Samo što stvari nisu bile tako jednostavne. QPR se borio za opstanak i uveo je City u situaciju u kojoj je sudačku nadoknadu drugog poluvremena dočekao u rezultatskom minusu. Šampionske ambicije su se razbijale o QPR-ovu obranu, a onda je kakvu-takvu nadu pružio Edin Džeko golom nakon kornera s desne strane. United je u tom trenutku već odradio svoj posao, pobijedio je Sunderland i cijeli je svijet pratio hoće li City pronaći način kako zabiti taj treći gol QPR-u, gol kojim bi osvojio titulu.

I onda je došla ta 94. minuta.

Tišina s kojom Agüero odlazi iz Cityja dovoljno je glasna da vam pokaže kako je riječ o vjerojatno najpodcjenjenijem igraču u povijesti Premier lige

Nigel de Jong je vukao loptu sa svoje polovice dok su svi bili ispred njega. Sva desetorica QPR-ovaca i jedno sedmorica njegovih suigrača. U tom trenutku je Sergio Agüero vidio da De Jong ima pogled jelena pred svjetlima automobila i da nervozno traži rješenje koje mu se ne otvara. Svi su išli naprijed, jedino je Agüero išao natrag. Spustio se prema De Jongu i ponudio se primiti loptu kao vezni igrač kako bi organizirao zadnji Cityjev pokušaj da osvoji prvenstvo.

Do tog je trenutka Agüero imao 22 gola i 10 asistencija u Premier ligi. Valjda je pomislio da ne želi da mu De Jong sa svojih nula golova, nula asistencija i pet žutih kartona odlučuje kako će rasplesti cijela sezona. Uostalom, da se pitalo De Jonga, najugodnije bi se osjećao da je gurnuo loptu suparniku i onda uklizao kako bi je osvojio. S loptom u nogama se nije najbolje snalazio, ona mu je pričinjavala nelagodu i zato ju je predao onamo gdje pripada. U Agüerove noge.

On je primio loptu lijevom nogom, vanjskim dijelom desne kopačke ju je gurnuo prema Mariju Balotelliju ispred sebe i krenuo naprijed, kao da je točno znao gdje će pasti, kao da je imao telepatsku vezu s njom zbog zahvalnosti koju je osjećala nakon što ju je spasio od De Jonga. I stvarno, lopta se nakon Balotellijeva kompliciranja odbila točno onamo gdje pripada. U Agüerove noge. Već u primanju je napravio dribling kojim si je kupio metar prostora, a to mu je u kaznenom prostoru bilo sasvim dovoljno. Idući dodir je bio udarac kojim je loptu nježno popratio u mrežu za konačnih 3:2 i prvi Cityjev naslov nakon 44 godine.

Trenutak tišine, a onda euforija.

Tog 15. svibnja u toj 94. minuti Sergio Agüero je ušao u povijest i ova je scena više-manje svima poznata. Pobogu, svatko tko će doći na Telesport i potrošiti nekoliko minuta svog vremena na čitanje ovog teksta točno zna Agüerov gol i ne treba mu ga se objašnjavati. Ali pogledajte ga još jednom, koncentrirajte se na Agüera i obratite pozornost na samo jednu stvar — to kako Agüero cijelo vrijeme drži pogled fiksiran na loptu. Isključio je sve oko sebe. Ne postoje suigrači, ne postoji vrijeme, ne postoji rezultat. Od trenutka kada je primio loptu postoje samo on i ona. Upravo ta neka neobjašnjiva povezanost s loptom koja ga po intuiciji vodi opet prema njoj ono je što je Kuna Agüera činila posebnim igračem. On je stvari shvaćao još dok je svima trebao onaj trenutak tišine da zapravo dožive što se dogodilo.

Ta 94. minuta i taj gol QPR-u će zavijek ostati prva asocijacija na Agüera. Taj gol je toliko važan da zasjenjuje sve ostalo, on je toliko prepoznatljiv da se zbog njega zanemaruje koliko je Agüero bio zapravo dobar.

