Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Kucajuće srce nogometa

Zašto je presing temelj svega i što o nogometu možemo naučiti od djece

Djeca su puno pametnija nego što im odrasli žele priznati. Ključ svega leži u dječjoj neiskvarenosti, onom pravom manjku taštine; kad nešto ne shvaćaju ne srame se pitati – a ako nešto znaju, sposobni su vrlo jednostavno objasniti stvar, bez potrebe da komplikacijom sebe predstavljaju pametnijima.

Djeca vole nogomet, jer nogomet je tako jednostavna stvar i upravo ga ta jednostavnost čini toliko zabavnim. „Ako se lopta kreće udari je. Ako se ne kreće udari je dok se ne pokrene.“ ─ fino je to objasnio Phil Woosnam, čovjek koji je najzaslužniji za ekspanziju nogometa u Americi. Baš onako kako djeca shvaćaju nogomet. Jednostavno, čisto i kreativno. Romantično. Za njih je nogomet prazan papir po kojem mogu crtati što žele. Mogu driblati, pucati, a ako baš moraju ─ mogu i dodati. Međutim, Jean-Paul Sartre, koji je kao svaki pametan čovjek pronalazio vrijeme za razmišljanje o nogometu, zaključuje ono što se kosi s principom praznog papira: „U nogometu se sve iskomplicira prisutnošću suparničke momčadi.“

To nogomet odjednom čini pitanjem, kompliciranom zagonetkom. Ono što mu i dalje daje romantični šarm je da ima dovoljno različitih odgovora.

I baš svaki od tih odgovora jednako je točan.

Ne postoji ispravni način igranja nogometa. Da postoji, bio bi to jako dosadan sport. Ni nogomet zasnovan na posjedu, ni onaj zasnovan na kontri, ni kratki pas, ni duga lopta – ništa samo po sebi nije točan odgovor. Ono što svaki od načina igre čini jednako ispravnim su mehanizmi unutar odabrane metode i stila. Mehanizmi nude kontrolu, a kontrola nad utakmicom je daleko najbolji put prema pobjedi. I dobrom nogometu općenito.

Mehanizmi zvuče previše industrijski; nekako suviše grubo i kao izmišljeni za kompliciranje stvari kako bi zvučale pametnije. Za time nema potrebe, jer mehanizmi su zapravo do tančina uigrane sheme, koje onda reakcije igrača svode na automatizam i čisti refleks. Znate, onako kao što je u Karate Kidu Mr. Miyagi učio Daniela LaRussoa karate, tjerajući ga da lašti auto. A kad na situaciju na terenu reagiraš mehanizmom, onda iz toga crpiš učinkovitost. Zapravo, kvaliteta dizajniranih i uigranih mehanizama određuje koliko je odabrani odgovor točan. Sve ostalo se svodi na ukuse i preferirane stilove.

Recimo, moj ukus je dobar. Ludo volim brzu i okomitu igru, a nju pruža jedino odličan presing, element koji najbolje utjelovljuje ono što je Sartre definirao kao prisutnost suparničke momčadi.

Kad si već tu, a nemaš loptu, pobrini se onda da suparniku stvoriš najveći mogući stupanj problema da uopće ovlada loptom i potrudi se da otmeš loptu natrag. Jer apsolutno je nemoguće išta napraviti ako nemaš loptu, to će vam svako dijete objasniti. Zbog toga je presing danas temelj svakog uspješnog stila igre. Presing je zapravo odrednica modernog nogometa više nego glupe frizure i kričave kopačke.

Svi uspješni treneri danas igraju presing. Bez iznimke. Samo je razlika u intenzitetu i dijelu terena na kojemu aktiviraju svoje presing sheme.

Neki su više cool pa to rade suludo visoko, dok drugi preferiraju sigurnost koju nudi srednji blok ili zatvaranje zamke uz aut liniju na vlastitoj polovici. Neki koji su više cool (barem meni, a moja je kolumna) gegenpressing koriste kao najboljeg playmakera na svijetu za kratke i brze napade, dok drugi presing koriste kao bitan element za povratak lopte u vlastiti posjed* i produženje napada. U svakom slučaju, moderni nogomet je praktički izjednačen s pojmom presinga.

*usudio bih se reći kako igru posjeda Pepa Guardiole više određuje presing u svrhu brzog vraćanja lopte nego kratka dodavanja, iako je i jedno i drugo jako povezano

Međutim, u početku ljudi nisu razmišljali normalno i logično kao djeca koja sva kompletno trče prema onom koji ima loptu.

Igru treba učiti od djece. Njima je prirodni instinkt izaći visoko i čim prije napasti onoga koji ima loptu. To je temelj presinga

Razvoj koncepta presinga krenuo je 1934. kao ideja u glavi Thomasa Patricka Gormana, sportskog novinara koji je postao trener*. On je zaključio da je povlačenje u pasivnu zonu kako biste zaštitili gol zapravo kontraproduktivno i kako bi učinkovitije bilo zaustaviti suparnički napad kada biste ga pritisnuli u samoj izgradnji.

