Točno 110 dana.
Toliko je ostalo do trenutka kada će Hrvatska istrčati na De Kuip u polufinalnoj utakmici UEFA-ine Lige nacija.
Jasno je da Liga nacija nije najveće natjecanje na svijetu. Svjetsko prvenstvo je priča za sebe, tik iza njega je Euro, a Liga nacija definitivno nema takav prestiž. Dapače, aktivnost na društvenim mrežama i TV rejtinzi prvih dvaju izdanja finalnih turnira sugeriraju da je Liga nacija među nogometnim navijačima manje popularna čak i od Svjetskog klupskog prvenstva. Međutim, to je prilika za trofej s reprezentacijom. A takvih prilika nema puno.
Kad uđete u Muzej njemačkog nogometa u Dortmundu, prvi eksponat koji možete vidjeti je lopta kojom je Helmut Rahn 1954. zabio odlučujući gol u finalu SP-a protiv Mađara. Odmah iza staklene kutije s loptom su četiri postolja na kojima su trofeji: novi pehar za osvajača Svjetskog prvenstva, trofej Julesa Rimeta koji se dodjeljivao svjetskim prvacima prije 1974., trofej europskog prvaka i onaj koji je Njemačka osvojila 2017. na Kupu konfederacija. Negdje u pozadini su pokali Lige prvaka, Bundeslige te Viktoria, impresivni trofej kojim dominira rimska božica pobjede, a koji su primali njemački prvaci od 1903. do 1944. Iza su dresovi kultnih igrača, kolekcija kopački, bijela točka s koje je Andreas Brehme zabio gol za pobjedu u finalu Mundijala 1990. u Italiji i još hrpa individualnih i momčadskih trofeja.
Cijelu je svoju karijeru proveo negdje na rubu između vrhunca i potpunog gubitka kontrole. Bio je sjajan i potpuno neprilagođen, lider i totalni egomanijak
Zašto su onda Nijemci izabrali gurnuti Kup konfederacija u prvi plan? Jer to je, iako stoji činjenica da je riječ o drugorazrednom natjecanju, reprezentativni trofej. A takvih nema puno, što ga čini važnim čak i nogometnim divovima poput Njemačke.
U tom je kontekstu čudna odluka Dejana Lovrena da se povuče iz reprezentacije prije završnice Lige nacija u Rotterdamu.
Hrvatska za mjesec dana treba odigrati domaću utakmicu protiv Walesa, pa je tri dana kasnije čeka put u Tursku i onda dolazi borba za trofej u Ligi nacija. Pomalo je neobično to što je Lovren odlučio da neće biti dio te borbe. Tim više što je izborio svoj povratak s margina na kojima se našao; u Kataru je odigrao sve utakmice osim razigravanja za treće mjesto protiv Maroka, a od povratka u Lyon je standardni obrambeni igrač i forma mu je puno bolja nego prije godinu dana u Zenitu.
“Hvala mu na svemu što je učinio za mene kao izbornika i za našu reprezentaciju”, potpisao je Zlatko Dalić oproštaj od Lovrena, objavljen na HNS-ovim stranicama. “Bio je vrlo važan kotačić naših uspjeha te mu želim puno zdravlja, sreće i uspjeha na terenu i izvan njega.”
To je ono što se Lovrenu ne može oduzeti: bio je važan kotačić srebra u Rusiji i bronce u Kataru. U Rusiji je odigrao turnir na kojem je dominirao u skoku sa 78 posto osvojenih zračnih duela na više od 6,5 pokušaja po utakmici. To je bilo posebno važno jer mu je partner bio Domagoj Vida i Lovrenova agresivnost prema visokim loptama koje dolaze na njih bila je ključ efikasne obrane. U Kataru je Joško Gvardiol bio taj koji je vodio obrambenu liniju i Lovrenova je uloga bitno smanjena. To je bilo najočitije u padu broja duela koji se prepolovio, ali Lovren je i dalje bio efikasan u izravnim duelima i u otklanjanju opasnosti.
Na kraju krajeva, Lovren je stekao iskustvo kojim je naučio skrivati svoje nedostatke. Možda je i najbanalniji primjer jedna duga lopta u prvoj utakmici protiv Maroka, kad je potpuno izgubio svog igrača. Dijagonala je bila neprecizna i završila je kod Dominika Livakovića, ali Lovren se okrenuo prema Gvardiolu i zagalamio na njega mašući rukama, kao da je Gvardiol krivac što se Lovrenu igrač sakrio iza leđa. Ali Lovren je na tom reakcijom razvodnio svoju pogrešku i postavio očekivanje od Gvardiola da ga upozori u takvim situacijama, da djeluju kao partneri, kao što bi i trebali.
To je nešto što Lovren dugo nije znao.
