Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Topnički dnevnici

Kuda ide ovaj cirkus?

Hrvatski rukomet ni na nebu ni na zemlji

Cilj je ostvaren.

Hrvatski rukometni savez je pred Lina Červara na Svjetskom prvenstvu postavio zadatak da dohvati jedno od mjesta koje nas vodi u kvalifikacije za Olimpijske igre u Tokiju. Ovisi o tome što ste očekivali ili priželjkivali — jer to su dvije sasvim različite stvari — utakmica za peto mjesto protiv Švedske može biti uspjeh ili podbačaj, ali Lino je u suštini odradio svoj zadatak i ostvario je cilj koji mu je HRS postavio. I tu stavljamo točku na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj i Danskoj.

Međutim, što sada? Kuda nas vodi HRS, kako dalje i koji je zapravo cilj hrvatskog rukometa? Onaj pravi, dugoročni cilj ciklusa u kojem se trenutno nalazimo.

Jer ako je poanta hvatati peto ili sedmo mjesto, onda ovo sve skupa i nema nikog pretjeranog smisla.  Nije sramota bit ni peti ni sedmi, ne bi bila sramota ni da smo bili deveti niti bi bio kraj svijeta da smo promašili Tokio. Sport su u jednakoj mjeri i pobjede i porazi. Ako znate kamo idete, onda porazi često znaju biti dobar putokaz — baš kao što je zadnje mjesto na Euru 2002. bilo osnova za novi ciklus i zlato 2003.

Problem nastaje kada nemate pojma kamo idete.

Hrvatski rukomet u ovom trenutku definitivno nema jasan dugoročni cilj i ide po nekoj inerciji bez da itko zna točno kamo. Ono što priželjkujete i čemu se nadate je jedno, a ono što se može realno očekivati nešto sasvim drugo. Nalazimo se negdje ni na nebu ni na zemlji, idemo od natjecanja do natjecanja bez pravih ambicija i bez ikakve vizije kako doći do tih ambicija. Ukratko, vodimo Domagoja Duvnjaka kao mečku na seoskom vašaru i cirkus se vrti oko njega — jer koliko Duvnjak potegne, toliko mi možemo napraviti. On, doduše, sada može puno i to nudi neku nadu, ali što ćemo kad ne bude mogao? Ako nemate mečku na seoskom vašaru više niste cirkus oko kojeg se ljudi skupljaju, postajete samo lutalice koje ljudi izbjegavaju.

Nastavimo li ovako, ići ćemo od natjecanja do natjecanja kao cirkus po seoskim vašarima sve dok ne postanemo lutalice

Najbolja ilustracija tog lutanja je tretman Halila Jaganjca. Prva stvar koja upada u oči jest činjenica da mu je na poziciji lijevog vanjskog pretpostavljen Damir Bičanić. Ne samo da Bičanić nije bio pozvan na prvi dio priprema, nego su mu 33 godine i zabio je 33 gola u SEHA ligi, točno 26 manje od 59 golova koliko je do tog trenutka natrpao Jaganjac. S obzirom na to da Bičanić nije bio dio rotacije u ozbiljnim utakmicama, logično bi bilo očekivati da 30-ak minuta koliko je dobio u utakmicama protiv Japana i Bahreina odradi talentirani 20-ogodišnjak kojem bi to bila odlična adaptacija na reprezentaciju. Međutim, vrhunac nelogičnosti se dogodio kad je Jaganjac usred prvenstva poslan kući s tribine na kojoj je dotad sjedio.

Možda je zaista postojao dobar razlog zašto je Jaganjac napustio ekipu i zašto se nije skinuo kao zamjena Luki Cindriću nego je to bio Kristian Bećiri kao četvrti pivot. Možda je razlog u tome što se nije uklapao u taktičke ideje ili nije radio dovoljno dobro na treningu. Možda je stvar u tome da je Jaganjac neposlušan i bahat ili razbacuje prljave čarape po svlačionici ili nitko ne želi biti cimer s njim jer hrče. K vragu, možda trener misli da mali uopće nije toliko talentiran i nema potrebu ulagati vrijeme u njega.

Svaki od tih razloga je sam po sebi dovoljno dobar da ga se pošalje doma, ali razlog mora postojati i netko mora pitati objašnjenje.

