HEP logo generalni partner Telesporta

Topnički dnevnici

Lažna desetka

Evolucija Franka Andrijaševića

U svom prvom mandatu na Rujevici Franko Andrijašević se zadržao samo desetak mjeseci i njegova druga epizoda u Rijeci je već sada duža od te prve. No, kada je odlazio u Belgiju, ostavljao je drugačiji dojam. Stvorio se osjećaj kako je Andrijašević dugogodišnji član riječke svlačionice i kako je Matjaž Kek izgubio jednog od senatora svoje momčadi, ali Franko je u Rijeci tada bio odradio tek 28 HNL utakmica. Međutim, tih 28 utakmica je bilo sasvim dovoljno da uđe u legendu, jer na njegovom je učinku Rijeka osvojila prvi i jedini naslov prvaka u svojoj povijesti.

Dominirao je Franko i za sobom ostavljao dojam nezaustavljivoga. Filip Bradarić je organizirao igru u sredini i ubrzavao protok lopte, a Stefan Ristovski stvarao nevjerojatnu razliku u učinku u odnosu na prvog idućeg pratitelja na poziciji desnog beka u ligi, posebno ako se sjetimo koliko dobro se nadopunjavao s Markom Vešovićem na desnom krilu. Njih trojica su bili glavni kotačići u dobro uštimanom Kekovu stroju koji su kreirali šanse, a Franko je na sve to dolazio kao egzekutor. Iako je igrao povučenije iza Marija Gavranovića, Andrijašević je zabio 16 golova i dodao pet asistencija.

Sve je bilo jasno svakome tko je makar i površno pratio HNL. Bradarić će se povući malo desno i primiti loptu od Josipa Eleza, odigrat će dva dodavanja s Josipom Mišićem, a onda će lopta otići desno gdje su kombinirali Ristovski i Vešović, a od tamo će gađati Andrijaševića, koji je dolazio zabiti gol iz drugog plana. Međutim, bez obzira što su svi znali što će Rijeka napraviti, Kekova momčad je to radila prebrzo i previše precizno. Niti je tko mogao zaustaviti mehanizam stvaranja viška na desnom krilu niti je tko mogao zaustaviti Andrijaševića koji je dolazio zabiti sve te centaršutove i povratne lopte uvijek na isti način.

To je, zapravo, indikator istinske dominacije — kad svi znaju što ćeš napraviti, ali te svejedno ne mogu zaustaviti.

Od lažne desetke, Andrijašević se polako pretvara u pravu desetku. Za Rijeku je sve važniji i kao vezni igrač koji pokušava povezati redove i kreirati napadačku igru

Tu dominaciju Andrijašević nije uspio prenijeti u Belgiju. Nije se snašao u Gentu, nije se snašao niti u Waasland-Beverenu i iz perspektive poslodavaca sve skupa je polako gubilo smisao. Gent je za njega Rijeci platio nešto više od četiri milijuna eura, što je bio rekordni transfer za klub. Dao mu je veliku plaću, dao mu je mjesto u momčadi, a Andrijašević je u dvije sezone zabio samo dva gola.

Lažna devetka ima zadatak izvlačiti stopere, biti napadač koji glumi veznog igrača i spuštati se prema sredini terena kako bi pomogao kreirati situacije za suigrače. Andrijašević je u Rijeci imao sasvim suprotnu ulogu. On je bio nekakva prikrivena devetka ili lažna desetka koja je ulazila u završnicu akcija i realizirala stvorene prilike; vezni igrač koji glumi napadača. Igrao je nešto slično onome što igra Mijo Caktaš u Hajduku koji je prošle godine zabio 20, a sezonu prije 19 golova, iako je nominalno veznjak. Međutim, u Belgiji su od Franka tražili da bude pravi vezni igrač, nisu ga koristili u ulozi u kojoj se pokazao najboljim.

Kada se prošle sezone se vratio se na posudbu u Rijeku, Andrijašević nije bio isti čovjek koji je otišao. Međutim, ni klub nije bio isti. Iz one šampionske generacije u svlačionici je zatekao samo Andreja Prskala i Alexandera Gorgona, a samim time više nije bilo niti Kekova mehanizma koji je on pratio i pretvarao u golove. Doduše, zabio je on svoje. Igor Bišćan ga je vodio u samo dvije utakmice prije nego što je napustio klub zbog sukoba s navijačima. U te dvije utakmice Andrijašević je zabio dva gola i dodao dvije asistencije, a Rijeka je igrala nešto slično onome što je radila pod Kekom — Zoran Kvržić na desnom beku je bio ključni čovjek za dolazak u završnicu, a Andrijašević je napadao kazneni prostor iz drugog plana demonstrirajući da i dalje ima kvalitetu.

Međutim, stvari su se promijenile kada je uzde preuzeo Simon Rožman i kad se klub odlučio riješiti Kvržića.

Rožman je Andrijaševića povukao dublje u vezni red, odlučio je forsirati 4-3-3 i stil koji je igrao u Sloveniji, a Franko, nakon prve Rožmanove utakmice u kojoj je igrao desetku, u četiri iduće uzastopne utakmice nije niti uputio šut prema suparničkom golu. Zapravo, sve je opet bilo kao u Belgiji; od Franka se očekivalo da kreira igru i bude pravi vezni igrač, a ne lažna desetka koja će ulaziti u realizaciju. Možda zbog toga što je shvatio da tako guši najboljeg igrača, a možda jer je u te četiri utakmice upisao tri poraza, Rožman je promijenio stvari i ponovo podigao Andrijaševića tik iza centralnog napadača. Prilagodio se najboljem igraču kojeg ima u kadru.

