Istovremeno, to je citat koji simbolički opisuje život Dejana Lovrena.

Njegovi fizički kapaciteti su njegovo zlato, a tehnička potkovanost najrjeđi dragulji koji krase njegovu igru. Pogodite li pravih desetak minuta utakmice, bit ćete uvjereni da ispred sebe imate najboljeg stopera na svijetu, pravog Malteškog sokola.

Za onako dominantnog igrača u zraku Lovren je prilično brz i eksplozivan, odličan stoper u individualnoj obrani koji u duelima može ugasiti sve izravne suparnike. Pouzdan je dodavač što se tiče kratkih dodavanja u prvoj fazi posjeda, vidi igru, a može pogoditi i dijagonalu prema krilu, što zaokružuje tehnički paket koji počinje sa zbilja odličnim prvim dodirom. Svi njegovi kapaciteti jasno ukazuju da je riječ o igraču koji je neprocjenjiv poklon bogova nogometa u modernoj igri, onoj u kojoj je takav tip stopera potreban kako bi vezni red nametnuo presing i kako bi se razvuklo suparnika koji izlazi u pritisak.

Međutim, po Sokola redovito dođu gusari i neće vam trebati istraživačke sposobnosti Sama Spadea kako biste shvatili da Lovrenu nedostaje prilično puno toga da bi ga se smatralo vrhunskim stoperom.

Sav potencijal koji Lovren ima ostane izgubljen svakom njegovom greškom, a tih grešaka itekako ima. Bilo da je riječ o pogrešnom čitanju igre, neshvatljivim padovima koncentracije, dječjim nonšalancijama u igri, izbojima frustracije ili tehničkim zamračenjima, bit ćete uvjereni da stoper ispred vas igra samo zato što je trenerov sin ili je kumče lokalnog mafijaša koji mu je kupio mjesto u ekipi jer na trenutke izgleda kao najlošiji igrač na svijetu. Nije stvar isključivo u kiksevima, jer najveće probleme Lovren ima u čitanju igre; nasuprot odlične duel igre, u donošenju odluka i djelovanju unutar koncepta obrane je katastrofalan. Za razliku od sporadičnih kikseva koji se događaju i boljima od njega, to je konstanta koja potpuno srozava njegovu vrijednost.

Svi oni nevjerojatni kapaciteti koji imaju neprocjenjivu vrijednost prekriveni su slojem crne patine koja ima za cilj potpuno sakriti Lovrenovu vrijednost, baš kao što je sakrila Malteškog sokola.

Nema dvojbe da Lovren zaista ima zdravstvenih problema i da je umoran i od igre, i od kritika, a vrlo vjerojatno i sam od sebe

U suštini, Lovren nije stvarno toliko loš igrač. Dapače, kad je bio u Southamptonu, gdje je igrao u prilično zahvalnom sustavu obrane, Lovren je izgledao dominantno. Od njega se očekivalo da čuva kazneni prostor od nabacivanja i da prati suparničke igrače u prilično uskom prostoru u kojem nije bilo mogućnosti da mu netko pobjegne iza leđa, jer zadnja linija je bila vrlo nisko. Upravo zbog toga je Lovren izgledao dominantno, kontekst mu je potpuno odgovarao. Operirao je u prostoru u kojem mu igrač nema prostora pobjeći, a Lovren ga je bez problema nadigravao u izravnom dvoboju svojom agresivnošću i dominantnim fizikalijama. To je Dejan Lovren; kad je u ulozi u kojoj čuva igrača, a ne prostor, kad ima podršku suigrača zbog čega lakše maskira padove koncentracije – onda zaista izgleda dominantan.

Samo, u tom kontekstu ostaje bez svojih glavnih aduta s obzirom da su to uvjeti igre u kojima funkcionira i još čitava gomila igrača koji su sporiji, manje skočni i mnogo lošiji u duelu od njega. Igrača koji su neusporedivo jeftiniji jer su dobri, ali nisu neprocjenjivi niti nude obećanje nečega velikog.

Recimo, kad je Lovren preskočio Europsko prvenstvo 2012. u Poljskoj i Ukrajini, na njegovo mjesto upao je Gordon Schildenfeld i posao u iznimno zahtjevnoj grupi odradio gotovo savršeno. U sustavu igre Slavena Bilića igrao je u zadnjoj liniji koja je stajala usko i duboko, međulinijske prostore je kontrolirala vezna linija i lista zadataka povjerena njemu se smanjila na markiranje igrača koji mu dođe u prsa i zaštitu kaznenog prostora od visokih lopti. Iako manje skočan i manje čvrst u duelu od Lovrena, Schildenfeld je ulogu odradio bez ikakvih problema. Doduše, na njemu se vidjelo da je u idealnom kontekstu, da mu je to limit i da ne može puno više od toga i zato njegova karijera nije procvjetala nego je kopnjela u Dinamu iz Moskve, da bi se potpuno ugasila u zagrebačkom Dinamu.

Lovren je, u pogodnim sustavima obrane, izgledao kao da može sve. Tamo gdje se nije vidjelo da ne može čuvati prostor i gdje nije bio izložen padovima koncentracije, nagovještaj njegove jako dobre tehnike i odličnih fizičkih kapaciteta činio ga je privlačnim, zaista neprocjenjivim. Uostalom, zato je doveden u Liverpool.