Nije stvar ni u Jaganjcu, Bičaniću ili Bećiriju. Stvar je u tome da nitko za objašnjenje nije pitao i nitko objašnjenje nije dao. Zbog toga Červar nema pravo kad kaže da pišu oni ljudi koji nisu uz reprezentaciju, nisu s njima i osobno ga ne poznaju. Nije u pravu jer ponekad je poželjno održati distancu s obzirom da se neke stvari naprosto bolje vide iz daleka. Oni koji su blizu — primjerice, novinari koji su putovali u Belgiju na kvalifikacije s reprezentacijom i zbog kojih se s aviona u zadnji čas skidalo zaposlenike Saveza — stvari ne vide dobro. Ili ne žele vidjeti, baš kao što nisu željeli gledati 2002. kad im nije bilo ništa sporno oko oduzimanja naslova Metkoviću. Da budem potpuno jasan, ne isplati im se vidjeti.

“Ne možeš doći do rezultata ako igrače malo tapkaš po ramenu”, izjavio je Červar za Večernji list. “Trenerski posao je mukotrpan. Naš je balkanski mentalitet takav da moraš ući u konflikt s igračem. Ali ne s najslabijim, već s najjačim, uvijek sam se obračunavao s najjačim. I nije me zabrinjavalo što će mi odgovoriti.”

Isto tako, nema napretka bez kritike i nema ispravljanja stvari bez propitkivanja. Bez korektiva izvana i uz tapkanje po ramenu lako dođete do situacije da idete po nekoj inerciji bez da itko zna točno kamo se krenulo.

Pogledajte samo krug reprezentativaca starih  25 ili manje godina, ljude koji će sutra nositi reprezentaciju.

Luka Cindrić — afirmirao se u Makedoniji.

Halil Jaganjac — afirmirao se u Makedoniji, prešao u Nexe.

Marko Mamić — afirmirao se preko Švicarske i Francuske.

Ivan Slišković — afirmirao se u Nexeu i Sloveniji.

Marin Šipić — preko akademije Balić-Metličić otišao u Varaždin, pa u Nexe.

Jakov Vranković — afirmirao se u Mađarskoj nakon Splita i Rumunjske.

David Mandić — došao ovo ljeto iz Izviđača.

Istovremeno, PPD Zagreb je prošle sezone spiskao ozbiljnu lovu kako bi doveo Žarka Markovića na pola sezone.

I mislite li da je sasvim slučajno to što većina budućih nositelja reprezentacije nema nikakve dodirne točke s PPD Zagrebom? Mislite da je slučajno to da se većina nositelja uspjeha hrvatskog rukometa u zadnjih 15-ak godina formirala u malim klubovima koji su danas ugašeni ili na samom rubu gašenja? Mislite da je slučajno to da Dalmacija i Slavonija zajedno imaju jednog premijerligaša? Mislite da to nema veze sa tapkanjem po ramenu, manjkom kritike i okretanjem glave da se ne bi vidjelo? Mislite li, uostalom, da je logično papagajski ponavljati kako su ljudi koji vode PPD Zagreb vuku hrvatski rukomet kad je jasno da talenti kao osnova hrvatskog rukometa nastaju negdje drugdje?

Da budem potpuno jasan — ništa od ovoga ne ide Červaru na teret niti bi išta promijenilo da je Hrvatska ušla u polufinale.

On je olimpijski pobjednik, svjetski prvak i rukometni velikan kojem je hrvatska javnost u prvom mandatu ostala dužna nevjerojatnu količinu poštovanja. To ide na račun onima kojima Červar služi savršena dimna zavjesa, kao alibi za nerad te manjak ideja i dugoročnih razmišljanja u HRS-u. Onima koji su s pozicije moći uništili proizvodne sredine, napravili cirkus od domaće lige i kroz godine klijentelizma i centralizma napisali znak jednakosti između RK Zagreba i hrvatskog rukometa u cjelini.

Sve ovo ide na dušu njima i onima koji ih tapkaju po ramenu i ne žele vidjeti istinu. Iako je ovaj put cilj ostvaren, hrvatski rukomet nema dugoročnog cilja i nemamo pojma gdje idemo. Što ćemo na toj Olimpijadi koja je sada cilj? Što će to biti bolje? Nemamo ambicije, nemamo vizije i nalazimo se negdje ni na nebu ni na zemlji. Nastavimo li ovako, ići ćemo od natjecanja do natjecanja kao cirkus po seoskim vašarima sve dok ne postanemo lutalice.

A onda neće biti ni Červara, ni sedmog igrača, ni sudaca. Nećemo moći okriviti nikoga osim sebe samih jer ništa nismo propitkivali nego smo se šutnjom pridružili ovim tapkačima po ramenu koji za mjesto u avionu okreću glavu.

Pod uvjetom da nam je ikad, jelte, uopće bilo stalo do rukometa.