Kada je prije godinu dana Torbjørn Sittrup Bergerud obranio sedmerac Zlatku Horvatu u zadnjoj sekundi polufinalne utakmice na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, odjednom se sve promijenilo. Trzao je lijevom nogom, krenuo je na prvi zamah, ponovio sve isto na drugom zamahu i odlično obranio sasvim solidno izveden udarac.
Sastavni dio sporta, obrane i golovi, pogoci i promašaji. Suludo je kako je jedan penal baš toliko toga promijenio. Više od mjesec dana priprema, propušteni Božićni blagdani, čekanje Nove godine u trenažnom procesu, utakmice, putovanja, odvojenost od obitelji, pa i riskiranje vlastite egzistencije za Horvata, ali i 20-oricu ostalih ljudi u reprezentaciji stane u jedan udarac. I onda samo jedna obrana, samo jedan Bergerudov trzaj sve promijeni. U očima šire javnosti, jedan udarac poništi cijeli taj mjesec i malo više i sve postane neuspješno. Sulud je taj način razmišljanja, ali da je taj udarac ušao, sve bi bilo savršeno. Ovako, sve je bezvrijedno.
„Volim izazove. Toliko si mlad koliko izazova prihvaćaš“, objasnio je Lino Červar činjenicu da je prihvatio posao izbornika.
Vjerojatno je i sam svjestan koliko riskira tom odlukom.
Stanje nije ni blizu toliko teško kao što je bilo iza Eura 2002. kad je prvi put preuzeo reprezentaciju, ali sada je puno opasnije. Tada nije imao puno toga za izgubiti, a sada stavlja svoju reputaciju na kocku. Jednako kao što je Horvatov sedmerac kod većine sportske javnosti prebrisao mjesec i kusur dana truda, znoja i odricanja, tako je vrlo izgledno da će neuspjeh na ovom Euru prebrisati onu auru trenerske veličine koju je Červar izgradio oko sebe.
Ne možeš do rezultata ako igrače tapkaš po ramenu. Trenerski posao je mukotrpan
Doduše, Červar zna da smo nacija kratkog pamćenja i eventualnim velikim uspjehom – a to je finale – učvrstit će se na pijedestalu sportskih ikona ove zemlje, postat će možda i veći od rukometa. Svi oni koji se pitaju je li Lino Červar mag ili prevara morat će zaboraviti dilemu, jer odgovor će biti toliko jasan da će to biti sramota pitati. Dobit će ultimativno priznanje. Eventualnim uspjehom začepit će usta svim kritičarima, jalnim kolegama i onima koji su ga prozivali za koješta i zdravo za gotovo uzimali sve objektivne uspjehe koje je ostvario. Imao je Lino svojih mušica, ali uspjehe, slavu i trofeje mu nitko i ništa ne može oduzeti.
Ništa osim eventualnog neuspjeha – jer, kao i kod Horvatova sedmerca, šira javnost pamti jako kratko. Tada neće biti važno što je sve Lino napravio i što je osvojio. Cijela blistava karijera stat će u jedan, po ocjeni široke javnosti, neuspjeh. To će biti jedna utakmica, par golova ili možda isto kao u Francuskoj – samo jedan sedmerac. Jedna akcija koja, ako ne uspije, briše čitavu karijeru i sve pretvara u bezvrijedna sjećanja.
Suludo je, shizofreno i daleko od poštenog, ali šira javnost funkcionira upravo tako. Povijesne knjige će pamtiti istinu, ali javnost nije baš pretjerano vična analitici. Logično je upitati – barem iz perspektive ljudi koji su više ili manje odmaknuti od kratkoročnosti, euforije i defetizma gomile – koga je uopće briga što misli široka javnost i zašto je to bitno. Ali bitno je, jer profesionalni sport se igra upravo za tu neanalitičku masu ljudi kratkog pamćenja. To su ljudi zbog kojih sportaši imaju plaću, a onda, koliko god suludo i nepošteno njihovo mišljenje bilo, nije nimalo nebitno.
„Nisam ziheraš, nisam onaj koji uzima male ciljeve. Želim da se ponovo dokažem jer nisam ziheraš, neću ono malo, sitno. Hoću naučiti dečke da vjeruju u sebe i u svoj potencijal, da pucamo visoko“ izjavio je Červar medijima, očito jako svjestan koliko riskira.
Isto tako, očito bezrezervno vjeruje u uspjeh. I to radi s ogromnim mudima. Jer tražiti reprezentativce da vjeruju u sebe i u svoj potencijal je jedno. Zapravo, to je osnovno i to će napraviti svaki trener. Ali staviti vlastitu reputaciju kao ulog neusporedivo je veća razina vjerovanja. Razina u kojoj trener vodi primjerom, razinu u kojoj vjeruje bezrezervno – u sebe i u uspjeh, a na ekipu prebacuje teret da vjeruje u sebe.