*još jedan primjer koliko je bitno da Stranac donese svježinu ideja neopterećenih postojećim normama

Gorman je naredio da jedan napadač agresivno napadne braniča koji započinje napad, dok bi ostatak momčadi branio linije dodavanja koje je taj branič mogao upotrijebiti. Obrambeni igrači dobili su zadatak iskoristiti zaštitu koju pruža linija ofsajda i ući prema središnjoj kako bi presijecali dodavanja i započinjali napad mnogo bliže suparničkom golu nego što je to uobičajeno.

Ono što znamo, ideju mu nisu baš prihvatili. Odrasli ljudi imaju naviku previše razmišljati, izmišljati zone i povlačiti se u sigurnost prostora ispred vlastitog gola gdje će imati brojčanu nadmoć. Djeca izađu i uzmu posjed natrag. Od prvih pet utakmica izgubili su četiri. A onda su stvari kliknule, igrači su napokon dali šansu novom načinu razmišljanja i do kraja sezone Gormanova je momčad osvojila prvenstvo. Prvo u povijesti kluba.

Da, još samo jedna stvar. Klub je Chicago Blackhawks, Gorman je (bio) Kanađanin, a sport je hokej na ledu.

Međutim, mijenja li to nešto u samoj biti koncepta? Forechecking je bio brutalno učinkovita taktika u hokeju, jer je sprječavala protivnika da razvije napad i uđe u opasnu zonu, smanjivala je vrijeme potrebno za reakciju po izgubljenom posjedu, a po oduzetom paku napad je započinjao bliže napadačkoj trećini. Uz sve navedeno, suparnik je hvatan nespreman za obrambenu reakciju. Baš kao u gegenpressingu  Jürgena Kloppa.

Međutim trebalo je proći još 40-ak godina prije nego isti princip bude implementiran u elitni nogomet.

I kao obično kad pričamo o nogometnim novotarijama, priča se dotiče Rinusa Michelsa. On je od svojim momčadi tražio da svih 10 igrača napada i da se svih 10 igrača brani. Dok su to svi nazivali totaalvoetbal, sam Michels je preferirao da taj stil zovu pressing voetbal. Njegova ideja nije bila imati 10 univerzalaca kao što se to obično krivo prevodi – ona je bila imati 10 igrača s različitim zadacima sposobnih u svakoj situaciji pritiskati prema naprijed. Neovisno o tome imali loptu ili ne.

David Winner, autor fenomenalne knjige Brilliant Orange: The Neurotic Genius of Dutch Football, opisao je taj pritisak kao lov u čoporu. Tri ili četiri igrača naganjala su loptu, s tim da je jedan napadao igrača s loptom, dok su ostali zatvarali putanje dodavanja prema njegovim suigračima. Bitno je bilo da istovremeno zadnja linija bude na centru kako bi se ofsajdom oduzela opcija duge lopte.

Zanimljivo, Michels nikada nije preuzimao zasluge za presing. Usavršio je koncept na istim načelima koje je Gorman koristio na hokeju, ali izvrstan je temelj imao u činjenici da je na raspolaganju imao neumornog Johannesa Neeskensa i onog drugog JohannesaCruijffa. Michels je smatrao da je za koncept totalnog nogometa potrebno imati tri ili četiri najbolja svjetska igrača, jer bez toga će momčad biti previše ranjiva na kontre. Dakle, u njegovoj su ideji presing mogle igrati samo najbolje momčadi.

Njegovi su suvremenici razmišljali ponešto drugačije, ali u suštini presing je bio način da istaknu individualnu kvalitetu koju su imali. Viktor Maslov eksperimentirao je s presingom u kijevskom Dinamu. Jonathan Wilson upravo njega smatra ocem modernog nogometa, međutim temelj njegova presinga je prije svega bila nevjerojatna fizička moć njegovih igrača koju je pretvarao u agresivu. S druge strane, Ernst Happel je osvojio Kup prvaka s Feyenoordom koristeći kombinaciju presinga i forsiranja ofsajd zamke. Ni on, iako mnogo napredniji od Maslova, nije imao Rinusovu strukturu i razrađenost, ali promjena koju je donosio taj stil bila je dovoljna da zbuni protivnika.

Kad se 1974. Ajaxova velika generacija raspala i praktički preselila u Barcelonu, Rinus Michels je za svog nasljednika izabrao Tomislava Ivića.

