Sport je jedna od osnovnih manifestacija društva.

Jednostavno, sport je sastavni dio svakodnevnog života ogromne količine ljudi čak i ako se aktivno ne bave njime. Čitamo o sportu, svakodnevno razgovaramo o njemu i na taj ga način izravno oblikujemo svojim interesom. U tom kontekstu, nogomet dobiva veliku važnost jer se na sociološkoj razini pretvara u kanal koji okuplja medije, ekonomiju, politiku, obrazovanje, religiju… tako da kroz nogomet možemo dobiti jednu konačnu sliku svih elemenata društva na okupu. Sve ono dobro i loše se manifestira kroz sport, tako da i Kepin potez da ignorira Sarrija možemo gledati kao još jednu sliku modernog društva.

Međutim, ovo je zanimljiva tema jer Kepa nije jedini buntovnik bez razloga. Ništa drugačiji nije obrazac ponašanja Garetha Balea koji je prvo odbio Santiaga Solarija i nije htio ući u igru protiv Levantea, a kad je zabio gol odbio ga je slaviti sa suigračima, odgurujući ih od sebe. Isto je postupio Nikola Kalinić u Rusiji, slično se ponaša Mauro Icardi, Ousmane Dembélé je zapustio nogomet radi igrica, a postalo je sasvim normalno da igrač štrajka i odbija trenirati ako ga klub s kojim ima važeći ugovor ne pusti onamo gdje želi ići.

“Morate se adaptirati na novi svijet i na to što su danas mladi igrači“, izjavio je José Mourinho u intervjuu za France Football. “Postoji razlika između rada s igračem kao što je bio Frank Lampard, koji je s 23 godine već bio odrastao čovjek naučen na nogomet, rad i profesionalizam, te rada s novim dečkima koji su s 23 godine još uvijek djeca. Danas igrače od 23 godine moram zvati i smatrati djecom, a ne muškarcima jer mislim da su derišta iako sve što ih okružuje ne pomaže ni njihovom životu ni mom poslu.“

Paolo Maldini, Javier Zanetti i Carles Puyol su izumrla vrsta. Takvi likovi s tim sustavom vrijednosti ne rastu u vremenu Instagrama

U društvu koje ogromni naglasak stavlja na individualno kao poželjno previše je lako ostati derište koje se buni kad nešto nije po njegovom. Ako tome dodamo kako u eri društvenih mreža ljudi lako dobiju lažni dojam da se sve vrti oko njih, da imaju svoj mali svemir individualnosti u kojem su oni potpuni gospodari situacije, dobivamo kontekst u kojem je jako teško nositi se s autoritetom.

Sportašima, oko kojih se stvarno vrti puno toga, taj je dojam još više naglašen.

Ljudi obično slušaju naredbe iz dvaju razloga. Prvi je normativni socijalni utjecaj koji se javlja zbog toga što ljudi svoje ponašanje usklađuju s ponašanjem drugih zato što žele ostati članovi grupe. Kada autoritet kaže osobi da nešto napravi, osobi je jako teško to odbiti jer se boji odbacivanja. Grupa naprosto nudi veći stupanj sigurnosti i lakše je preživjeti kad ste dio grupe nego kad ste prepušteni sami sebi, stoga su ljudi skloni pokoriti se naredbi kako bi se zaštitili. Drugi razlog je informacijski utjecaj koji je jak kada se ljudi nalaze u situaciji koja je nejasna i zbunjujuća, kada nisu sigurni što trebaju učiniti te tada koriste druge ljude kao pomoć koja im služi za objašnjavanje i definiranje situacije. Ponašanje drugih koji se pokoravaju autoritetu i slušaju naredbe olakšava prepoznavanje normalnog ponašanja i povećava šansu za preživljavanjem.

Moderno društvo u taj odnos donosi dva sasvim nova momenta. Živimo u vremenu u kojem je informacija dostupnija nego je to ikad prije bilo zamislivo i često nemamo potrebu slušati druge jer do informacije možemo doći i sami. Isto tako, danas čovjek može preživjeti izvan grupe. Postoje čitavi nizovi društvenih usluga u području zakonodavstva, zdravstva i socijalne skrbi koji daju sigurnost kakvu je nekad pružala obitelj ili još prije toga pleme. To uzrokuje da se dominantna paradigma razmišljanja pomiče iz kolektivnog u individualno. Ne ide to preko noći, ali obrasci ponašanja se definitivno mijenjaju.

