Kad se podvuče crta pod broj trenera u Dinamu — i uključi sve glavne, pomoćne, kondicijske i trenere vratara u svim kategorijama te im se pridodaju razni volonteri koji čekaju svoju šansu iz drugog plana i ljudi koji dolaze na različita stručna usavršavanja — ukupan zbroj dolazi nadomak brojke od 100 ljudi. Kad sam razgovarao s jednim od tih stotinjak ljudi s kojim sam prije nekoliko godina radio na projektu, priznao mi je da već dugo potajno traži posao u europskim klubovima. U Dinamu mu je dobro; napreduje po pitanju znanja kojeg dobiva kroz iskustvo u tako masivnom sustavu, ali je svjestan kako je u konkurenciji prepunoj mladih i talentiranih trenera prvi kriterij penjanja na hijerarhijskoj ljestvici zapravo otklonjen od znanja.
U većoj ili manjoj mjeri znanje imaju svi, način da se istakneš među morem sličnih mora biti osobnost.
Drugačije ne može niti biti. Kada dođete na razinu dva ili tri najbolja kluba u zemlji, znanje je nešto što se podrazumijeva. Ili bi barem tako trebalo biti, jer sustav je formiran poput lijevka u kojem se najkvalitetniji igrači i treneri iz šireg područja skupljaju u jednu točku u kojoj svi imaju neku vrstu talenta. Razlika je samo u radnoj etici koja će tom talentu dopustiti da se realizira i osobnosti koja će vam pomoći da iskočite između hrpe sličnih vama.
Problem je u tome što je u Dinamu osobnost koja se nagrađuje, barem prema pričama ljudi unutar sustava, svedena na samo jednu crtu karaktera koja je označena poželjnom, a za koju je moj prijatelj i sam uvjeren da je nema, pa zbog toga ne vidi šanse za budućnost u Dinamu. Barem ne budućnost koja bi odgovarala njegovim ambicijama jer odnosom prema igračima i kolegama ne odgovara kalupu trenera koji dobivaju promaknuća. Da skratimo priču, kalup je složen prema kriterijima Zdravka Mamića i on pod “karakter” podrazumijeva glasnoću, a poželjan stil ponašanja je barem malo na tragu onoga kakav i sam gaji.
Pobjeda protiv Genka ima Krznarov potpis na sebi, donio je sve prave odluke i ispravno je pročitao situaciju
Damir Krznar je prototip trenera koji apsolutno ne odgovara tome. U svim uobičajenim okvirima Krznar nikad ne bi došao u razmatranje za prvog Dinamova trenera jer Mamić je uvijek tražio trenere koji su iza sebe imaju karizmu čije je ishodište autoritativan odnos. Na stranu Zoran Mamić i Nenad Bjelica koji za to imaju pokriće — svaki na svoj način — ali čak niti prolaznici poput Ivajla Peteva nisu odskakali od tvrdog garda. Zadnji trener koji je imao donekle prijateljske odnose sa svlačionicom je bio Josip Kuže i svi nakon njega su ili bili face ili su glumili face. Šanse dobiju oni koju u sebi imaju nešto malo krkanskog, a oni koji su pričali s igračima i pristupali im mekše su redovito ostajali u drugom i trećem planu.
Možda takav pristup i ima smisla. Dinamova svlačionica je specifično mjesto jer tu se nalazi hrpa dobrih igrača koji su svjesni svoje snage i čija ambicija, da se ne lažemo, nije ostati u Dinamu nego napraviti transfer u inozemstvo. Autoritet znanja ima smisla kad svi imaju zajednički cilj, a ondje gdje je puno različitih pojedinaca prvo treba stvoriti zajednički cilj.
U takvom heterogenom okruženju je pragmatično držati napete odnose i biti grub jer se kroz prijateljski pristup vrlo lako može dogoditi raspad sistema s obzirom na to da nekoliko dobrih igrača konkurira za isto mjesto, a nemoguće je sa svima biti u dobrim odnosima. Mamićeva ideja sa strogim trenerom koji će biti glasniji od šaptanja u svlačionici i koji će čvrsto držati uzde najjednostavnije je rješenje problema. Ne nužno najbolje, jer se i autoritetom znanja može stvoriti zajednički cilj, ali ono s najmanje kockanja s ishodom.
Uostalom, Krznar nikad nije ni bio zamišljen kao dugoročno rješenje.
Radnici poput njega uvijek imaju mjesta u sustavu kao pomoćnici ili mentori, ali nije neka tajna da je Dinamo tražio glavnog trenera nakon što je Zoran Mamić pobjegao u Hercegovinu. Braća su aktivno tražila novog vođu svlačionice, pregovarali su s više kandidata, a onda je Krznar dobio Tottenham. Kako ne dati još jednu šansu čovjeku koji je izbacio Joséa Mourinha? Sve se dogodilo pomalo slučajno, ali u tom trenutku su prestali svi pregovori s drugim trenerima. Ne dati šansu čovjeku koji je izbacio Tottenham bilo bi suludo, a tom pobjedom je Krznar dobio dovoljno kredita da nastavi dalje, premda se još uvijek ne uklapa u kalup.
