Trebalo je prići 15 godina strpljenja i kontinuiranog rada da Jean-Michel Aulas kao Lyonov predsjednik osvoji svoj prvi trofej i time napokon skeptičnoj javnosti dokaže kako njegov model upravljanja ima smisla.

Aulas se nikad nije bavio nogometom, bio je rukometaš u zemlji u kojoj rukomet nije bio ni izbliza popularan koliko je danas i zbog toga mu je u startu nedostajao sportski autoritet. Bio je nepoznato ime koje se bavilo nebitnim sportom i kao takav nije imao mjesta u onome što je javnost prepoznavala kao univerzalni okvir za uspješnog sportskog djelatnika.

Isto tako, bio je biznismen, ali ne jedan od onih bogataša prve klase, poslovnih ljudi koje javnost prepoznaje. Možda bi negdje drugdje i bio, barem u svojoj lokalnoj zajednici, ali Lyon je grad bankara, farmaceuta i velikih trgovaca; grad u kojem se danas ostvari oko 2,5 milijuna poslovnih noćenja godišnje. U takvom okruženju, Aulas je bio sitna riba i javnost nije imala povjerenja u njega. Uostalom, Aulas se bavio softverskim rješenjima, a 1987. je tržište za takve usluge bilo iznimno usko i jako daleko od fokusa javnosti kojem je takav posao bio nešto strano, tako da je i taj poslovni autoritet izostao. Jean-Michel Aulas je naprosto bio autsajder koji je preuzeo Lyon i kojem javnost nimalo nije vjerovala, čak ni godinama nakon što je u njega ušao.

Međutim, baviti se softverom sredinom 1980-ih dovoljno govori o tome da je Aulas razmišljao daleko unaprijed, puno dalje nego običan čovjek koji je prosuđivao njegovu sposobnost vođenja klubom.

“Uvijek je imao tu vizionarsku stranu”, objasnio je Bernard Lacombe, drugi najbolji strijelac svih vremena u francuskom prvenstvu. “Još 1987. me je uvjeravao kako će Olympique Lyon imati svoju televizijsku postaju, a to je tada bilo nezamislivo. I bilo je vremena u kojima nitko u gradu nije vjerovao u njegove poteze, jednako onako kao što mu ni ja nisam vjerovao za televiziju. Ali on je izdržao sve napade i otvorenu sumnju jer je imao vjeru u plan i strpljenje.”

Sumnje javnosti i svih bivših sportaša koji su u pitanje dovodili Aulasov način rada, jer je bio toliko drugačiji od onoga na što su oni navikli, pale su u vodu 2002. kad je Lyon osvojio prvi naslov u 52 godine dugoj klupskoj povijesti i tako započeo dinastiju koja je sredinom 2000-ih sedam puta zaredom osvajala francusku Ligue 1. Autsajder je te 2002. postao model uspjeha, a sve sumnje su se zaboravile.

No, put do te točke je bio nevjerojatno težak .

Ključno je bilo što je Aulas kroz sve trenutke krize i kritike imao svoju viziju od koje nije odustajao čak i kad se činilo kako ona vodi u potpuni kolaps. Bio je potpuna avangarda, to je znao i s tim se morao boriti.

“Nikad se nisam bojao otvoriti usta i reći stvari koje uznemire ljude”, ispričao je Aulas priču o svom uspjehu novinaru Benu Lyttletonu. “Dolazile su mi ideje koje nitko drugi nije imao prije mene i ponekad moraš šokirati ljude kako bi im prenio svoju viziju.”

Aulas je tražio trenere prve momčadi tako da se slažu s onim što je postavljeno kao aksiom rada u omladinskom pogonu. Nitko nije bio veći od procesa

Njegov poslovni plan je bio jednostavan. Lyon je, kada ga je Aulas preuzeo 1987., bio drugoligaški klub daleko od najvećih imena francuskog nogometa. Zapravo, bio je klub srednje klase koji nije mogao računati na velike sponzore iz unutrašnjosti jer Lyon nema onu vrstu industrije koja je 1980-ih trošila novac na velika sponzorstva nogometnih klubova i Aulas je znao kako se mora fokusirati na lokalnu zajednicu. Umjesto jednog velikog generalnog sponzora koji će iskrcati milijune franaka, cilj je bio privući tisuće malih potrošača koji će na milijunima malih kupovina klubu ostaviti pokoji franak, što će na kraju podignuti cifru na ciljanu razinu.

Ideja mu je pala na pamet u frizerskom salonu u koji je dolazio. Vlasnica salona Christine Margossian ponudila mu je popust i zatražila da je preporuči igračima i zaposlenicima kluba kojima će također dati popust kao znak podrške klubu. Aulas je predložio da zajedno osnuju lanac frizerskih salona OL Beauté kao posebnu firmu u sklopu grupe Olympique Lyon, u kojoj će 10 posto od svake naplaćene usluge — umjesto u džep kupca u vidu popusta — ići u budžet kluba. Ubrzo nakon toga, Lyon je imao i svoju taksi tvrtku s automobilima u klupskoj boji, svoju putničku agenciju i svoje robne marke koje su proizvodile sve od mirisa za auto do jogurta.

U svijetu koji sve traži sad i odmah, Aulas se odlučio za duži i metodičniji put. I trebalo mu je iznimno mnogo vremena da dođe na razinu na kojoj će javnost osvijestiti važnost onoga što je ponudio i prihvatiti takav način razmišljanja. Međutim, na kraju je ipak uspio – povezao je lokalnu zajednicu i klub, ponudio je ljudima da ga financiraju dok obavljaju svakodnevne stvari koje ionako moraju platiti.

