Kada je Imanol Alguacil na Božić 2018. dobio poziv od Jokina Aperribaya, znao je da ga predsjednik ne zove kako bi mu poželio sretne blagdane. Real Sociedad je trebao novog trenera, a Alguacilu je sve bilo jasno.
“Sasvim sam svjestan zašto sam baš ja izabran za novog trenera prve momčadi”, ispričao je na predstavljanju održanom tri dana iza Božića. “Prvenstveno, tu sam zbog načina na koji radim i nogometa kakav želim igrati. Zatim, tu sam zbog posla koji sam u protekle tri godine napravio s igračima u B momčadi. Sada taj posao moram nastaviti dalje i voditi ih u prvoj momčadi.”
Imanol Alguacil je produkt Sociedadove omladinske škole. U ranim danima je igrao kao lijevo krilo i na jednom turniru je Barceloni utrpao tri gola, ali kako se približavao juniorima, tako su ga treneri povlačili prema pozadini. U seniorsku je momčad u ljeto 1991. ušao kao desni bek. Nakon sedam sezona je napustio Real Sociedad i potpisao za Villarreal, a onda je igrao za nekoliko drugoligaških i trećeligaških klubova. Objektivno, nije bio neki veliki igrač. Iza sebe ima devet sezona španjolske Primere, što je ozbiljna karijera, ali je u njima skupio 121 nastup, što je u prosjeku nešto više od 13 u sezoni.
Dakle, kada sažmete sve dolazite do zaključka da je Alguacil bio rotacijski igrač i to na poziciji s koje je teško raditi razliku na terenu. Neki napadač ili centralni veznjak koji je u Primeri odradi 10-ak utakmica godišnje u Segundi će vjerojatno biti glavni igrač svoje ekipe, a Alguacil se s 32 godine našao u trećeligaškom društvu kao desni bek. Odlučio je da više nema smisla naganjati profesionalnu karijeru.
La Real napada i to ga čini drugačijim. Na kraju krajeva, to ga je dovelo na vrh
Za razliku od većine sličnih priča, nije odmah znao da želi biti trener. Ugovor s CF Burgosom je raskinuo u ljeto 2003., a trenersku školu nije započeo sve do 2009. i susreta s Bittorom Alkizom. Alkiza i Alguacil su se poznavali jer su početkom 1990-ih bili suigrači, a u tom trenutku se Alkiza pripremao preuzeti Zubietu, omladinsku školu Real Sociedada, pa je Alguacilu objasnio koncept rada koji je pripremio.
Tu morate shvatiti kontekst oko tog koncepta. Manje ili više je svima jasno kako omladinske škole trebaju funkcionirati; postoje jasne smjernice kako selektirati trenere, kako ih odgajati i kako stvarati igrače. Međutim, to je precizno kada stvari gledate u vakuumu. Ako funkcionirate na tržištu na kojem postoji klub s dominantnom infrastrukturom omladinskog pogona poput Ajaxa, Barcelone, Red Bull Salzburga ili Dinama, onda je nemoguće pristupiti konvencionalno i ostvariti uspjeh. Ti klubovi već imaju dominantnu poziciju i nemoguće ih je pomaknuti s njihovih mjesta prateći njihov način rada.
Real Sociedadu problem nije bila Barcelona nego Athletic Bilbao, koji je imao monopol na području Baskije.
Jednostavno, ako igraču iz lokalnog kluba pristupe Real Sociedad i Athletic Bilbao, velika je vjerojatnost da će izabrati Bilbao. Za početak, manja je konkurencija na seniorskoj razini. Kada igrate u Athleticu možete biti sigurni da nitko neće dovesti stranca koji će vam zauzeti mjesto. Zatim, novac ima drugačiju vrijednost. Kada Athletic proda Kepu Arrizabalagu, tih 80 milijuna eura se ne može iskoristiti za dovođenje direktne zamjene. Athletic ne može dovesti Ivu Grbića ili Dominika Livakovića za 10 ili 15 milijuna eura i pokrpati rupu. Tih 80 milijuna se troši na način da se poveća plaća Unaiju Simónu, tako da u njemu klub ima dugoročnu opciju, te da se podijele stipendije talentiranim vratarima u mlađim kategorijama koji imaju potencijal zamijeniti Kepu u budućnosti.
Kada sve zbrojite, racionalno je izabrati Athletic ispred Real Sociedada. Zaštićeni ste klupskom politikom u kojoj u seniorskoj momčadi igraju samo Baski, čime vam je ograničena konkurencija, a u startu vam klub može dati novac kojem Real Sociedad ne može parirati. Athletic Bilbao je vrh piramide nogometa u Baskiji i sve prirodno ide prema njemu. Svjedok toga je i Alkiza, koji je i sam potpisao za Athletic nakon nekoliko dobrih sezona u Real Sociedadu.
Svjestan situacije, Alkiza je osmislio drugačiji koncept kojim će se boriti protiv dominantnog kluba.
Umjesto da pokušava uhvatiti što više potencijalnih igrača i da širi mrežu omladinske škole, on ju je suzio. Zadržao je sve ono što vrijedi u Ajaxovu i Barceloninu pristupu; različite dobne selekcije igraju istim stilom, postoji kontinuitet rada, povećava se razvojni podražaj otežavajući posao talentiranima, znaju se jasne smjernice kod izbora trenera i ispoštovano je sve ono što piše u udžbeniku o slaganju omladinskih škola. Na kraju krajeva, svima je jasno kako omladinske škole trebaju funkcionirati.