Međutim, i Franko se prilagodio novoj situaciji i više nije samo egzekutor koji opstaje u jednoj dimenziji. Ove sezone je u HNL-u odigrao tri utakmice i iza sebe ima tri gola. Isto tako, uveo je Rijeku u Europsku ligu jer je protiv ukrajinskog Kolosa prvo glavom asistirao Joãu Escovalu, a zatim je i sam zabio, da bi protiv F.C. Københavna iskreirao onaj luđački gol koji je Rijeku pogurao u grupnu fazu. Dakle, golovi su tu, nije Franko prestao biti opasan po suparnička vrata. Stvar je u tome što Andrijašević u ovom mandatu u Rijeci radi i sve drugo.

Franko je u samom vrhu lige među ofenzivnim igračima kada uspoređujemo broj udaraca, njihovu preciznost i broj golova. To je sasvim očekivano s obzirom na njegov stil igre, ali dominira i u duelu koji je najbolji indikator čiste individualne kvalitete. Prosječno se nalazi u 18,6 duela po utakmici i osvaja 49 posto, što je za ofenzivnog igrača odličan postotak. Za usporedbu, Caktaš ove sezone ima 13,4 duela i 44 posto uspješnosti; prošle sezone, kada je igrao bliže suparničkim vratima prije nego što je doveden još jedan napadač, imao je 15,5 duela i 37 posto uspješnosti. Dani Olmo je prije odlaska u RB Leipzig imao 12,7 duela u HNL-u i prosječno je u svoju korist rješavao 41 posto takvih situacija. Dakle, Andrijašević je tu ispred i po količini duela i po uspješnosti u njima.

Međutim, možda je najzanimljivije usporediti Andrijaševića s Andrijaševićem, onim koji je igrao u Kekovu sistemu. Iako je tada Rijeka imala veći postotak lopte, a samim tim i više prilika za ostvarivanje visokih brojki, Andrijašević je u prvom mandatu imao 16,8 duela i prosječnu uspješnost od 44 posto. Imao je 2,2 driblinga i 48 posto uspješnosti, a u drugom mandatu ima 2,6 driblinga i 57 posto uspješnosti. Imao je 36 dodavanja po utakmici i 1,58 ključnih dodavanja, a sada je na 42 dodavanja po utakmici i 1,84 ključnih. U gotovo svim kategorijama je podigao i volumen i efikasnost usprkos manjem posjedu lopte cijele momčadi, a jedino u čemu je pao jest broj udaraca. Pod Kekom je imao 2,7 udaraca po utakmici, a u cijelom drugom mandatu — dakle pod Rožmanom, jer one dvije utakmice pod Bišćanom se utope u prosjek — ima 2,3 udarca po utakmici.

Od lažne desetke, Andrijašević se polako pretvara u pravu desetku.

Doduše, još uvijek je najefikasniji u svojoj ulozi napadača koji dolazi iz drugog plana i završava akcije, ali za Rijeku je sve važniji i kao vezni igrač koji pokušava povezati redove i kreirati napadačku igru, a time postaje vođa i možda još važnija figura nego što je bio u prvom mandatu. Ako ne važnija, onda barem kompleksnija i višedimenzionalnija.

To se sve događa i pomalo silom prilika jer u današnjoj Rijeci je on jedini igrač koji može zadovoljiti razinu Europske lige, za razliku od one prve momčadi u kojoj je igrao. Sandro Kulenović, Ivan Lepinjica, Danijel Štefulj i Adam Gnezda Čerin možda to postanu, ali još uvijek nemaju taj nivo. Ivan Tomečak je nekad bio na toj razini, ali ozljede su učinile svoje i on je trenutno sporiji i fizički slabiji igrač nego što je bio prije, a svi drugi su daleko od kompletnosti potrebne za natjecanje na toj razini.

Najbolji primjer za to je uvjerljivi poraz Rijeke protiv AZ Alkmaara. Andrijašević je odigrao 65 minuta prije nego što je izašao i imao je 10/12 dobivenih duela, 3/3 uspjelih driblinga, 1/1 uspješni start na loptu uz još dva udarca. Dok je suparnik razvaljivao njegove suigrače koji su bili nespremni na tempo utakmice, on je svoje individualne duele s lakoćom dobivao, pokazujući da je jedini igrač koji može igrati na razini Europske lige. Svi ostali ili nemaju kapacitet za to ili moraju odrasti i postupno se adaptirati na višu razinu.

Istu stvar je pokazala i utakmica protiv Napolija. Kao i protiv Real Sociedada, Rijeka se protiv boljeg suparnika branila u kompaktnom bloku i nije se osramotila. Dapače, u prvih pola sata je Rijeka bila opasna, neusporedivo opasnija od Napolija, ali se ponovo vidjelo koliko u igri nedostaje Andrijašević i koliko Rožman ovisi o njemu. Da bi Rijeka uopće imala ikakvu šansu, treba joj Franko. Kada jednom ukradeš loptu i kad s njom ideš okomito, osim Kulenovića koji je može prihvatiti i koji ima fizičku predispoziciju da je zadrži, trebaš i nekoga tko će biti dovoljno blizu njega da je primi i da s njom odigra dalje.

U današnjoj Rijeci jedini takav igrač je Franko Andrijašević, čovjek koji od lažne desetke i čistog egzekutora postao glavni igrač ove momčadi u više dimenzija.