualnošću. Snaga, duel, brzina, tehnika, dribling, atrakcija, ali prije svega filozofija koja se najkraće sažima u sintagmu: gol više od suparnika. Trojica stopera visoko na terenu, romb u sredini i široko postavljena krila su bila recept po kojem je Van Gaal kontrolirao prostor i vrijeme, držao je posjed lopte i stvarao šansu za šansom. Njegov je Ajax bio moćan poput grčkog junaka po kojem je klub dobio ime, a vjera u ideju koja je bila toliko ispravna da je proizvela nešto tako nevjerojatno dovela je do toga da je Van Gaal osvojio prvenstvo, kup, Ligu prvaka, Superkup i Interkontinentalni kup, objedinivši pet trofeja bez ijednog poraza.
Osim toga, Van Gaal je ostavio trag na modernom nogometu tako što je potakao dvije trenerske dinastije. Pod njim i njegovom filozofijom stasali su Guardiola kojega je promovirao u kapetana i Mourinho koji mu je postao asistent.
Problem je u tome što je Van Gaal sam sebi uvijek bio Kralj Luj — nogomet, to je on.
Čak i u Ajaxu 1994. je postojao jasan skup zahtjeva koje su igrači morali ispunjavati i discipline koja se morala poštovati. Bilo je gotovo zabranjeno da bočni veznjaci iz romba dolaze u prostore u kojima su ordinirala krila. Njihov temeljni zadatak bilo je držanje sredine kroz rotacije prema lopti i iskorištavanje prostora, a krila su morala ostajati široko i oko toga nije bilo rasprave, neovisno o situaciji na terenu. Jednostavno, to je Van Gaal. Tvrdoglav je, krut je, strog je i želi stvari imati pod maksimalnom kontrolom jer je uvijek uvjeren da je u pravu. Kada su Ulija Hoeneßa upitali misli li Van Gaal o sebi da je Bog, Hoeneß im je odgovorio: “On vjerojatno misli da je otac Bogu”. To je savršena ilustracija zašto kod Van Gaala prilagodbe nikada nisu dolazile u obzir. On je gurao svoje i bio je siguran da je ono što radi potpuno ispravno.
U klupskom nogometu to ne prolazi jer igr se promijenila u odnosu na 1994. i Van Gaalov uspjeh s Ajaxom. Odličan primjer je bio njegov United, jedina momčad s kojom nije bio prvak. Većina utakmica bila je slična i svela se na iste probleme: loše pozicioniranje, statičnost te manjak kretanja i ikakvih rotacija, što je uzrokovalo gomilu beskorisnih dodavanja u zadnjoj liniji jer Van Gaal nikako nije mogao pronaći način kako igrati protiv modernih obrana koje zatvore presing zamku čim lopta uđe u sredinu.
U reprezentativnom nogometu bi, možda, takav pristup čak i mogao proći. Najbolji primjer za to je upravo Louis van Gaal. On je na Svjetskom prvenstvu 2014. vodio Nizozemsku do polufinala. Nizozemsku koja je bila kadrovski nevjerojatno siromašna i koja je propustila iduće Europsko, pa Svjetsko prvenstvo. S takvom je Nizozemskom on bio treći na svijetu. I onda dolazimo do konačne poante: reprezentativni nogomet je posljednje utočište za trenere poput Van Gaala, jer ono im nudi relevantnost u mainstreamu i zadnju priliku za slavu.
Finale Europskog prvenstva je u programu televizije RAI u prosjeku gledalo 18,2 milijuna Talijana, odnosno 73,7 svih upaljenih televizora u tom trenutku. Kod Engleza su brojke još i veće, utakmicu je pratilo 82 posto korisnika, što je najveća brojka još od sprovoda princeze Diane. Na kraju krajeva, finale Svjetskog prvenstva u Rusiji je gledalo preko milijarde ljudi u cijelom svijetu.
Van Gaal više ne može naći posao u kojem ga može pratiti milijardu ljudi. On više nije trener za Barcelonu, Bayern i Manchester United, a neće niti s nekim Ajaxom napraviti ono što je napravio 1994. jer ga je moderni nogomet pregazio. Ali nije samo reprezentativni nogomet idealno utočište za svae van gaalove i mourinhe ovog svijeta koji polako preuzimaju klubove sve lošijeg renomea i spuštaju se na ljestvici, korist je obostrana.
U Hrvatskoj je kult reprezentacije iznimno jak, pa smo mi možda i iznimka, ali najbolji treneri ne traže reprezentacije. To je 15-ak utakmica godišnje, a svi ambiciozni treneri sebe vide u klubovima. To znači da reprezentacije vodi ono što ostane sa strane i onda se dogodi Mancini. Gledamo li taktički, on trenutno nije među pet najboljih talijanskih trenera, ali je bolji od konkurencije na reprezentativnoj sceni. Nogomet ga jest malo pregazio, teško se snalazi u klubovima, ali u reprezentativnom nogometu — koji je malo staromodniji i gdje je vremena za uigravanje složenih mehanizama puno manje — Mancini dominira. Tu su njegove mane zamaskirane, a do izražaja dolaze vrline koje oduvijek ima, a drugi izbornici nemaju. U svijetu slijepih jednooki je kralj, a reprezentativni nogomet je često svijet pomalo slabovidnih trenera koje gleda milijardu ljudi.
Louis van Gaal više nije trener za Barcelonu, Bayern ili United i na toj razini više ne može raditi razliku jer ga je vrijeme pomalo pojelo. Ali u reprezentativnom nogometu itekako može. U tom okruženju on je i dalje Kralj Louis.
