Prekretnica se dogodila kad je klupu preuzeo Jürgen Klopp. Već u prvoj njegovoj punoj sezoni Liverpool je završio kao četvrti i vratio se među elitu, a od tada nijednom nije propustio plasman u Ligu prvaka. I ne samo da se plasirao: jednom je osvojio i još je dvaput izgubio u finalu. Sama ta usporedba onih sedam godina u kojima je Liverpool samo jednom završio među četiri u Premier ligi s Kloppovim mandatom u kojem je šest puta uzastopce igrao Ligu prvaka najjasnije pokazuje koliko su se stvari promijenile i kakav je standard postavljen.

Ove sezone, prvi put otkako je na Anfieldu, Klopp nije uspio pratiti vlastiti standard.

Klopp je ‘posudio’ ideju koju je Guardiola imao u Bayernu s Philippom Lahmom i koju je kasnije koristio u Cityju s Joãom Cancelom

Liverpool je trenutno izvan zone Lige prvaka; drži petu poziciju s četiri boda zaostatka iza Manchester Uniteda koji je na četvrtom mjestu i od kojeg ima utakmicu više, a četiri boda ispred Brightona koji je peti i od kojeg ima dvije utakmice manje. Šanse da će se Redsi u preostale četiri utakmice dokopati Lige prvaka su male, bez obzira na relativno lagan raspored. A u cijeloj priči alarmantno je to da rezultat nije splet nesretnih okolnosti koje su uzrokovale katastrofu.

Ozljeda, praktički, nije ni bilo. Alisson, Virgil van Dijk, Fabinho, Andy Robertson, Trent Alexander-Arnold i Mohamed Salah zajedno su propustili samo pet utakmica zbog ozljeda. Thiago Alcântara zapravo je jedini igrač koji upada u kategoriju ključnih, a da je izbivao s travnjaka. Svi drugi koji su prethodnih sezona nosili najveće uspjehe odradili su gotovo pa punu minutažu. U izostanke možemo ubrojiti i Luisa Díaza kojeg Klopp smatra prvotimcem na lijevom krilu, ali on je došao tek prošle zime i ne može ga se staviti u isti koš s Van Dijkom, Fabinhom ili Salahom. Nije bilo ni neke rasprodaje. Jasno, Sadio Mané je otišao u Bayern i to je velik udarac za prednju liniju, ali na njegove je zamjene potrošeno 130 milijuna eura, bez da računamo onih 50 milijuna prošle zime za Díaza.

Liverpool je naprosto igrao loše. I to katastrofalno loše. Promašivale su se čiste šanse, a kada su suparnici shvatili da ni Salah ni Darwin Núñez ne mogu efikasno probijati driblingom, suzili su prostor i učinili Liverpoolov napad predvidljivim. Međutim, najveća razlika između ove sezone i svih onih prethodnih bila je u presingu bez kojeg Kloppov Liverpool nije pravi. Udarac je bio ogroman; momčad je po pokušajima oduzimanja lopte u završnoj trećini s prvog pala na 15. mjesto. Linije su se razvukle, kompaktnost koju je vezna linija imala nestala je u pokušajima da se pokrpaju rupe iza prve linije presinga, a bočni su igrači od udarnih igala momčadi postali ozbiljan problem. Pogotovo Alexander-Arnold, kojeg su suparnici probijali kako god im je palo na pamet.

Dokazano kvalitetni igrači izgledali su smiješni, a Kloppov pristup nije donosio plodove. Nastavio je insistirati na formaciji 4-3-3, pokušavao je jedne figure zamijeniti drugima bez odustajanja od svog stila, a igra se raspadala.

Zato je trenutni niz od pet uzastopnih pobjeda potencijalno vrlo važan. Vjerojatno je prekasno da se uhvati četvrto mjesto, tako da tu nema nekog strašnog rezultatskog učinka. Na kraju krajeva, tri suparnika koje je Liverpool pobijedio u tom nizu su u borbi za opstanak, dok su druga dva Fulham i Tottenham, koji su u zabrinjavajuće lošoj formi. Dakle, niz sam po sebi nije toliko impresivan da bi se trebalo previše uzbuđivati oko njega. Imao je Liverpool i u prvom dijelu sezone niz od šest pobjeda, i to upravo onda kad se susretao s ovim istim suparnicima. Ono što ovih pet pobjeda razlikuje od ostatka sezone i ovaj niz čini potencijalno važnim jest to što se čini da je Klopp našao recept kako zaustaviti katastrofu.

Najkraće rečeno, Alexander-Arnold je od problema ponovo postao rješenje.

“U svim našim razgovorima, Pep Guardiola se nikad nije smatrao kreativnim genijem ili inovatorom”, objasnio je Martí Perarnau, Guardiolin bliski prijatelj i autor knjige Pep Confidential. “Zapravo, uvijek je definirao sam sebe kao kradljivca tuđih ideja.”