„Ja se kao trener moram odreći dijela svoje moći u korist igrača“, objasnio je Červar za Večernji list. Ali: „Ne možeš doći do rezultata ako igrače malo tapkaš po ramenu. Trenerski posao je mukotrpan. Naš je balkanski mentalitet takav da moraš ući u konflikt s igračem. Ali ne s najslabijim, već s najjačim, uvijek sam se obračunavao s najjačim. I nije me zabrinjavalo što će mi odgovoriti. Tvrdoglavo sam htio svoje i postizao sam što sam htio.“
Sve ovo dosad, sve se svodi na psihologiju i mentalnu spremnost. Lino Červar je po struci učitelj, a kako su ljudi tek zbroj vlastitih iskustava, pedagoško usmjerenje je očito u njegovom pristupu sportu. Lijepa riječ, inkluzivna filozofija, vjera u uspjeh i povremena provokacija reakcije, sve to je bitan preduvjet, ali nije sama suština. Medalje se osvajaju na treninzima, a ondje se računa jedino autoritet znanja.
Ako je ikome potreban dokaz Červarova znanja, dovoljno je pročitati njegov esej o budućnosti rukometa za koji je dobio nagradu EHF-a i koji je u engleskoj varijanti dostupan za download na EHF-ovim stranicama. Sjajno djelo kroz koje povlači opće teorijsko znanje, ali i subjektivno iskustvo i rukometnu filozofiju.
„Možemo govoriti o dva sustava rukometne igre, tj. o dva različita pristupa strategiji igre. Prvi ima svoje uporište u kontroliranoj igri s maksimalnom taktičkom disciplinom, a drugi sustav karakterizira dominacija kontinuirane igre ili neprekidne igre s tendencijom ubrzanja i očuvanja visokog tempa. Bez obzira koji sustav igre bio, neophodno je stvoriti i stvoriti igrače brzog uma koji brzo razmišljaju i odlučuju. Brzo otkrivaju i rješavaju probleme u igri.
Sustav igre birate tako da odgovara strukturi momčadi, tehničko-taktičkoj spremnosti i čistom potencijalu igrača, ali važno je da svaki sustav pruža dovoljno slobode za igrača da izrazi svoju kreativnost i originalnost.
Dobar sustav je zapravo samo kontinuirana manifestacija organizacije igre kao pokazatelja spremnosti na situacije.“
Dakle, Lino želi reći kako nema ispravnog načina igranja rukometa.
Ovisno o igračima, možete igrati spore pozicijske napade ili možete forsirati tranzicijsku igru. Unutar ta dva pristupa opet se otvara bezbroj opcija u kojima igrač može pokazati svoju kreativnost i sposobnost da brzo donosi odluke. I dobar sustav ne odlikuje odabir strategije brzog ili sporog načina igranja, nego priprema koja se očituje u organizaciji igre. Priprema koju je napravio trener sa svojim stožerom i koju je odradio na treningu. Priprema koja talentirane pojedince diže na razinu kvalitetne momčadi.
Pripremne utakmice pokazale su vrlo malo. Nisu nam dale pravi okvir za taktička očekivanja, trčalo se vrlo malo kontri, ali napad nije razvijan u pravcu križanja i metodičkog produžavanja pritiska. Možda je to bilo i planski, ali od danas više nema skrivanja – sad ostaje pokazati ono što se napravilo na treningu. Ako je Červar posložio svoju ideju i ako je momčad spremna, nitko neće dovoditi u pitanje čime je Igor Vori zaslužio prednost nad Marinom Marićem. Ako nije, šira javnost mu sigurno neće uzeti za olakotnu okolnost uvjete u kojima jednostavno nije imao dovoljno vremena za pravi rad. Uostalom, ne bi ni trebala, jer to je izazov koji je sam prihvatio.
I to ozbiljan izazov zbog kojeg stavlja svoju reputaciju na kocku. Prilike za popravak neće biti jer Červar nije dugoročno rješenje. Samo što to nikoga zapravo i ne zanima, najmanje one koji bi trebali razmišljati o strategiji razvoja. Ionako smo nacija kratkog pamćenja i zanima nas samo rezultat zadnje akcije. Važan je samo onaj zadnji uspjeh ili neuspjeh od kojeg zavisi je li sve savršeno ili bezvrijedno.
Poput Shakespeareova Hamleta, Lino je ostao vjeran svojim principima i odlučio riskirati „svijeta bičeve i poruge i silu tlačitelja, i rug i podsmijeh ljudi oholih i bol što kini ljubav prezrenu, i tromost pravde, naprasitost vlasti i krivdu što je tiha zasluga od nevrijednika trpi“. Ovaj Euro je njegov Biti ili ne biti – za naciju kratkog pamćenja on će označiti život ili smrt njegove karijere i Lina kao ikone.