Međutim, Alkiza je odbacio iluziju da će s Athleticom dijeliti najtalentiranije igrače podjednako i odlučio da ni u jednoj selekciji neće biti više od 18 igrača. Zapravo, ideja je bila zaključati selekcije. Pažljivo birati iz onih 20 posto talentiranih što Athletic ne može pokupiti, a onda maksimalno smanjiti osipanje kadra koje je neizbježno kako se piramida penje prema vrhu.
U suštini, Alkiza je došao do koncepta po kojem Real Sociedad neće odustajati od igrača. Kada imate situaciju da ulazite u sezonu s 18 kadeta, niste baš u situaciji da pred ulazak u juniorsku selekciju možete otpisati pet-šest igrača. Isto tako, niste u situaciji da možete zanemariti nekog od njih. Morate razvijati sve zajedno, jer svi igraju važnu ulogu u sezoni; svi — što zbog ozljeda, što zbog taktičkih razloga — igraju najmanje 25 posto minuta po sezoni. Nećete im olakšavati jer im je potreban razvojni podražaj, ali ćete pristupati individualno i nećete odustajati ni od jednog igrača u selekciji jer nemate taj luksuz dopunske selekcije kakav ima Barcelona koja dovede Alena Halilovića ili Real Madrid koji kupi Martina Ødegaarda, obojicu još uvijek tinejdžere s reputacijom velikih talenata.
Alguacil je saslušao ideju i pronašao se u njoj jer je i sam bio klupsko dijete. Odradio je trenerske licence i dobio je svoju selekciju odmah nakon što je Bittor Alkiza preuzeo upravljanje omladinskom školom.
Uspjeh tog koncepta je vrlo jasan. On se ne nalazi u tome što je Real Sociedad trenutno na prvom mjestu La Lige. Uspjeh je u tome što je u aktualnoj sezoni za Real Sociedad u svim natjecanjima nastupilo 26 različitih igrača. Od tih 26 igrača, 73 posto njih su izdanci omladinske škole, a Alguacil je dao priliku četvorici novih igrača da debitiraju u La Ligi. Sva četvorica su prošli sve klupske selekcije. Nisu ta četvorica bila nešto talentiranija od drugih, pogotovo onih u Athleticu, Barceloni ili Realu, ali od njih se nije odustajalo.
Ukratko, Real Sociedad je pronašao način kako biti konkurentan u španjolskom nogometu. Trenutno prvo mjesto se vjerojatno neće zadržati do kraja sezone, ali momčad je prošle godine bila peta, što je rezultat puno bolji od ulaganja u momčad.
Osim toga, druga momčad igra u Segundi. Među 22 ekipe u drugom rangu španjolskog nogometa jedino Real Sociedad ima svoju. Real Madrid, Barcelona i Athletic Bilbao nisu tu, ali Sociedadova druga momčad, koju vodi Xabi Alonso, jest.
I s razlogom je baš on trener druge ekipe. Alguacil je postao trener prve momčadi, kako je sam to objasnio na predstavljanju, zbog načina na koji radi i zbog posla koji je napravio vodeći drugu momčad. To je bio najlogičniji potez koji je klub mogao povući. Birate trenera za momčad koja želi graditi svoju priču na mladim igračima i vlastitoj akademiji, onda je logično da taj trener bude netko tko radi na zadnjoj stepenici prije ulaska u seniore. Netko tko će nastaviti tu priču. To je bio Alguacil, a u budućnosti će biti Xabi Alonso.
Hoće li Sociedad biti prvak? Pa vjerojatno neće, usprkos tome što je španjolski nogomet u krizi, čime se otvara prilika da netko iz drugog plana napravi iznenađenje i otme prvenstvo najjačem trojcu. Ali Sociedad zna što radi i nije slučajno na čelu prvenstvene ljestvice, jednako kao što Imanol Alguacil nije slučajno trener momčadi koja je prošle godine bila najmlađa u ligi, a najmlađa je ponovno ove, usprkos 35 godina starom Davidu Silvi.
Isto tako, nije slučajno da Real Sociedad prosječno počinje napade 43,5 metara od svog gola, što je najviša startna pozicija u La Ligi po StatsBombovim podacima. Stil igre koji klub želi njegovati od igrača traži da budu agresivni, da izlaze u presing i da oduzimaju loptu suparniku. U španjolskoj ligi, natjecanju u kojem — kada zbrojimo podatke prošle i ove sezone — samo Barcelona, Real Madrid, Sevilla i Real Sociedad imaju u prosjeku preko 50 posto lopte u nogama, takva aktivna momčad je osvježenje i nešto s čime se suparnici najčešće ne znaju nositi jer su sami pasivni, uspavani i orijentirani na duboku zonsku obranu.
La Real napada i to ga čini drugačijim.
Na kraju krajeva, to ga je dovelo na vrh ljestvice. Činjenica da se jasno definirao sustav rada, da se zna kakav stil nogometa se želi igrati i da je spreman napasti.