U nogometu je većina ideja ukradena, jer se kroz povijest nogometne taktike ponavljaju slični koncepcijski problemi. U tom kontekstu logično je ukrasti — ili, da se korektnije izrazimo, reciklirati — rješenje na te probleme. Ovo što Guardiola trenutno igra s Johnom Stonesom u veznoj liniji je struktura 3-2-2-3, a to je samo suvremena inačica taktike kojom je Herbert Chapman prije stotinjak godina pomeo konkurenciju. On je u Arsenalu instalirao sustav WM, a Guardiola je prihvatio model po kojem može ostvariti kontrolu posjeda u prvoj fazi bez pomoći krila ili napadača.

Slično je napravio i Klopp. On je ‘posudio’ ideju koju je Guardiola imao u Bayernu s Philippom Lahmom i koju je kasnije koristio u Manchester Cityju s Joãom Cancelom.

U suštini, obje se ideje sastoje od toga da bek ulazi u sredinu kao dodatni vezni. Međutim, razlika je u tome što je Lahm ulazio kako bi postao dodatni razigravač, do te mjere da je dobio trajnu prekomandu na zadnjeg veznog, a Cancelo je ulazio kako bi spriječio suparnički kontranapad time što se pozicionirao uz Rodrija. Klopp je uvlačenjem Alexander-Arnolda u sredinu dobio oba elementa.

Trent je u razigravanju sjajan, praktički jednako dobar kao što je to bio Lahm. Još uvijek je u fazi prilagodbe na novu ulogu, ali protiv Fulhama je imao 121 dodir s loptom, od čega je 54 posto došlo onda kad je bio pozicioniran između suparničkih napadača i vezne linije. Slično kao i Cancelo, Alexander-Arnold je loš obrambeni igrač na širokom prostoru. Kad je prešao u Bayern, Cancelo je protiv PSG-a ostavljen na klupi u korist Josipa Stanišića i njegove obrambene stabilnosti, a na sličan potez se odlučio i Thomas Tuchel protiv Cityja. Ali u Cityju je njegovo popunjavanje sredine bilo ključno za zaustavljanje suparničkih kontranapada.

Tu Trent Alexander-Arnold ne mora biti dominantan obrambeni igrač; dovoljno je samo da drži zonu i da suparnik ne može prolaziti kroz sredinu. Ponovo se možemo vratiti na utakmicu protiv Fulhama; Trent je, kao notorno loš obrambeni igrač, imao dvije presječene i tri oduzete lopte, uz dvije otklonjene opasnosti. I odjednom je Liverpool počeo funkcionirati. Presing se nije popravio, barem ne na razinu na kojoj je bio ranije. Ali upravo u tome i jest poanta.

Klopp je cijelu sezonu pokušavao naći način kako vratiti momčad da visoko uzima posjed. Sad je prihvatio da to ne ide i adaptirao se na nove uvjete. Uvukao je beka u sredinu, i to beka koji u izgradnji napada može donijeti nešto slične onome što donosi Thiago, a time je dobio kontrolu. Manje je okomitih lopti, manje je situacija koje je Liverpool obično tražio, ali je igra stabilna i Salah dolazi u bolje situacije, one u kojima ne treba driblati da sebi otvori prostor kao što je radio tijekom cijelog prvog dijela sezone.

A u fazi obrane je ovom prilagodbom dobio korist od igrača kojeg su suparnici počeli aktivno ciljati kao slabu točku. Linije su kompaktnije, sredina je bolje sačuvana, a Klopp može podići ostalu dvojicu veznjaka između linija, bez potrebe da se Núñez spušta u poziciju u kojoj je praktički beskoristan.

Liverpool prvi put nakon šest godina propušta Ligu prvaka. To je veliki udarac, ali bitnije je pitanje: bi li je propustio i iduće godine? Možda i ne bi, ali Liverpool se ne bi popravio sam od sebe niti bi presing tek tako počeo funkcionirati. U zamjenu za Manéa već je uložen ozbiljan novac, nije se našao takav igrač i teško je očekivati da će se naći ovog ljeta. A svi ostali nositelji su redovito igrali, i to svojih 4-3-3, sa svim istim zahtjevima. Nije funkcioniralo i Klopp se adaptirao. Promijenio je strukturu, uveo je Alexander-Arnolda u sredinu i Liverpool je evoluirao.

Hoće li to dati dugoročne rezultate jednom kad se suparnici adaptiraju? To ćemo još vidjeti, ali klasični pristup nije donosio ništa. Klopp je prvi put prihvatio da plan ne funkcionira i našao je novo rješenje. Rješenje koje zasad donosi rezultate i barem nakratko gasi alarm koji se cijele sezone oglašavao.