Kad povučete crtu, Agüero je zabio 181 gol u Premier ligi i tome dodao još 54 asistencije. Četvrti je strijelac u povijesti Premier lige i ispred njega su samo Alan Shearer, Wayne Rooney i Andy Cole; prvi je po broju hat-trickova i šest puta je zabijao više od 20 golova u sezoni. Da je ove sezone imao nešto malo više sreće s ozljedama, gotovo sigurno bi preskočio Colea, što još nije teoretski nemoguće jer ih dijeli šest golova.

S obzirom na to da je u pravilu imao konkurenciju u napadu, jer je City uvijek imao fetiš na kupovanje napadača, pa bi zato često izlazio iz igre, Agüero je najbolji strijelac u povijesti Premier lige kada se pogleda koliko mu treba za jedan gol. U prosjeku zabija svakih 106 minuta, a to je manje od Harryja Kanea i Thierryja Henryja koji su prvi iza njega sa 120 i 121 minutom po golu. To davanje šanse drugim napadačima koje je City dovodio kada bi se riješila utakmica značilo je da Agüero ne može ni napucavati brojke puneći suparnike kada je utakmica već bila riješena, tako da je čak 59 puta bio prvi strijelac na utakmici.

Uostalom, nije gol protiv QPR-a bio jedini Agüerov trenutak u kojem je spašavao City. Najbolji primjer je sezona 2014./15. u kojoj je ukrcao 26 golova u Premier ligi, usput noseći momčad u Ligi prvaka. Doduše, nije ga nosio pretjerano daleko, jer kada je Bayern u predzadnjem kolu došao u goste na Etihad, City je bio zadnji u skupini i trebao je pobjedu da ostane u konkurenciji za prolazak. Slično kao protiv QPR-a, stvari nisu išle baš po planu. Bayern je vodio, ali onda je Agüero preuzeo loptu u svoje noge. Zabio je jedan u prvom poluvremenu iz kaznenog udarca koji je sam izborio, pa je zabio u 85. za 2:2, a onda je u sudačkoj nadoknadi ukrao loptu Jérômeu Boatengu i između trojice obrambenih igrača je plasirao kraj Manuela Neuera za 3:2.

Zapravo, sve bodove koje je Manchester City osvojio te godine u Ligi prvaka donio je upravo Agüero. Zabio je Romi za bod u drugom kolu, onda je protiv CSKA zabio i asistirao, a zatim je Bayernu ugurao tri gola.

Kada je City došao u osminu finala protiv Barcelone, zabio je i njoj, ali to je bila brutalno jaka Barcelona u kojoj su igrali Lionel Messi, Neymar, Luis Suárez i Andrés Iniesta, a pomoć Agüeru su bili Wilfried Bony, Martín Demichelis i 37 godina star Frank Lampard na posudbi iz New York Cityja. Te dvije utakmice protiv Barcelone su možda bile i najbolji pokazatelj koliko je Agüero zapravo dobar igrač. Na stranu David Silva i Yaya Touré koji su zbilja bili dobri, ali jedini Cityjev igrač koji je u tom trenutku mogao igrati u Barceloni bio je upravo Agüero i to je dokazao na travnjaku. Luis Suárez je bio sjajan, ali Agüero je bio barem jednako dobar kao on.

Kada sve ovo zbrojite, onda se u računicu nekako ne uklapa da se Manchester City ovako olako rješava Agüera. Pogotovo se ne uklapaju reakcije javnosti koje su prilično slabe, kao da se nije dogodilo ništa posebno.

