Kada je Florentino Pérez u svibnju 2015. održao konferenciju za medije na kojoj je objavio da je otpustio Carla Ancelottija s mjesta trenera, prvo postavljeno pitanje se odnosilo na traženje objašnjenja gdje je točno Talijan pogriješio i što je konkretno krivo napravio u Real Madridu.
“Ne znam”, odgovorio je vidno zatečeni Pérez, valjda očekujući da će uslijediti salva pitanja o novom treneru, a ne seciranje odluke koju je donio i traženje konkretnog razloga za nju. “Ono što znam jest da su tu u Real Madridu očekivanja prilično visoka i da klub uvijek teži osvajanju trofeja.”
Ancelotti je točno godinu dana prije Pérezove konferencije za medije osvojio Ligu prvaka. Te sezone je zapeo u polufinalu, dok je u domaćem prvenstvu ostao iza Barcelone. Što je točno pogriješio, to Péreza nije ni zanimalo. On nije analizirao trenerove poteze i nije gledao je li Ancelotti stvarno podbacio svojom krivnjom ili naprosto nije mogao više. Pérez je na kraju sezone vidio da nema trofeja i otpustio je trenera jer netko mora odgovarati za rezultat.
Zapravo, Ancelotti je bio žrtveni jarac. Ako je kriv trener — a otpušten je, što znači da je odgovornost prebačena na njega i da je on platio cijenu neuspjeha — onda je uprava na čelu s Pérezom oprala ruke. Poruka je ta da su mu pružili dovoljno za ono što je na početku sezone postavljeno kao cilj, a on nije isporučio ono za što je plaćen i tu staje svaka daljnja priča. Kraljevski klub jednostavno mora osvajati trofeje jer to je ono što ga čini kraljevskim.
Ancelotti je pokazao kako može sakriti puno svojih pravih misli iza nedefiniranog osmijeha i one njegove podignute obrve. Pérez treba nekog upravo takvog
U tom kontekstu zanimljiva je Pérezova odluka da šest godina kasnije vrati Ancelottija.
S jedne strane, malo toga se promijenilo. Pérez je u tih šest godina spržio četvoricu trenera, ali veći dio momčadi je isti. Sličan je i stil kojim je Zinédine Zidane vodio momčad, jer on i Ancelotti više vode računa o tome da se igrači dobro osjećaju i budu puni samopouzdanja nego što su taktički ekstremisti koji inzistiraju na detaljima. To znači da neće biti puno prilagodbe — niti trenera na momčad, niti momčadi na trenera. Realu se sigurno neće dogoditi novi slučaj Rafaela Beníteza, niti je Ancelotti usporediv s Julenom Lopeteguijem. On je Pérezov pokušaj produljivanja kontinuiteta na ono što je radio Zidane.
S druge strane, promijenilo se sve. Ova je momčad lošija od one iz koje je Ancelotti bio istjeran. Od 10 igrača s najvišom minutažom u sezoni 2014./15. nedostaje Cristiano Ronaldo koji je tada zabio 61 gol u 54 utakmice. Gareth Bale je na posudbi, James Rodríguez je prodan. Problem je samo u tome što je ovih sedam preostalih igrača sada šest godina starije. Luki Modriću i Sergiju Ramosu više nije 28, Karimu Benzemi i Marcelu 26, a Toniju Kroosu 24. Svi oni su s ‘krive’ strane 30. rođendana, a i dalje su ključni igrači momčadi. Ako Ancelotti nije zadovoljio 2015. kada je Pérez podvukao crtu i ako nije ispunio ambicije s tom momčadi, onda je sasvim nelogično očekivati da će odraditi bolji posao sa skupinom u kojoj su nositelji šest godina stariji i u kojoj više nema čovjeka koji daje 60-ak golova u sezoni.
Međutim, promijenile su se i Realove ambicije.
Ancelotti je vraćen da stabilizira situaciju koja je kulminirala rezultatski lošom sezonom. Real je završio drugi u prvenstvu, u Ligi prvaka je ispao u polufinalu, a nije bilo niti utješne nagrade u vidu Kupa Kralja. Sve to rezultatski jako podsjeća na vrijeme kada je Ancelotti napuštao klub, ali postoji jedna osjetna razlika.
Pogledamo li platnu listu, Real Madrid među 10 najizdašnije plaćenih igrača ima previše onih koji ne pridonose gotovo ništa. Eden Hazard je najbolje plaćeni igrač u svlačionici, prima preko 23 milijuna eura godišnje, a isporučio je tri gola i jednu asistenciju. Bale je drugi na listi, a njega je Real poslao u Tottenham i pokrivao mu dio plaće samo kako ne bi bio u Madridu. Luka Jović je šesti najbolje plaćeni igrač, a i on je na posudbi te i njemu Real plaća dobar dio godišnje gaže iako ne pridonosi momčadi. Marcelo je osmi i prima više od osam milijuna eura godišnje, a ove sezone je odigrao tek 30 posto minuta u La Ligi. Međutim, i to je bolje od Isca i Álvara Odriozole, koji imaju gotovo sedam milijuna eura godišnje, a ne služe gotovo ničemu.
