Od prekjučer je Zdravko Mamić bilješka u povijesti. Galamdžija koji je dvadesetak godina bio Joe Fraizer je na prvi zvuk gonga pobjegao glavom bez obzira. Tipično za svakog umišljenog tiranina, pokazao se bleferom i sad mu ostaje samo prijetiti sa sigurne udaljenosti, kao što kukavice obično i rade.
No, hrvatski nogomet ima gomilu problema i Mamićev odlazak ih sigurno neće riješiti. Uostalom, Mamić nikad nije bio izravni uzrok; on je samo nesretna posljedica koja je iskoristila situaciju i obogatila se. Nije Mamić učinio da su nam suci ovakvi, on je samo iskoristio to kakvi su za svoju dobit. Nije Mamić učinio da su dužnosnici i povjerenici ovakvi, on je samo iskoristio to kakvi su za svoju dobit. Nije Mamić učinio da su ljudi u županijskim savezima ovakvi, on je samo iskoristio to kakvi su za svoju dobit.
I zato problem nije Zdravko Mamić, nego su problem upravo oni — klimoglavci i dupelisci. Ljudi koji su dopustili Mamiću i njegovoj užoj kliki da se razmaše i da se ustoliči na pijedestal diktature hrvatskim nogometom.
Jer dok je Mamić povlačio poteze, oni su mirno gledali i pljeskali. Lutke od krvi i mesa bez trunke ideje su odobravale sve poteze kojima su se uništavale svetinje u koje se tako zdušno kunu. Na čelo reprezentacije su dolazili svježi saveznici poput Igora Štimca ili stari poslušnici poput Ante Čačića, njima je to bilo sasvim dobro. Reprezentacija je postala poligon za podizanje cijene izabranima, njima je to bilo sasvim dobro. Sucima u HNL-u su sudski dokazana namještanja, njima je to bilo sasvim dobro. Lokomotiva igra prvu ligu, njima je to bilo sasvim dobro. El Arabi Hillel Soudani je udario čovjeka, sudac Tihomir Pejin mu je pokazao znak Respect, disciplinski sudac je suspendirao Soudanija i za tu odluku je dobio otkaz; ali to je njima bilo sasvim dobro. Osnovali su se fantomski odbori za hitnost gdje je šačica ljudi u maniri vojnog udara preuzela svu vlast u Savezu, njima je to bilo sasvim dobro.
Jer dok je bilo dobro velikom vođi, bilo je dobro i njima.
Svi oni su, poput Jadranke Kosor nekoć, vikali “kud Zdravko tud i mi”. Sutra, kad dođe neki novi Zdravko, opet će bit lojalne sluge gazdi. Pilatovski će oprati ruke i ponovo će se prodati novom vođi za dvije karte za rasprodanu utakmicu na kojoj će se moći praviti važni pred prijateljem, pozivnicu na domjenak ili službenu trenirku reprezentacije. Jer kako se mijenjaju vlasti, tako se ponavljaju isti mutni likovi, isti sitni osobni interesi i isti sluganski mentalitet koji onemogućuje ikakvu suštinsku promjenu.
Zar nitko u tom Savezu nema obraza da javno istupi i kaže kako je car gol? I ne samo da je gol, nego je jako ružan, nije oprao zube i smrde mu noge
Oni su oduvijek temelj sustava i garancija da će svaki veliki vođa imati apsolutnu vlast, a da će svaki pokušaj opravdane kritike biti proglašen neprijateljstvom. Zapravo su oni stvorili ovaj sustav, Mamić ga je samo iskoristio. Zbog njihova sluganskog mentaliteta imamo loše suce, korumpirane dužnosnike i truo sustav na svim razinama. A komično je da od toga nemaju neke koristi. Mamić je barem uzeo ozbiljnu lovu, a ovi aparatčiki i kokošari na kojima je cijelo vrijeme počivala Mamićeva tiranija i na kojem će počivati vlast svakog od budućih Mamića su prodali sebe i cijeli hrvatski nogomet za par ulaznica i koju večeru.
To je tako, njihova cijena je mala, ali su zato ne mogu propasti. To su ljudi za sva vremena i za sve sisteme, oni se samo prilagode poput žohara u nuklearnoj katastrofi i zaborave kastu kojoj su služili.