Prije četiri dana je klub i službeno potvrdio da Agüero na kraju sezone odlazi i ta je vijest u središnjoj večernjoj informativnoj emisiji Sky Sportsa bila objavljena kao šesti prilog. Prva dva su bila koncentrirana na reprezentaciju, pa onda jedan na biciklizam, pa jedan na mladu reprezentaciju, pa ragbi, a tek onda je bio red na četvrtog najboljeg strijelca u povijesti Premier lige i jedinog preostalog člana šampionske generacije iz 2012. Ponovimo to još jednom — četvrtog najboljeg strijelca u povijesti lige.

Uostalom, pustimo medije. Način na koji je City to odlučio riješiti i objaviti sve bez previše pompe je čudan s obzirom na to da klub napušta možda i najbolji igrač u njegovoj povijesti. Bez velikih riječi, bez neke drame, kao da odlazi neki junior koji se nije uspio nametnuti na ljetnim pripremama, a ne klupska ikona. Jasno je da Sergio Agüero nije više onaj pravi, da ga muče ozljede i bilo je jasno kako nema preveliku budućnost u Cityju jer nije realno da će pristati na smanjenu plaću, a nije realno ni da će klub toliko plaćati igrača koji nije u prvom planu. Teško je da ta vijest bude neki šok kada svi već odavno znaju da će Agüero u jednom trenutku otići i samo čekaju kada će taj dan stvarno doći.

Ali najveći problem je taj što Agüero nikad nije ni bio istinska ikona.

Nogomet počiva na plemenskom mentalitetu, a svako pleme počiva na mitovima koji se prenose pričanjem, toliko čestim da postane dio kulture. Cityjevo pleme je u globalnim omjerima relativno malo i o Agüeru se ne može dovoljno često pričati da postane dio kulture. Da je napravio ovo što je napravio u Cityju noseći dres nekog drugog kluba, ostao bi upamćen kao jedan od najboljih igrača u povijesti Premier lige i apsolutna svjetska zvijezda. City još uvijek, usprkos rezultatima u zadnjih desetak godina, nema tolik globalni doseg kao United ili Liverpool, pa čak ni kao Chelsea ili Arsenal. Premier liga je svjetski brand i malo je čudno da se dvostruki prvak iz zadnje tri godine ipak nije potvrdio kao brand i još uvijek nema toliku vojsku navijača izvan svog grada. A ne možete stvoriti mit o nečemu ako nema nekoga tko bi ga prenosio.

Drugi problem je taj što Agüero nikad nije ni izgradio odnos s onim prvim navijačima, onima koji u najvećem postotku žive u Manchesteru. David Silva je drugačiji primjer, on je bio aktivan u lokalnoj zajednici i stvorio je povezanost s navijačima do te mjere da je na jednoj od kuća na prilazu prema Etihadu jemjesecima stajao transparent s natpisom “We stand by our own — stay strong David” nakon što je Silvina žena Yessica preuranjeno rodila, a i on napustio momčad kako bi bio s obitelji. Transparent napravljen autolakom na plahti, ne jedan od onih ušminkanih marketinških bannera koji se vješaju na tribine u Premier ligi, simbol spontanosti i prihvaćanja Silve kao svoga.

Agüeru je to nedostajalo. Uspjesi koje je čovjek napravio su nevjerojatni, ali nikad nije dosegao ikonski status i nikad nije postao klupski simbol. U Premier ligi je za City u otprilike isto vremena zabio više nego Henry za Arsenal, ali nije ni blizu Henryjeva statusa. Henry je ikona, a mit o Agüeru obično staje na golu QPR-u.

Ako stvari gledate strogo igrački, onda je Agüero jedan od najboljih igrača u povijesti Premier lige. Ali ako gledate dojam i širu sliku, nećete dobiti taj dojam. Uostalom, tišina s kojom Agüero odlazi iz Cityja dovoljno je glasna da vam pokaže kako je riječ o vjerojatno najpodcjenjenijem igraču u povijesti Premier lige jer nikome se ne čini da ligu napušta jedan od najboljih ikad.

A Sergio Agüero to jest. Pogledajte samo semafor, broj golova koje je zabio i način na koji je lopta pripadala u njegove noge.