Nije se preračunao kao Sir Alex Ferguson sa svojim izborom, iako se na početku činilo upravo tako. Ivić je u presingu vidio nešto što nitko prije njega nije gledao. Za njega je presing bio sistem igre, način da se prikriju mane kadra, a ne da se naglase vrline pojedinaca kao dotad. Ivić je smatrao da je presing način za slabijeg da pobjedi jačeg; ako se ispune sve zakonitosti, presing može postati identitet momčadi koji kompenzira individualnu kvalitetu. Izgradnja identiteta traje, jer identitet se sastoji od mehanizama i uigranog automatizma. Momčad je morala promijeniti način razmišljanja, steći sasvim nove navike i refleksno reagirati na podražaj.

Baš kao Daniel u Karate Kidu.

Ivić, odgojen na naprednoj nogometnoj filozofiji Barba Luke Kaliterne, shvaćao je važnost tehničkih elemenata u igri koje je Hajduk godinama imao, ali istovremeno je prosipao pobjede zbog kondicijskih i obrambenih manjkavosti. Kad je Ivić od Michelsa dobio dozu kolektivističkog pristupa nogometu, zaokružio je svoje znanje u jednog od zaista najbriljantnijih umova ove igre. Uma koji je zagovarao trku, automatizam, mehanizme presinga i kolektivno kretanje. Zagovarao je mentalitet sažet u rečenicu: „Presing je kucajuće srce našeg nogometa“ i time je postavio izravan temelj za gegenpressing, kojega Klopp smatra najboljim playmakerom na svijetu.

Zanimljivo kod povijesti je to što nije linearna, nije ravan rez. Na evoluciju nekog elementa utječu razni utjecaji različitih ljudi koji razmišljaju i eksperimentiraju. Pričati o modernom presingu, a ne spomenuti Arriga Sacchija je za zatvor. Istodobno, preskočiti promjenu pravila o zabrani vraćanja lopte golmanu u ruke je jednako kao zanemariti pravilo o vremenskom ograničavanju napada kad se priča o presingu u košarci. Gdje su u svemu još Marcelo Bielsa i Zdenek Zeman? Međutim, to bi razvodnilo poantu.

Poantu koja je jednostavna: igru treba učiti od djece. Njima je prirodni instinkt izaći visoko i čim prije napasti onoga koji ima loptu. Nekad čak nije važno ni za koju ekipu igra. To je mentalitet, to je mehanizam, to je refleks i nešto što je temelj presinga. Nešto što je naglašavao Ivić, a danas naglašava Jürgen Klopp – moj miljenik i najveća faca na trenerskoj sceni.

Ne tako davno, Ivica Olić je, pogotovo u domaćim krugovima, bio sinonim za presing igrača. I zaista, naspram ostalih špiceva bio je neumorna jurilica. Neprekidno zujanje, konstantni pritisak na obrane i velika energija kojom je maltretirao zadnje linije uvelike je odskakalo od uobičajenih napadača koji su dominirali kroz nulte. Za sve njih Olić je bio ─ zeko na Duracell baterije.

Međutim, ne toliko puno kasnije, stanje se drastično promijenilo. Prvo su braniči postali bolji s loptom, a tako mirne u posjedu zbog pouzdanja u vlastite tehničke sposobnosti nije ih se moglo staviti pod pritisak gluhom trkom. Uključivanje golmana u igru, različite shematike izlaska iz svoje polovice rotacijama u veznom redu i spuštanjem po loptu… Sve je to uzrokovalo da se drastično promijeni sistematika presinga koja je nevjerojatno složena. Danas, da se uopće izađe u presing mora postojati „okidač“ ─ situacija koja će aktivirati instinkt, koja će potjerati prvi čopor u lov. A onda će se ostatak momčadi postaviti, u skladu s refleksom presinga. Sve ostalo je bezglavo trčanje.

A komentari na javnim i manje javnim servisima su ostali isti kao u Olićevo doba: „stajati bliže suparniku“. Rijetko me nešto može naživcirati kao ta genijalna dijagnoza da je netko ispao, jer nije bio dovoljno blizu. Poanta presinga nije imati 11 magaraca koji će trčati po čitavom terenu i stajati blizu svog igrača, jer onda momčad nema baš nikakvu strukturu. Poanta je upravo suprotna – da jedan stoji blizu a da ostali drže strukturu. Kao što su Rinus Michels i Gorman postavljali igrače na linije dodavanja u odnosu na loptu i suigrača, tako je i danas nužno da momčad zadrži strukturu kojom onemogućava suparnika mirno iznošenje lopte – blokirajući opcije, a ne igrače.

I zapravo, to može biti najbolji zaključak (osim toga da je presing nevjerojatno cool). Kad vam netko spomene „stajanje blizu“, taj zapravo nema pojma o čemu priča, jer presing je danas toliko strukturiran i odvojen od „stajanja blizu“ da određuje sve stilove igranja nogometa.

Zapravo, možda je upravo on jedini ispravni način igranja nogometa.