U tome je suštinska razlika ove situacije u odnosu Ancelottijev prvi mandat. U tom trenutku Ancelotti možda stvarno nije pogriješio ni u čemu; ta momčad možda stvarno nije mogla više jer Real je na kraju balade uzeo 92 boda. Nije osvojio prvenstvo ne zato jer je Ancelotti griješio i jer je nešto skrivio, nego jer je s druge strane imao Barcelonu s Neymarom, Lionelom Messijem i Luisom Suárezom u njihovim najboljim godinama. Momčad koji Ancelotti sada uzima je lošija od one koju je ostavio, ali ima puno mrtvog kapitala i tereta koji vuče za sobom. Puno potencijala je neiskorišteno, puno je eura uloženo, a da se za njih nije dobilo ništa konkretno.
Real iz ove točke može ići u dva smjera. Može pokušati probuditi te potencijale i dobiti više od igrača koje skupo plaća, ili može ići u potpunu rekonstrukciju momčadi i izgradnju novog projekta. A Carlo Ancelotti je u oba slučaja idealan čovjek za Péreza.
U prvom scenariju, on je lik koji može donijeti pozitivnu promjenu. Daleko je Ancelotti od svojih najboljih izdanja, potrošio je dio ugleda i kad se sastavlja ljestvica petorice najboljih trenera na svijetu na popisu odavno više nema njegova imena. Međutim, već je radio s Realovom veteranskom bazom, zna kako pristupiti starijim igračima i kako iz njih izvući maksimum u bitnim utakmicama. Odvrtite samo njegovu startnu postavu u AC Milanu i zbrojite igračima godine, pa to usporedite s Modrićem, Benzemom i Kroosom. Jednako kao što Ancelotti ima dobru povijest oživljavanja karijera, što je nužno Hazardu kojemu su zadnje dvije sezone bile horor. Koliko god loše izgledala ova sezona, još uvijek ima dovoljno materijala s kojim Ancelotti može do uspjeha.
Međutim, takav scenarij nije pretjerano izgledan. Puno izglednije je da će Real ići u rekonstrukciju koja će započeti rješavanjem Ramosa, a onda će ići dalje u štednju sve dok se konačno ne okrene novi list i započne novi projekt. Ancelottijeva je vrijednost u tome što on nije jedan od onih trenera koji su teški za suradnju. Ne znači to da je beskičmenjak koji će pristati na sve, ali Ancelotti je pokazao kako može sakriti puno svojih pravih misli iza nedefiniranog osmijeha i one njegove podignute obrve.
Pérez treba nekog upravo takvog.
Treba nekoga tko se neće žaliti po medijima zbog toga što nema pojačanja i nekoga tko se neće previše petljati u politiku kluba svojim zahtjevima. Treba nekoga tko će raditi svoj posao jednako bez obzira na to ode li ili ostane Sergio Ramos i uspije li Real dovesti Kyliana Mbappéa ili ne. Treba nekoga tko će prihvatiti da Real trenutno mora štedjeti. Ancelotti neće talasati i to je razlog zašto ga je Pérez doveo.
U normalnim uvjetima, kada trener dođe u Real Madrid, to je gotovo sigurno vrhunac njegove karijere i najveći posao koji će imati te dolazi sa zahtjevima koji odgovaraju klupskoj veličini. U usponu je, logično je da želi sve što može dobiti. Ne možeš dovesti Jürgena Kloppa, Juliana Nagelsmanna ili Antonija Contea i objasniti im da moraju biti zadovoljni time što imaju jer klub mora štedjeti. Oni su generali, njima je na umu juriš za koji kralj trenutno nema dovoljno resursa.
Ancelotti je drugačija priča. Ovo nije najveći posao u njegovoj karijeri i toga je svjestan. Radio je već u Madridu i uzeo je Ligu prvaka, onu famoznu La Decimu koju je Madrid godinama čekao. Radio je u Milanu, Juventusu, Bayernu, Chelseaju i Paris Saint-Germainu. Prošao je dovoljno toga da zna da mu ovo nije vrhunac i jasno je kako nema više takve ambicije da bi ga pogodilo kad mu Pérez ne ispuni neku želju zbog klupske politike. Uostalom, Ancelotti je pristao na dva milijuna eura manju godišnju plaću nego što je imao u Evertonu, upravo zato jer je spreman na suradnju.
To, opet, jasno govori koliko su se promijenile Realove ambicije. Trofeji i dalje ostaju želja, ali sada su očekivanja postavljena nešto niže i fokus je prebačen na to da klub napravi što mirniju tranziciju u novu fazu Pérezova predsjedničkog mandata i neke nove Galácticose.
Ancelotti je, u tom kontekstu, došao u fazu svoje trenerske karijere u kojoj više nije general koji juriša, svjestan je situacije i neće raditi probleme u suradnji, a to ga čini savršenim kraljevskim namjesnikom koji će provoditi Pérezovu politiku.