Samo što Lovren ne može više od toga.

Nije uspio izliječiti svoje nedostatke u igri, izvan povoljnog konteksta za stopera ogoljene su njegove mane koje je nemoguće popraviti u ovoj fazi karijere i on je to što jest – igrač za nisko postavljene zadnje linije i striktno markiranje. Nije pravi čovjek za presing sustav koji je u srži shvaćanja igre Jürgena Kloppa, a onda je zbog svoje plaće i odštete često trn u oku Liverpoolovim navijačima, koji su očekivali puno više. U pokušaju da korigira iskakanja suigrača i u naganjanju suparnika u međuprostorima njegove su greške upečatljive i vidljive, često i kobne, a to – sasvim razumljivo – iritira navijače.

On ni izbliza nije najveći Liverpoolov problem. Uz bolje suigrače, bekove koji mogu držati svog igrača i s odgovornijim veznim redom, i on bi bio bolji. A to – bolji, to ne znači da bi bio igrač kakav se činilo da može biti; to znači bolji od ovoga kad je očito da čovjek nije sretan time što profesionalno igra nogomet.

U ovom trenutku još ne znamo hoće li Dejan Lovren nastupiti protiv Ukrajine u Kijevu u odlučujućem susretu za put u Rusiju. Protiv Finske ga sigurno neće biti, jer vuče ozljedu i tražio je poštedu pošto u klubu ne trenira nego samo igra utakmice. Još u nedjelju je Dejan Lovren nastupio za Liverpool na gostovanju u Newcastleu i odigrao svih 90 minuta. Igrao je i tri dana prije u Ligi prvaka, protiv Spartaka u Moskvi.

Nema dvojbe da Lovren zaista ima zdravstvenih problema i da je umoran i od igre, i od kritika, a vrlo vjerojatno i sam od sebe. Sigurno je kako uzima analgetike i igra pod blokadama, možda dugoročno ugrožava i svoje zdravlje, ali iz njegovih izjava se jasno da iščitati kako bi rado preskočio reprezentativnu stanku, koliko god ključna bila. Dalo se iščitati jedno glasno: „Pustite me na miru.“

Nije ovo prvi put da Lovren preskače reprezentaciju. Prvi sukob s Antom Čačićem imao je protiv Mađarske, kad je sjeo na klupu ljut što ga izbornik ne planira uvesti u igru, a šalje ga na zagrijavanje. Euro 2012. je propustio zbog ozljede gležnja, a Euro 2016. zbog problema osobne prirode koji su kasnije punili stranice engleskih tabloida i domaćih portala. Usput se našao i u osječkoj sudnici, pa onda i s druge strane stola na ručku s pripadnicima klana Mamić par dana nakon što mu je provaljeno u zagrebački stan, a dijelovi njegove intime se i dalje čupaju van. I sasvim je logično da se iz svoje perspektive zapita je li mu najbolje ostati negdje zakopan u privatnosti svog engleskog doma. Da se konačno odmori i da se barem jedan tjedan ne priča o njemu.

Eto, nekako je ljudski u njegovoj situaciji nakratko zaboraviti da je ikad igrao nogomet.

Istovremeno, iz konteksta hrvatske nogometne reprezentacije stvari su jasne. Lovren je potreban jer Hrvatska nema baš luksuz otpisati igrača iz Liverpoola, ma u kakvom stanju bio. Nemamo dubok bazen talenata i treba nam svaka pomoć. Posebno bi nam dobro došao brz i agresivan stoper koji može biti komplementaran s tromijim Vedranom Ćorlukom koji odlično čuva prostor, stoper koji može kontrolirati međulinijske prostore s obzirom na to da profil naše vezne linije nema dominantnog obrambenog igrača, stoper koji može organizirati igru.

Domagoj Vida je nešto niži od Lovrena, nešto manjih fizičkih kapaciteta, ali taj posao duel igrača obavlja odlično. Doduše, nije neprocjenjiv jer njegov limit je u igri s loptom. Najbolje se to vidjelo na Euru u utakmici protiv Portugala koji je planski ostavljao Vidu da vodi igru blokirajući Luku Modrića, Milana Badelja i Ćorluku čekajući da Vida krivo doda loptu. U tim trenutcima trebala nam je Lovrenova tehnička dimenzija koja ga u kombinaciji s pregledom igre čini neprocjenjivim alatom u igri. Problem je u tome što Lovren nije takav igrač i nikad neće biti, koliko god nekad izgledalo da bii mogao. Onda je opravdano postaviti pitanje koliko je Lovren zapravo potreban i koliko gubimo kada uzme predah od svega za vrijeme reprezentativne pauze.

„Malteški sokol je stvar od koje se sastoje snovi, jer njegova vrijednost je ogromna.“

Lovren je san koji hrvatski, ali i svjetski nogomet nikad nije dosanjao. Vrijeme je da to zaista prihvatimo i prestanemo Lovrena promatrati kroz prizmu onoga što je mogao postati i počnemo ga vrednovati kroz ono što zapravo jest. A onda ćemo ga – napokon – pustiti na miru i učiniti uslugu i sebi i njemu.