Naime, sukladno Pravilniku o licenciranju klubova, upravo na današnji dan, 31. ožujka , tražitelj licence mora dokazati kako „nema dospjelih obveza prema svojim zaposlenicima i državi – za doprinose i poreze, a u odnosu na ugovorne i zakonske obveze prema svojim zaposlenicima, a koje su nastale prije prethodnog 31. prosinca.“ Rok za predaju papira je sutra. Dakle, onaj tko je dužan novce igračima ili državi za period protekle kalendarske godine, a taj dug nije podmirio zaključno s današnjim danom, ne može igrati Hrvatsku nogometnu ligu i trebao bi biti eliminiran iz križaljke za iduću sezonu.

UEFA je 2004. uvela obavezu licenciranja s ciljem da podigne stanje u nogometu na svim razinama funkcioniranja. Riječ je o ekonomski sasvim logičnom potezu, propisani su uvjeti koji se predstavljaju kao svojevrsni tehnički minimum koji će osigurati da UEFA-in proizvod – a to je nogomet – poveća svoju tržišnu vrijednost. UEFA je jako dobro znala da je Vrbanović u pravu i kako zaista u sportu ima jako puno maglovitog poslovanja. I djelomično je uspjela, jer u posljednje je dvije godine ukupna operativna dobit narasla na 1,5 milijardi eura u usporedbi s gubicima od 700 milijuna eura u dvije godine neposredno prije uvođenja zahtjeva točke pokrića dugova, a klubovi su investirali 996 milijuna eura u novu dugotrajnu imovinu.

Dakle, UEFA je licenciranje zamislila kao napredak, a za HNS ono ispada nužno zlo. Umjesto da se licenca shvaća kao način za ulaganje u infrastrukturu, znanje i uvjete, sve se svodi na neki simbolički administrativni proces u kojemu je lani Dinamo, primjerice, predao skoro 300 različitih dokumenata.

Uvjeti za licenciranje su jasni. Klub, ali baš svaki klub koji se želi natjecati u prvom, drugom ili trećem razredu hrvatskog nogometa, mora ispuniti sportske, infrastrukturne, administrativne, pravne i financijske kriterije. Primjer sportskog kriterija bi bio da se zaista kvalificirao u ligu u kojoj želi igrati. To je zapravo jasno, teško postoji sila kojom se Lučko ili Imotski mogu ugurati u 1. HNL kad postoji visoka vjerojatnost da će sezonu završiti na mjestima koja vode u treću ligu. Sve ostalo je, kako je Vrbanović rekao, maglovito. Tako je moguće da prvu ligu igra filijala kluba koji dominira tom ligom, da postoje stadioni na kojima se ni krumpir ne može posaditi i da su klubovi dužni igračima ozbiljne sume novca.

Sve dok se stvaraju svete krave, okreće glava od problema i kažnjavaju samo nepoćudni, nećemo nigdje. Dogodit će se strašne stvari. Sjetimo se Hrvoja Ćustića

„Zakoni su dobri, samo se ne provode“ – kaže, doduše na jednu drugu nogometno-pravnu temu, zagrebački odvjetnik i šef Komisije za propise HNS-a Nikola Badovinac na stranicama HNS-a.

I stvarno, zakoni i pravilnici koji reguliraju postupak licenciranja zaista su dobri. (Ignorirat ćemo suludu činjenicu da HNS klubovima s pismom šalje i USB memoriju na kojoj je potrebna dokumentacija, čak ćemo u dobrom duhu i pohvaliti činjenicu da su napredovali i da u privitku ne šalju floppy diskete!)

Veliku ulogu u njihovu donošenju imala je gospođa Ivančica Sudac, koja je bila delegat na finalnoj utakmici Europskog prvenstva za žene i na utakmicama muške Lige prvaka te vjerojatno spada u red najsposobnijih djelatnika HNS-a, a obavlja i visoku dužnost u UEFA-i kao dopredsjednica Komisije za licenciranje i financijski fair-play.

A onda – šok i vjeverica. Kod nas je opet maglovito.

Prošle godine, taman otprilike u ovo vrijeme, HNS je ignorirao činjenicu da svi zaostaci nisu isplaćeni svim igračima. Neki su igrači, doduše, potpisivali nagodbe – što dragovoljno, što pod ucjenom neisplate dugovanja – ali Hrvatska udruga Nogometni sindikat je svejedno sabrala nekoliko imena i poslala je dopis Savezu.

Dakle, ne bi trebalo biti teoretske šanse da svi klubovi mogu dobiti licence za nastup, a ipak su ih dobili.