Od prvog je dana imao svjetsku kombinaciju fizičkih predispozicija i tehničke osnove. Skočan je, eksplozivan i prilično brz za igrača koji je dominantan u zračnim duelima, a zna igrati nogomet. S loptom u nogama nije baš bio Gvardiol ili Matthijs de Ligt, ali ni nogomet nije bio isti sport kad je 2007. u zaprešićkom Interu zaigrao HNL. Tada je bilo puno više vremena na lopti i od stopera se tražilo puno manje vještine u organizaciji igre. I kako je nogomet sve više postajao igra presinga, tako se Lovren prilagođavao jer je za to imao solidne predispozicije.
Problem je bio u tome što Lovren nije znao sakriti svoje greške i gubio je kontrolu. Odskakalo je svako njegovo pogrešno čitanje situacije ili nonšalancija u iznošenju lopte jer je pogreške obično spajao s kontinuiranim padovima koncentracije i izbojima frustracije koji su pratili inicijalne kiksove. Zato su te pogreške vrištale; nije ih znao razvodniti nego ih je dodatno naglašavao.
Rezultat toga je da ste s jedne strane imali stopera s nevjerojatno visokim potencijalom koji 86 minuta može odigrati na rubu savršenstva, a onda će napraviti jedan kiks od kojeg se neko vrijeme neće moći oporaviti. I ako suparnik u te tri ili četiri minute uspije nastaviti s napadima, Lovren će vezanim pogreškama uništiti utakmicu. Često je tih 86 minuta bilo dovoljno; Lovren je ipak igrao finale Lige prvaka i Svjetskog prvenstva, ali isto tako su često one četiri minute bile presudne.
Zato je Lovrenova reakcija prema Gvardiolu nakon što je sam napravio pogrešku, barem u neku ruku, znak igračkog odrastanja. Sitni detalj, ali opet dovoljno velika stvar koja pokazuje da je naučio ubiti vlastitu pogrešku i koristiti je za nešto više, a ne kao centralnu točku oko koje će mu se vrtjeti sve u idućih nekoliko minuta. Zadržao je kontrolu, zamaskirao je kiks i razblažio kriznu situaciju.
Međutim, Lovrenova važnost za reprezentativne uspjehe nije bila samo na terenu.
“Kad smo mi kao mlađi dolazili u reprezentaciju, ginuli smo na svakom treningu samo da uđemo u postavu”, istupio je u javnost komentirajući probleme koji su se javljali u sklopu Eura 2021., a koje su drugi negirali. “Danas novi klinci sve olako shvaćaju i svoj stav prema reprezentaciji i nama starijima moraju promijeniti. Ja ću uvijek svakome reći što mislim i toga se ne sramim. Kad je reprezentacija u pitanju, pravila se moraju poštovati”.
Na koga je Lovren točno mislio te čiji je odnos prema radu i hijerarhiji bio problematičan, to se može zaključiti prema popisima koje je Dalić objavljivao nakon Eura te tome kojim je mladim igračima davao kredit, a kojima nije. Ali oni koji su puno bolje upoznati s detaljima rada na reprezentativnim okupljanima kažu da su se stvari promijenile. Da se nisu promijenile i da pravila nisu bila puno jasnije postavljena, Hrvatska sigurno ne bi osvojila broncu. Daleko od toga da je Lovren tu bio ključni faktor, ali bio je dio rješenja.
Problem je bio taj što ni u tom aspektu nije znao zadržati kontrolu. Često je iskakao iz tračnica, stavljao se u prvi plan, pokušavao biti hrabriji od svih ostalih, a onda kada je trebalo biti hrabar i potvrditi se kao faca često je ostajao šutjeti. Pogotovo je to vidljivo u odnosu prema domaćim medijima. Često je vani — a pogotovo za vrijeme loše forme u Lyonu, čak više nego u Liverpoolu gdje su ga engleski tabloidi razvlačili — bio brutalno kritiziran, ali je vrlo rijetko reagirao; i onda kad je istupao, radio je to pristojno. Zato je to kompenzirao u odnosu prema domaćim medijima, jer tu je nekažnjeno mogao glumiti facu i nastupati bez kontrole.
Na kraju krajeva, Lovrena je drskost i nemogućnost da svoj ego podredi kolektivu već jednom koštala izbacivanja iz reprezentacije, što je vrlo lako zaboravio kad je dijelio domoljubne lekcije onima koji “mrze Hrvatsku”.
Ali to je Dejan Lovren. Sad kad je stavio točku na reprezentativnu karijeru i kada se podvuče crta, cijelu je svoju karijeru proveo negdje na rubu između vrhunca i potpunog gubitka kontrole. Imao je obje krajnosti; bio je sjajan i potpuno neprilagođen, ponašao se na trenutke kao lider, a na trenutke kao totalni egomanijak.
Dejan Lovren, uvijek između krajnosti.