Međutim, ostaje činjenica da je autoritet i dalje vrlo važan dio svake organizacije, pogotovo u kompleksnom sportu kao što je nogomet. Hijerarhija grupe — kako ona organska koja se sama formira kroz odnose u svlačionici, tako i ona formalna u kojoj se lanac odgovornosti za rezultate proteže od trenera prema igračima — često je ključna za uspjeh i kriza autoriteta obično znači sigurni neuspjeh.

Problem nastaje u tome što je ta potreba za hijerarhijom i autoritetom u izravnom sukobu s modelima ponašanja modernog društva na koje su mladi sportaši navikli. Kriza autoriteta najviše je prisutna u društvima koja smatraju da nijedan autoritet nije legitiman ako ga nisu odobrili oni nad kojima se obnaša, a treneri se onda često nađu u bezizlaznoj situaciji jer ovise o tome da ih igrači prihvate.

“Morate ući u svijet u kojem oni žive“, objasnio je Mourinho koji je u Manchester Unitedu s Paulom Pogbom imao sličnih problema kao Sarri sada s Kepom. “Prije 10 godina nijedan igrač nije imao upaljen mobitel u svlačionici niti je ikome palo na pamet snimati ono što se događalo unutra. Danas to više nije tako. Međutim, morate se prilagoditi — jer ako ćete se boriti s tim, upadat ćete u stalne konflikte i stavit ćete sami sebe u kameno doba.“

Pozadina Kepina poteza u tom je kontekstu samo manifestacija svih implikacija društva u kojem i on i svi mi funkcioniramo. Kad je toliki naglasak na individualnom, osoba s vremenom dobije dojam da se sve stvarno vrti oko nje i da može isključiti smetnju kao što to radi u virtualnom svijetu, na Facebooku, Twitteru ili Instagramu. Zapravo, lagano klizimo prema blackmirrorovskom svijetu u kojem imamo usađen Z-Eye implantant kojim možemo blokirati nekoga tko nam je u tom trenutku nepoželjan, pretvoriti ga u mutan obris i neprepoznatljivu buku, točno kao što je napravio Kepa kad je odmahivao prema Sarriju odbijajući izaći iz igre.

Paolo Maldini, Javier Zanetti i Carles Puyol su izumrla vrsta. Takvi likovi s tim sustavom vrijednosti ne rastu u vremenu Instagrama.

Alex Ferguson je jednom prilikom naradio Diegu Forlánu da obuje kopačke s dugim metalnim čepovima. Forlán je rekao da hoće, ali je nakon zagrijavanja opet obuo kopačke s kratkim plastičnim čepovima u kojima se ugodnije osjećao. U jednoj šansi pred Chelseajevim golom Forlán se poskliznuo i upropastio priliku, a Sir Alex je poludio i to je bila posljednja utakmica koju je Forlán odigrao za United.

U suštini, ne treba raditi veliku dramu. Oduvijek je dopušteno je napraviti ono što je Kepa napravio Sarriju, ono što je Forlán napravio Sir Alexu ili ono što je napravio Milan Rapaić. Kladiti se na sebe je dobar način da pokažete karakter. Ali ako to napravite, morate biti prokleto sigurni da ćete obraniti taj penal ili da se nećete poskliznuti, jer inače letite van. Sva odgovornost je na vama i tom odlukom idete na sve ili ništa. Upravo je u tome najveća razlika u vremenu i načinu odnošenja prema autoritetima. Danas takvom odlukom ne riskirate baš puno toga, gubi se nit odgovornosti. Jasno je da ovo neće biti posljednja utakmica koju će Kepa odigrati za Chelsea. Nakon što se stvari malo smire, on će opet na gol. Naprosto je previše plaćen.

I to otvara još jednu drugu temu. Iako su nominalno nadređeni igračima, treneri su u pravilu manje plaćeni od igrača. Isto tako, za vlasnike kluba igrač je puno veći resurs jer preko marketinga donosi sulude količine love. Jasno je onda da će vlasnici u većini slučajeva stati na stranu igrača, čisto iz ekonomskih razloga, a to onda cijelu priču dovodi u zamjenu teza. Treneri su u sve težoj situaciji jer njihov autoritet vrijedi sve manje.

“Tehnologija nam je dala nove alate za rad. Suvremeni svijet i znanost također, a s tim alatima možemo biti bolji nego što smo bili kad sam počinjao“, objašnjava Mourinho. “Međutim, ključ svega u kontekstu liderskog aspekta je razumjeti ljude s kojima radite.”

Upravo zato Kepin potez nije samo njegov. On je posljedica društva u kojem funkcionira, društva koje klizi prema blackmirrorovskom svijetu u kojem možemo blokirati nekoga tko nam je u tom trenutku nepoželjan, pretvoriti ga u mutan obris i neprepoznatljivu buku. Društva s krizom autoriteta.