Uzmimo izdvojeni primjer Tomislava Marčinka, iako ni po čemu nije poseban. On nakon godina provedenih pod Mamićevim skutima u Dinamovu Izvršnom odboru u presudi vidi sotonsku urotu i komunistički napad napad na svetinje. I možda je u pravu, jer barem bi on trebao znati prepoznati kako izgledaju komunističke metode destabilizacije s obzirom da je 1980-ih bio sekretar Gradskog komiteta Saveza komunista Novog Sada. To je ta dosljednost i upravo zato su Marčinko i takvi kao on najveći problem našeg društva. Jer iako Mamića više nema, svi oni su ostali i nastavit će biti faktor u odlučivanju o nekim novim predsjednicima Saveza, davat će legitimitet dokazano lošim čelnicima i sumanuto pljeskati njihovim kretenskim odlukama. Ne zaboravimo, ti isti ljudi su sasvim nedavno izabrali Davora Šukera za HNS-ova predsjednika i nastavit će birati i ubuduće, samo će promijeniti uniforme kako bi zaštitili vlastitu guzicu i prodali se za sitniš ili rukovanje s uglednicima kojim mogu zadovoljiti svoje komplekse manje vrijednosti.
Zato, iako je Mamićeva osuda početak, ona za hrvatski nogomet ne znači ozdravljenje. Niti u ludilu, ne dok je netaknuta ostala cijela nomenklatura čije su ruke jednako prljave kako i Mamićeve. Dok je on krao, oni su mu držali ljestve i oduševljeno pljeskali da fantastičnu reprezentaciju na njenom vrhuncu preuzme Ante Čačić ili da se osnuje diktatorski Odbor za hitnost.
Najbolja ilustracija toga je činjenica da je s Mamićem osuđen i Damir Vrbanović, aktualni izvršni direktor HNS-a kojeg je ta nomenklatura dupelizaca na nedavnim izborima svesrdno podržala. Po osudi nitko iz HNS-a nije istupio niti nekim kurtoaznim komentarom kako bi Vrbanović trebao sam odstupiti iz moralnih razloga da ne bi bio uteg radu Saveza. Ne može se očekivati od glasnogovornika da izađe s ikakvim priopćenjem, osim ovoga da Savez nema komentara do pravomoćnosti. Doduše, njega razumijem, jer takav je to posao. Ali zar baš nijedna županijska organizacija ili dopredsjednik Damir Mišković stvarno nemaju nikakav komentar? Zar nitko u tom Savezu ni na jednoj razini nema svoju glavu kojom smije razmišljati i natruhe hrabrosti ili minimum obraza da javno istupi i kaže kako je car gol? I ne samo da je gol, nego je jako ružan, nije oprao zube i smrde mu noge.
Zato, ako želimo promjene, treba nam potpuna lustracija u HNS-u i svim nogometnim strukturama.
Mamićev kukavički bijeg od zatvora ništa ne rješava. Ako želimo novi i bolji nogomet, treba nam čišćenje svih kompromitiranih dužnosnika na svim razinama, dupelizaca bez imalo hrabrosti i obraza. Bez toga ćemo ostat s istim sucima, istim dužnosnicima i istim ljudima u županijskim savezima. Bit će različit samo neki novi Zdravko koji će biti na čelu, a sva trulež korumpiranosti, potkapacitiranosti i sluganskog mentaliteta na kojem temelji svoju vladavinu će ostati duboko ukorijenjena u sustav.
Ne pričamo o klubovima, tu se mora napraviti jasna razlika. Pričamo o institucionalnom vođenju nogometa u Hrvatskoj na svim razinama, nečemu što je potpuno devastirano i gdje sustav postoji samo za guranje sitnih osobnih interesa, gdje na jednog velikog Zdravka dolazi tisuće malih Zdravkića koji gledaju kako ušićaristi sebi neku sitnicu; kartu, trenirku reprezentacije ili večeru.
Stoga, nemojte se zavaravati, nova era za hrvatski nogomet neće početi Mamićevom osudom. Ta era može početi isključivo s novim ljudima, i to na svim razinama. Na ovoj truleži se ne može graditi novi sustav, a to je ono što nam treba u hrvatskom nogometu. Čast i poštenje, ideje za napredak i razvoj strukture u kojem će jedini meritum stvari biti sposobnost. Infrastruktura nam je nikakva, rezultati omladinskih kategorija u konstantnom padu, a povjerenja u institucije već odavno nema.
Zdravko je od prekjučer samo bilješka u povijesti, ali problemi su ostali i neće se riješiti sami od sebe. Potrebna je lustracija i novi ljudi sa svježim idejama i znanjem kako ih provesti, bez mrlja na svojoj prošlosti. Ne treba nam samo kozmetička promjena čelnika; treba nam novi sustav funkcioniranja, moderniziranje metoda rada na svim razinama i demokracija u razmjeni mišljenja koja će razbiti ovaj klijentelizam i jednoumlje koje sada vlada.
Bez tih promjena i bez potpune lustracije svih dupelizaca, možemo slobodno vratiti Zdravka Mamića. Ionako se ništa bitno neće promijeniti.