Ljudi ionako rijetko razumiju proces, koncentriraju se na konačni rezultat. Trebalo mu je 15 godina, ali Aulas je doveo Lyon do vrha jer je imao strpljenja.

Strpljenje se očitovalo i u sportskom segmentu funkcioniranja kluba. Činjenica da su Raymond Domenech i Jacques Santini prešli s Lyonove na klupu francuske reprezentacije nije slučajna. Još manje je slučajno to što su u sedam uzastopnih šampionskih sezona Lyon vodila četiri različita trenera. Aulas je našao način kako zadržati kontinuitet, usprkos svemu.

Od samih početaka nogometne škole do seniorske ekipe, Lyon je imao isti model igre. Ti principi igre su bili konstanta, a Aulas je onda tražio trenere prve momčadi tako da se slažu s onim što je postavljeno kao aksiom rada u omladinskom pogonu i što ide kroz klub kao konstanta. Svi oni koji su se osokolili i tražili da se klub prilagodi njima bili su mijenjani, bez obzira što su imali osvojeno prvenstvo u rukama. Nitko nije bio veći od procesa. A s obzirom da je Aulasu trebalo čak 15 godina da ga definira i da taj proces počne davati plodove, naravno da nije dolazilo u obzir da ga mijenja radi ijednog glavnog trenera i da ostatak kluba bude servis njemu. Trener je tek dio kluba, važan kotačić, ali i dalje samo kotačić koji mora biti u službi strategije.

Na Aulasovu nesreću, nogomet se ponovo promijenio upravo kad je Lyon trebao postati najjači.

Od Chelseajeva Romana Abramoviča, čiji se ulazak u klub taman poklapa s početkom Lyonove domaće dominacije i konkurentnosti u Ligi prvaka, nogomet broji neke druge i drugačije dane. U situaciji kad su Neymar i Kylian Mbappé PSG-ove vlasnike zajedno koštali 402 milijuna eura, jasno je da se Lyon ne može natjecati s takvim budžetom. Pa sam Jean-Michel Aulas je težak tek 348 milijuna eura — da rasproda sve što ima i ulije te novce u klub u klub i dalje ne bi mogao parirati onome što šeici potroše na dvojicu igrača. U globalnim okvirima modernog nogometnog vlasništva, on je siromašan čovjek koji je zalutao na bogataški bal.

Međutim, kod Aulasa stvar nikad nije niti bila u novcu i vlasništvu. Količina keša koji je on donio u klub je zanemariva. Ono što je on donio Lyonu nije model vlasništva nego model upravljanja. Lavovsko strpljenje znači viziju koja će možda trajati 15 godina i koja će imati hrpu kriza i kritika, ali od koje se neće odustati. Ako je cilj omladinska škola i održivost kluba kroz povezanost s lokalnom zajednicom, onda svi moraju biti tek kotačići u službi strategije, a trenere se mora birati tako da se uklope u ono postojeće.

“Aulas je uvijek znao što želi i kojim ljudima se okružiti da to dobije”, priča za The Times Remi Garde, bivši Arsenalov igrač i jedan od stupova Lyonove omladinske škole. “Bio je jedan od prvih koji su shvatili kako se sport mijenja.”

Znao je da neće više moći uzimati igrače kao što su Sonny Anderson, koji je bio otpadak iz Barcelone, ili tipove kao što su Michael Essien. Danas klubovi poput Barcelone dovode tipove poput Artura Vidala koji sjede na klupi, a preskočena je ona stepenica, srednja razina na kojoj se mladi igrači dokazuju prije odlaska u elitu jer Chelsea bi danas odmah doveo Essiena iz Bastije. Aulas je shvatio da se nogomet promijenio i da se mora adaptirati, zato se okružio pravim ljudima koji mu mogu stvarati vrijednost iz temelja. Ne samo trenerima, nego i savjetnicima koji nikad nisu igrali nogomet, statističarima i modernim analitičarima koji će mu pomoći usmjeriti klub na pravi put. Za to treba vremena — ali za prave rezultate uvijek treba vremena ,jer kad nemaš novac kojim će odmah promijeniti paradigmu, onda trebaš strpljenje da plodovi tvog rada daju rezultate.

Kod Aulasa i Lyona se to dogodilo u vidu toga da Lyon predvodi lige Petice po postotku minuta koje su odigrali igrači iz vlastitog omladinskog pogona i pobjeda proti Manchester Cityja je simbolični prikaz da su u Lyonu na pravom putu.

Međutim, istovremeno to što je Lyon pobijedio Manchester City ne znači apsolutno ništa. Fokusirati se na jednu pobjedu naprosto nije Aulasov način, to nije poanta onog lavovskog strpljenja koje je podiglo Lyon na razinu kakva je bila nezamisliva kad je preuzeo klub 1987. Uostalom, Lyon je igrao polufinale Lige prvaka 2010. pa to nije promijenilo stvari u godinama koje su slijedile, bio je to tek početak puta koji se sada materijalizira u potencijalu da se skine City.

A priča o Aulasu ne bi trebala biti priča samo o Lyonu. Puno je tu poruka koje bi mogli izvući naši klubovi u svim sportovima, kao i oni koji ih vode — jer oni djeluju s iste autsajderske pozicije na kojoj je još tamo 1987. bio Aulas. Međutim, za to bi trebali biti sposobni čitati između redova i razumjeti procese koji dovode do dugoročnih rezultata. I imati strpljenja.