To jasno pokazuje izjava nakon što je dobio Genk.
“Rezultat nas ne smije zavarati”, rekao je Krznar nakon što je njegova momčad upisala uvjerljivu pobjedu u kojoj je razbila suparnika. “Genk je izuzetno dobra i potentna momčad, bili smo i spretniji i sretniji i anulirali situacije gdje njihova kombinatorika dolazi do izražaja. Izlazili smo u izvrsne i opasne kontre. Vratili smo se na 4-2-3-1 da iskoristimo naša krila koja su potentna u tom dijelu, tako smo koncipirali utakmicu, danas nam je sve pošlo za nogom. Veseli što smo uhvatili priključak, ali svaka nova utakmica je novi izazov, neće biti lako, treba imati strpljenja i pameti u svemu tome.”
Krznar je stao na loptu. Pohvalio je svoja krila, naglasio je koliko je bio važan povratak na 4-2-3-1 te, iako nije to eksplicitno rekao, koliko je bilo važno što je stavio Duju Čopa ispred Brune Petkovića. Petković i kao devetka i kao desetka igra na sličan način i u sličnim zonama. Protiv Genka je odigrao na tragu partije protiv Atalante u Ligi prvaka; dominirao je u osvojenim duelima i proigravanjima, ali je ispred sebe imao napadača koji mu je pomogao odvući suparnike.
To je nešto za što bi Krznar sam trebao preuzeti zasluge, ali to nije njegov stil komunikacije. Njegov stil je stajanje na loptu.
To je napravio i nakon Sheriffa. Tada Krznar nije najavio oštre rezove i nova pravila, kao što su redovito radili i Bjelica i Mamić nakon svakog neugodnog poraza. Bio je to njihov način komunikacije kojim su pomalo skidali odgovornost sa sebe i prebacivali je na igrače i njihov pristup. Krznar je ispao od Moldavaca i izjavio kako je zadovoljan onime što je njegova momčad prikazala te je čestitao svojim igračima na borbi.
Trener koji nakon 3:0 pobjede priča kako je bilo sreće i kako rezultat ne smije zavarati, a nakon ispadanja iz Lige prvaka priča o zadovoljstvu i čestita igračima na borbi? Iz ove perspektive, kada vidite kako Sheriff izgleda u Ligi prvaka, to uopće nije suluda izjava, ali u tom trenutku nije zvučalo kao nešto s čime bi Zdravko Mamić bio sretan. Ali je zvučalo kao nešto što bi Krznar rekao i što je odraz njegova karaktera.
Da je Krznar izgubio i od Osijeka, vjerojatno bi dobio otkaz. To je bila prijelomna točka njegove sezone jer vezani neuspjesi bi gotovo sigurno bili prevelik uteg. Ionako se preispitivalo kako trener može biti zadovoljan ispadanjem od Sheriffa i je li normalno da Dinamo igra toliko neuvjerljivo, do te mjere da se preispitivala Krznarova pozicija. A u dijelu hrvatskih sportskih medija takve priče kojima se trese stolica treneru Dinama nikada ne krenu slučajno i bez jake potvrde sa samog izvora.
Tih, bez karizmatičnog javnog nastupa, zadubljen u neke svoje ideje; Krznar je od samog početka bio tek rezervno rješenje. Kada su krenuli problemi, naravno da je bilo otvorena meta.
Međutim, ako ga se krivilo za određene poraze, onda je pošteno da ga se pohvali za ovaj uspjeh. Pobjeda protiv Genka ima Krznarov potpis na sebi, donio je sve prave odluke i ispravno je pročitao situaciju. Dinamo je imao manji postotak lopte, stao je reaktivno i čekao je šansu, ali način na koji je odgovorio na sve što je domaćin mogao ponuditi je bio sjajan.
I Krznar je pravu; bilo je malo sreće i stvarno je puno toga krenulo za nogom. Ali nije u pravu s tim da rezultat vara. Dinamo je zaista bio bolji za tri gola i dobrim dijelom je to njegova zasluga, čisto kao kontrast onima koji su sumnjali u to ima li Krznar zaista potrebnu kvalitetu za biti Dinamov trener. A takvih nije bilo malo, dobrim dijelom upravo među dinamovcima koji su ovih godina nesvjesno prihvatili tezu da postoji samo jedna crta karaktera koja je poželjna.
Damir Krznar je dokaz da to nije točno i da se uspješan može biti i iz drugačijeg kalupa, a trijumf nad Genkom je odličan primjer njegove kvalitete i ono što mu je trebalo kako bi ga napokon zbilja priznali kao dugoročno rješenje. A to je zbilja njegova najveća pobjeda.