Iznenađuje li ikoga pri zdravoj pameti činjenica da se HNS vratio u neka stara vremena jednakih i jednakijih? Pojavu su osudili, ali su druga spasili. Uostalom, ne treba se držati zakona kao pijan plota. Barem ne treba kad je riječ o podobnima i s pogodnom partijskom knjižicom, voljnima na suradnju i zabijanje glave u pijesak. Za elemente koji rovare protiv svetog sistema u stara su vremena postojala drugačija pravila i otočna odmorišta u sjevernom dijelu Velebitskog kanala. Danas se ne ide u takve krajnosti, ali pravda je jednako brza i oštra.

Futsal Dinamo je, primjerice, izbačen iz Kupa jer nije platio ukupno 4.089,00 kuna obračuna članarina. Sve regularno? Bilo bi da nije kažnjen 21. siječnja, za račun koji je tiskan 28. veljače, a koji je u klub stigao 21. ožujka. Dakle, klub nije zadovoljio administrativni kriterij i od njega je napravljen primjer svima drugima. Primjer nije – plaćajte članarine za koje niste dobili službeni izračun; primjer je – budite tihi i poslušni i onda će vam štošta biti oprošteno. U suprotnom…

RNK Split je od početka sezone promijenio nekoliko kapetana. Bilo bi dobro da su vrpcu prepuštali zbog unosnih transfera, ali nisu. Odlazili su jedan za drugim jer im je klub bio dužan i dobivali su slobodne papire na arbitraži. Slično je i u Cibaliji, koja se ne može spojiti s pozitivnom bilancom jednako kao ni s bodovima. Ne pričamo o krizi i krpanju, nego o potpunom raspadu stanja.

I nameće se jako jednostavno pitanje: kome točno treba ovakva lakrdija? Koja je korist da klubovi koji očito ne mogu zatvoriti financijsku konstrukciju za tekuću sezonu igraju nešto što možda možemo nazvati nogometom, na nečemu što možda možemo nazvati travnjakom, na temelju nečega što možda možemo nazvati pravilima. Ljudi, pa nema smisla. Ako ne možemo imati 10 klubova koji mogu zatvoriti konstrukciju, pa makar se krpali, hajmo igrati ligu s onoliko klubova koliko si tu ligu može priuštiti. Ako je to 10 – super, imamo 10 potpuno profesionalnih klubova. Ako je to pet, nek ih bude pet, ali ovo je otišlo debelo iza one Vrbanovićeve maglovitosti u potpunu grotesku.

Shvaćamo li mi svi da se ovdje radi o ljudskim sudbinama s kojima se netko igra u nekoj stupidnoj igri sitnih interesa? Nogometaši kod nas moraju plaćati poreze bez obzira na to primili plaću ili ne. A kako ih mnogo ne prima, obaveze im se gomilaju, kamate rastu, a dosta njih hrani obitelj. Kako će je hraniti na ovaj način?

Dame i gospodo u HNS-u, osvrnite se malo oko sebe i bacite pogled s vaše velebne kule u elitnom zagrebačkom hotelu. Zakoni i pravilnici su gotovo savršeni, to znamo. Znamo i ne moramo biti licemjerni, svojedobno su pošteđeni i Dinamo i Hajduk i Rijeka, svi na svoj način. Ali dokad ćemo glumiti mangupe i kad ćemo reći – dosta? Sve dok se stvaraju svete krave i dok se okreće glava od problema, kažnjavajući samo nepoćudne, nećemo nigdje. Dapače, dogodit će se strašne stvari.

Još je svježa uspomena na to kako je život izgubio Hrvoje Ćustić. Evo, od devete godišnjice smrti nas dijele svega tri dana, a meni je još uvijek strašno razmišljati o tome.

Pa ipak, koliko potresno bilo, čovjek bi očekivao da je to pokrenulo stvari na bolje. Da je tragedija postala neki katalizator dubokih promjena i da su danas uvjeti mnogo bolji. Dok pravilnik propisuje rasvjetu s barem 1.200 luxa, tri pomoćna terena od kojih jedan ima rasvjetu s minimalno 250 luxa, gledalište s najmanje 3.000 individualnih sjedalica od čega 1.000 natkrivenih i neke nebuloze s „četiri nosača za tzv. viseće lopte, šest pokretnih ploča, jamu s pijeskom, 15 lopti za svaku momčad, sustav rezervnog napajanja reflektora, pet jarbola za zastave“ – što se suštinski promijenilo tom tragedijom?

Isti onaj stadion na kojem je Hrvoje ostavio život i dalje dobiva sve potrebne licence. Da, onaj zid su zaštitili nekim pločama od stiropora i to je to. Na to se svelo naše licenciranje: pokrivanje s malo stiropora i vozi dalje sve dok imaš pet jarbola i jamu s pijeskom. Ma jebo vas jarbol u USB koji šaljete u privitku!